Andrija B. Ivanović: POSLEDNJE PIĆE U SLAVU PREDAKA

Moje ime je Zed i poslednji sam čovek na Zemlji. Dobro, ne baš poslednji, ali svakako jedan od njih. Jedan od desetak hiljada onih koji još uvek žive.

Ako se to može nazvati životom.

– Pij! Pij! Pij!

Gomila je urlala. Onako kako to samo gomila ume. U nekom kaobajagi pravilnom ritmu koji su pratili udarci o stolove ili ruku o ruku.

Pred nekoliko stotina uzbuđenih Stranaca podigao sam čašicu viskija sa šanka i naiskap je popio.

– Još! Još! Još!

Nisam razumeo zašto ih uzbuđuje da nas gledaju kako pijemo ili radimo bili šta drugo. Ipak, uzbuđivalo ih je. A oni su gospodari i uvek dobijaju ono što žele.

Podigao sam ruku i mašini za šankom prstom pokazao ka praznoj čašici.

– Još jednu!

Voleo sam to da radim. Da koristim skoro zaboravljene pokrete i reči. Bez obzira što je dovoljno stisnuti dugme na šanku.

Ovako su to radili moji preci.

Pogledao sam ka Strancima. Sve one ogromne crvene glave sa jarko zelenim očima, cevčicama umesto nosa i uvek razjapljenim čeljustima bile su okrenute ka meni. Buljili su u mene kao u neko svetsko čudo. Verovatno smo za njih to i bili. Samo neverovatno zanimljivi ostaci jednog osvojenog sveta.

Cimnuo sam viski, a onda izašao praćen zvucima negodovanja. Neki su čak i pljunuli na mene. Ali to nije bilo mnogo čudno. Tako su izražavali nezadovoljstvo.

* * *

Čim sam stigao kući, bacio sam odeću sa sebe i uleteo pod tuš. Volim da pustim da vrela voda pada po meni i ispira prljavštinu. I sa tela i sa duše. To me je opuštalo. Mogao sam da se prepustim maštarijama i ne razmišljam o svakodnevnim brigama.

A briga je bilo mnogo – trebalo je naći hranu, odeću, lovu za stan, smisliti nove načine za zabavu Stranaca…

Znao sam da ću onog trenutka kad izađem iz kuptila ponovo biti u groznoj svakodnevici. I živeću život koji mrzim.

Nekad su se ljudi drugačije ponašali. Borili su se sami sa sobom, radili za sebe, bili sopstveni gospodari. Sve je imalo nekog smisla.

Sad nema.

* * *

Nešto kasnije Aeare se pojavila na mojim vratima.

– Zdravo.

Samo to je rekla. I to onim grubim glasom karakterističnim za Strance.

– Zdravo.

Aeare i jeste bila Stranac. Imala je onu odvratnu crvenu kožu i jarko zelene oči, kao i cevčice mesto nosa i uvek razjapljene čeljusti. Ipak, ponašala se prema meni drugačije od svih ostalih Stranaca. Onako kako su se moji preci ponašali jedni prema drugima.

– Donela sam ti nešto hrane. Nije ostalo mnogo. Danas se baš mnogo jelo na Skupu.

– Nema veze.

– Biće više sledeći put.

Prišla mi je i pomazila me po kosi. Znao sam šta to zna-či, šta želi od mene. Naravno, bio sam spreman da joj izađem u susret. Uvek sam to radio. To je bio jedan od načina na koje sam dolazio do hrane, a i većine drugih stvari koje su mi bile potrebne.

– Lepotice, zašto ne legneš i pustiš da ja skinem tebe.

Nasmejala se i poslušala me.

Dok je nisam upoznao, nisam ni znao da je seksualni odnos njih i nas uopšte i moguć. Nisam ni razmišljao o tome. Jednostavno, na njima nije bilo ničeg privlačnog.

Ali mi smo, iz nekog razloga, bili privlačni njihovim ženama. I to smo umeli da koristimo.

* * *

Te večeri sam, po običaju, otišao da se nađem sa Janom, mojim starim učiteljom i najboljim prijateljem kojeg sam imao.

Nas dvojica smo često provodili vreme zajedno sedeći u ruševinama nekih starih tunela. Verovatno zato što su to bile ruševine NAŠEG sveta. Ruševine nečega što su sagradili preci. I tu smo pričali o prošlim vremenima, Jan je o njima znao mnogo.

– Kako je prošla predstava?

Pogledao me je sa čuđenjem u očima. Kao da sam ga pitao nešto neobično.

– Zar je bitno?

– Bitno je. Od toga živiš.

I Jan je bio zabavljač. Kao i ja. To je bio jedini posao koji smo mi ljudi mogli da radimo. Strancima nismo bili potrebni kao radna snaga. Za to su imali mašine. Niti smo im bili potrebni za bilo šta drugo, osim za zabavu.

