…razgonio je bande mrtvih zlotvora.

I

U rano jutro 23. januara 1943. godine, SS-Unterscharführer Siegfried Eichstädt je izašao iz brvnare na uzvišici i dobro se protegnuo. Još jednom je osmotrio sniježni pejzaž i pomislio u sebi: „Kako je ovo surova zemlja, ni priroda ne nosi trag kultivisanosti“.

„Fritz“, rekao je vojniku koji je držao posljednju smjenu u straži, „je li hladno, a? Nije tako strašno, ha, ha. Hajde, ugrij se unutra i reci Karlu da te zamijeni“.

„Ovo vrijeme je dokaz da pakao može biti hladan“, rekao je Fritz kome je očigledno već svega bilo preko glave. Njegova uniforma nije pružala skoro nikakav otpor hladnoći koja se sa lakoćom probijala do najsitnijih pora.

„Jesi li primijetio bilo što sumnjivo“, pitao je Eichstädt, „bilo što, neki neobični šum ili pokret?“

„Ništa, ako ne računamo povremene zvuke koji su dolazili iz šume, ali oni su bili, čini mi se, udaljeni. Ko zna kakvih ovdje ima životinja, sigurno se unaokolo muvaju vukovi. Možda su po ovoj zimi i oni ostali bez svoje uobičajene hrane“, rekao je Fritz.

„Lako ćemo izaći na kraj sa životinjama“, rekao je sa čudnim uvjerenjem Eichstädt, „ovdje su ljudi ti koji su više divlji“. Fritz se gorko osmijehnuo, pozdravio svog nadređenog i ušao u brvnaru.

Eichstädt je otišao do obližnje šume i pomokrio se. Već sam pogled na okrutna četinarska debla ponovo mu je vratio onu nelagodnost – možda je to ipak najgori, jednostavni a prožimajući strah – koju je osjetio prvi put prije tri dana.

Eichstädt je komandir SS prethodnice čiji je zadatak da ispita teren za nadolazeću Prinz Eugen diviziju koja je pošla u kaznenu ekspediciju u Žabljak i na Durmitor: trebalo je naučiti pameti partizanske bandite koji su, ohrabreni njemačkom pasivnošću i nevoljnošću da se lomataju po nepristupačnim vrletima i goletima, napravili na tom području ono što su patetično nazivali „oslobođenom teritorijom“.

Sa svojih deset vojnika, Eichstädt je bio poslat da provjeri put kojim je divizija morala da prođe kako bi se partizanskim jedinicima odsjekla odstupnica. Napredovali su sa posebnom opreznošću budući da je konfiguracija terena pružala mnoštvo prilika pobunjenicima da postave zasjedu. Eichstädt je bio odlučan i vrlo racionalan zapovjednik kojeg su njegovi vojnici zbilja cijenili, tako da su kondicija i disciplina koji su krasili prethodnicu učinili da se SS-ovci i, pored svih mjera predostrožnosti koje su se dosljedno sprovodile, kretali relativno brzo. Bili su u neposrednom kontaktu sa divizijom – radio stanicu je na leđima nosio najsnažniji od njih, Johann – i Eichstädt je već nekoliko puta primio pohvale iz štaba. Sve je teklo prilično glatko, na partizane nisu naišli i Eichstädt je rekao svojim vojnicima da će, ako ovakva situacija ostane do ponoći, poslati poruku štabu da je put „prohodan“. Prinz Eugen će jednom za svagda završiti sa tim terorističkim bijednicima koji su umislili da se mogu oduprijeti vojnoj moći Trećeg Reicha.

Eichstädt je već osjećao ponos što je bio važan detalj u pobjedi koja je izgledala neizbježna. A nakon toga, SS-Unterscharführer se mogao nadati i nagradnom odsustvu: već pola godine nije vidio voljenu Silke – ah, zvali su ih od milošte Sigie i Silkie – svoju ljubav još iz školskih klupa za koju su svi govorili da nevjerovatno liči na Kristinu Söderbaum što je, čak iako je zasigurno bilo malog pretjerivanja u toj ocjeni, nesumnjivo bio očaravajući kompliment. (Posljednju noć pred njegov ponovni odlazak na front mladi ljubavnici su baš proveli u bioskopu: zajedno su plakali gledajući Die goldene Stadt u kojem je Söderbaum, malo je reći, briljirala kao Reichwasserleiche.) Vjenčali su se neposredno pred početak rata i svaki bolno sporadični susret sa svojom ženom Eichstädt je kasnije u mislima – okružen drugovima vojnicima koji su mu ostavljali isuviše malo prostora za privatnost i strastvena prisjećanja – vrtio iznova i iznova. Eichstädtova čežnja je već bila toliko jaka da ga, eto, više nije toliko interesovao ideološki ili rasni ishod rata: samo da mu je bilo opet vidjeti Silke.

No, sudbina uvijek ima druge planove koji principijelno nisu romantični. I tako se najednom, bez ikakvog upozorenja, taman kada su mislili da su blizu ostvarenja svog zadatka, podigla snježna vijavica i začas se Eichstädtova grupa našla u centru strašne nepogode. Kako su bili na čistini, nisu nigdje mogli da pronađu zaklon. Od razuzdane bjeline skoro se ništa nije moglo vidjeti. „Što sada da radimo, gdje da se sklonimo“, retorički se pitao Fritz. Trudeći se da nadjača vjetar, Eichstädt je viknuo: „Moramo se svi držati zajedno, niko ne smije da zaostane, nikoga ne smijemo ostaviti. Ništa se ne vidi, moraću nasumice da odaberem pravac. Idemo lijevo. Svi za mnom“. Eichstädt je mahnuo rukom i grupa je, posrćući, krenula za njim. „Gospodine, gospodine“, viknuo je Johann, „ova je stanica preteška. Ne mogu je više nositi“. Johannovo lice je bilo iscrpljeno i Eichstädt je rekao: „Ostavi je sada tu, poslije ćemo se nekako vratiti po nju“. Johann je rekao: „To nam je jedina veza s Eugenom“. „Znam, znam“, rekao je Eichstädt, „nema drugog rješenja“.

Vjetar nije samo mahnito fijukao, kroz njega kao da se provlačilo sve glasnije vučje zavijanje. Naleti snijega su se pojačavali. Eichstädt i njegova grupa više nisu ni o čemu drugom mogli da razmišljaju sem kako da prežive, kako da se izvuku iz kovitlaca: hladnoća i podivljali vjetar bili su ti koji su diktirali kretanje SS-ovaca. Tjerani sa jedne na drugu stranu sasvim su izgubili orijentaciju; jedino su se mogli nadati da će nevrijeme što prije prestati; drugog izlaza nije bilo. I tada, usred sve te gungule, Eichstädt je krajičkom oka, u nepreglednom snijegu koji ih je okruživao smrtonosnom čvrstinom, primijetio kako se iza njih pokreću nekakve crne tačke. Eichstädtu se, u tom trenutku, u magnovenju učinilo da ih tačke prate, prije nego što je novi udar smrznutog vazduha koji je parao udove nesretnih vojnika ponovo skrenuo pažnju na užasavajuće prisustvo hladne prirode. Kada se, nekoliko sekundi kasnije, Eichstädt ponovo okrenuo da vidi što je to bilo, pejzaž je opet bio neumrljano bijel. „Još mi se i priviđa“, rekao je u sebi. „Ako potraje još samo malo, svi ćemo skončati u ovoj prokletoj nedođiji“.

Kako se iznenada podigla, oluja se isto tako brzo i povukla ostavljajući njemačku prethodnicu ispred neke uzvišice. Gore se nalazila šuma i Eichstädt je rekao vojnicima da se upute u tom pravcu. „Idemo gore“, rekao je, „da se sklonimo u šumu i da se ogrijemo, poslije ćemo razmišljati što dalje da radimo“. Vatra je bilo sve o čemu su, iscrpljeni od borbe sa nepodnošljivom durmitorskom klimom, vojnici sanjali i kako snovi i lažne nade uvijek pokreću čovjeka, uvijek mu podare još malo snage, oni su, brže i odlučnije nego što su mislili da su u stanju, krenuli da se probijaju kroz namete do uzvišice.

Pola sata kasnije uspjeli su da se uspenju. Tamo ih je čekalo nemalo iznenađenje: taman na početku šume nalazila se prilično velika brvnara.

„Fritz, Jürgen“, rekao je Eichstädt, „prikradite se do brvnare da vidite ima li koga tamo“.