Voleli su da nas posmatraju kako pijemo ili jedemo, pričamo o prošlosti, borimo se… Sve to ih je verovatno podsećalo ko je vladao ovom bednom planetom pre njih i koga su uspeli da pobede i degradiraju na nivo kućnih ljubimaca.

– Ništa nije bitno, pa ni sam život.

– Šta ti je?

– Ništa bitno. Našao sam neke istorijske spise o periodu Dolaska. I baš me je razočaralo kako su se naši preci ponašali.

– Dobro, svi znamo da su bili nejedinstveni.

– Ma ne to.

– Kako –  ne to. Pa svi znamo da su oni uspeli tad da se slože verovatno bi se oduprli Strancima.

– Koliko dugo, Zede? Dan? Mesec? Godinu? Kurac jedinstveni! Nema jedinstvenost veze sa tim. Bili su jači! Mnogo jači. I satrli bi nas u svakom slučaju. Zar nisu oni stigli do Zemlje?

Jan je uvek bio depresivan. Ali ovakvog ga nisam nikad video.

– Pa šta si onda našao?

– Istinu. Da je čovečanstvo propadalo. I bilo pred izumiranjem kada su oni došli. I da su nam napadom produžili živote. Trgli nas iz letargije. Naterali da se ponovo borimo. Da se osetimo važnim. Da želimo pobedu. Ali bilo je kasno. Ipak, sve dugujemo njima. Ta mržnja koju osećamo je  jedino što nas održava. Najgore je to što da nema njih, ne bismo ni mi postojali.

* * *

Nisam znao šta je to Jan pročitao, nije želeo da mi govori mnogo o tome, niti da mi da te spise. Ali i sutradan smo se videli i izgledao je kao da se ceo njegov svet raspao. Stvarno depresivnije nego ikad.

Dok smo stajali u dvorištu Ljudske škole prišli su nam neki klinci.

– Aj’ nam pričaj o slavnim vremenima, Jane?

On je bio čuveni učitelj zabavljačkog zanata. Decenijama je pričao mladima o prošlosti i tome šta Stranci vole, kako da ih zabavljaju. Znao je gomilu priča i način na koji ih trebe ispričati. To ne zna svako. Ipak, ove klince nije želeo ni da pogleda.

– Deco, nema slavnih vremena.

– Kako nema?

Jan je flašu koju je do tad državo u ruci zafrljačio u zid, ali zvuk lomljavine nikog nije uzbudio.

– Lepo. Nikad nije bilo lepo. Nikad nije postojao svet kome se svi divimo. Svet predaka o kome stalno govorimo, onaj pre Dolaska, nikad nije ni postojao. Stvarni svet je bio užasan.

Okrenuo se i otišao.

* * *

“Jan se ubio.” Tako je glasila poruka koju sam dobio. Bez ikakvog objašnjenja. Ili žaljenja. Ali ja sam osetio žaljenje, i prazninu.

– Šta se desilo?

Aeare je bila dobra prema meni. Koliko Stranci mogu da budu dobri prema nekom.

– Ništa.

Ali teško da mi je poverovala. Rekao sam to takvim glasom da ni sam sebi ne bih poverovao.

Tada me je spustila na kauč i lagano mi spustila pantalone. A onda svojim crvenim rukama uhvatila moju kitu i  progutala groznim, uvek razjapljenim usnama. Umela je da koristi ono što su imali umesto jezika. Zaista je umela. Ali, jednostavno nisam mogao da izdržim, odgurnuo sam joj glavu.

– Šta je?

– Ništa. Samo ne mogu sad.

Nije delovala zbunjeno. Ali Stranci nikad nisu ni delovali zbunjeno. To je bila vrsta uvek sigurna u sebe i svoje želje.

* * *

Nisam znao šta je to Jan našao i pročitao. Ali on nije bio ni lud, ni glup. Siguran sam da je ono što mi je rekao tačno. A ko jeste, onda je sve bilo besmisleno. Nostalgija. Mržnja. Priče na kojima smo odrastali… Ceo svet.

Da nema njih, ne bismo ni mi postojali, tako je rekao. Grozno. Zastrašujuće. Obeshrabrujuće.

– Pij! Pij! Pij!

Stranci su se drali. Zahtevali od mene da se ponašam u skladu sa pravilima.

Ipak, nisam hteo da ih poslušam. Ne ovog puta. Stajao sam nadajući se da će neko od njih poludeti i napasti me.

Ali nije.

Uzeo sam punu čašicu i zafrljačio ka gomili. Verovatno je pogodila nekog. Nije me bilo briga koga.

Onda su salve pljuvačke poletele ka meni. Pogađale me u lice, grudi, ruke…

I ništa nisam mogao da uradim da to sprečim.

Dao bih sve da ih se otarasim – prodao dušu Đavolu, otvorio vrata pakla, razneo Zemljino jezgro… Ali ne mogu da učinim ništa. Osim da raznesem glavu sebi.

Pitanje je kad ću i ja to da uradim.