„Dođavola“, rekao je naglas Jürgen, „izgleda da smo nabasali na partizansku vikendicu“.

„Na njihovu vučju jazbinu, hoćeš da kažeš“, dobacio je rezignirano Karl. Umor je kod vojnika prešao u frustraciju: na domaku su odmora, čak toplog prostora, a moraju da se i dalje bakću sa partizanskom prijetnjom.

Dvojica su zalegla a onda su se puzeći – dok su ostali vojnici nestrpljivo čekali – približili brvnari. Jürgen je ustao i bacio pogled kroz prozor: ni traga od neprijatelja. „Sve je čisto“, rekao je Fritzu a ovaj je ostalima mahnuo rukom. Vojnici nisu čekali komandu: odmah su ustali i potrčali ka brvnari.

Unutra nije bilo ničega sem najosnovnijeg drvenog namještaja i posuđa, ali za umorne SS borce brvnara je, nakon svega što su prošli, izgledala kao predsjednički apartman u najboljem berlinskom hotelu. „Neka neko pođe po drva, da odmah zapalimo vatru“, rekao je Eichstädt.

„Eto, sada makar znamo što to znači kada se kaže da ti se krv ledi u žilama“, rekao je Johann kada se vratio i spustio naramak drva. „Prilično uvjerljiv i istinit opis, moram da konstatujem“.

Čim je vatra bila upaljena, raspoloženje u brvnari se poboljšalo. Hrana iz konzervi, koju su inače prezirali, bila je slasnija nego ikada. Patriotski duh je bio povraćen: „Niko ne može proći ono što mogu da prežive elitne SS jedinice“, rekao je Johann. „Još kada se dobro naspavamo – minimum dvadeset četiri sata, obećavam vam – bićemo kao novi“.

„O ovome bi trebalo da se sazna. O ovome bi trebalo da objavi članak Das schwarze Korps. Obavijestiću ih čim budem u mogućnosti. Znate, jedan moj prijatelj radi u novini, on će mi toliko učiniti“, rekao je sa osmijehom ponosa Eichstädt.

„Kao da to nismo zaslužili. Ne treba nam nikakva protekcija, zar ne“, rekao je Johann.

„Pravo kažeš“, rekao je Karl.

„U pravu ste, momci, u pravu ste“, rekao je Eichstädt.

Uskoro je atmosfera u kolibi bila na nivou, kako to i dolikuje grupi ljudi koja se suočila sa izvjesnošću vlastitog nestajanja a onda uspjela da izbjegne zamku koju je postavio sam Usud. Johann se najglasnije šalio: „Ipak je ovako ispalo mnogo bolje. Mislim, jeste da je bijela smrt najljepša od svih, kažu da sanjaš najljepše stvari dok umireš, blažena toplota se širi tvojim tijelom, u predvorju si raja, ali se meni ipak više sviđa ova porcija groznog pasulja od svega toga“.

„Ovako ćemo: zbog dobrog položaja brvnare, napolje će biti dovoljan samo jedan stražar da nadgleda situaciju“, rekao je Eichstädt. „Pošto smo svi strašno umorni, neka Johann, on je najrazdraganiji, prvo stražari dva sata, a onda se dalje smjenjujte u istom vremenskom razmaku. Napraviću spisak. Gospodo, danas smo proživjeli nešto što ćemo sigurno pamtiti do kraja naših života. Prolazak, u najtežim uslovima, kroz najgore balkanske gudure. Gospodo, ja vam još jednom čestitam. Ako je ko zaslužio odmor, onda smo to mi. Ujutro ćemo, odmorni i čili, bolje moći da razmotrimo situaciju u kojoj smo se našli: podsjećam, opasnost još nije prošla. Vidjećemo kako opet da stupimo u kontakt sa štabom, oni se sigurno već brinu zbog čega im se ne javljamo. Gospodo, nikada nisam nikome tako puna srca poželio: Laku noć“.

„Laku noć“, uzvratili su vojnici u glas. Pošto su u brvnari bila samo četiri kreveta, ostalih šest vojnika je leglo, umotano u ćebad, na pod.

„Fritz, ti si sljedeći, samo da znaš“, rekao je Johann, pokazao na svoj sat, prebacio pušku preko ramena i izašao pred brvnaru.

Ta noć je protekla bez ikakvog komešanja: vrijeme se smirilo, stražari nisu zapazili ništa uzbunjujuće, nije bilo ni nagovještaja da se u blizini nalazi podmukli neprijatelj. Eichstädt je ujutro izašao, uzeo dvogled iz torbice i počeo da posmatra pejzaž. Brvnara mora da je bila strateški odabrana tačka koja je pružala prilično sigurno utočište za one koji su poznavali lokalni teren. U krajnjem slučaju, šuma je bila sigurni put za bjekstvo, ako bi već neko uspio da se popne na uzvišicu i pokuša da opkoli brvnaru. „Koliba vjerovatno pripada partizanskim pobunjenicima, ali je sada i za njih previše hladno. Bolje za nas: iskoristićemo ovo neočekivano gostoprimstvo“, pomislio je zadovoljno Eichstädt.

Taman kada je htio da odloži dvogled, učinilo mu se da se nešto u šumi pokrenulo, kao da se neko tijelo na četiri noge brzo sakrilo dublje u sjenku. „Neka životinja, možda vuk“, pokušao je SS zapovjednik da bude racionalan, ali se ipak nije mogao oteti utisku da ga neko posmatra, da je nečija meta. Instinktivno je osjetio strano prisustvo i sjetio se crnih tačaka koje su, sa distance, pratile njegove vojnike dok je oluja bjesnila. „Dosta sa ovakvim glupostima. Nemam vremena za besmislena umišljanja. Moji drugovi ne smiju da primijete da se u mene uvukao nerazumni strah. Što bi rekli kada bi saznali da se njihovom vođi priviđa da ih neko prati. Bilo bi to užasno poniženje za mene. Moram sada pametnijim stvarima da se bavim“, pomislio je Eichstädt i odlučio da iza sebe ostavi snježnu fatamorganu. Još jednom se okrenuo prema mjestu na kojem je navodno vidio živi oblik koji se skrivao između četinarskih stabala: tama šume više nije bila prijeteća.

Kada se vratio u brvnaru naredio je da se svi vojnici okupe oko stola radi daljih konsultacija.

„U redu“, rekao je Eichstädt, „preživjeli smo skoro izvjesnu smrt, ali nemamo previše razloga da likujemo. Još uvijek smo ugroženi. Treba da vidimo što nam je sada raditi, prije svega, kako ćemo da stupimo u kontakt sa divizijom. Kao što znate, Johann kroz vijavicu nije mogao da nosi sa sobom i stanicu“.

„Takođe nemamo ni kompasa ni mape koji bi nam poslužili makar u najosnovnijoj orijentaciji“, nastavio je Eichstädt. „Možemo odmah da krenemo nasumice nadajući se da, i pored snažnog nevremena, nismo previše zalutali i da ćemo relativno brzo ponovo naići na put. S druge strane, ako je put i dalje zavijan, možemo da upadnemo još dublje u ogromnu prirodnu klopku koju nam je postavila ova strahotna planina“.

„Štab vjerovatno pretpostavlja što se moglo desiti sa nama, zašto se ne javljamo. Do sada su oni već sigurno odlučili da krenu naprijed, možda i da pošalju neku drugu prethodnicu“, rekao je Jürgen. „Mislim da više ne računaju na nas“.

„Dobro, ali ključno pitanje je što mi da radimo: da odemo odavde bez obzira na sve ili da ipak sačekamo još neko vrijeme, dodatno se odmorimo, pa tek onda krenemo. Kada izbijemo na put, lako ćemo se priključiti glavnini. U svakom slučaju, ne mogu nam mnogo odmaći. Možda ih tačno sustignemo kada budu napadali partizane“, rekao je Eichstädt. „Ništa, ostaćemo ovdje još danas, pa onda pokret sjutro ujutro“.

Eichstädtova argumentacija je brzo ubjedila vojnike koji se ionako nisu tako lako htjeli odreći nenadanog toplog odmora. Brvnara je za njih bila istinsko utočište, dobrodošli predah koji su svojski zaslužili. Bilo bi nepravedno da im ga bilo ko oduzme. O prokletom ratu će moći da razmišljaju i sjutra, što baš i nije bio moto sa kojim su SS-ovci mogli da se pohvale, ali istovremeno nije trebalo ni pretjerivati, nije se smjelo ići do same tačke pucanja: ionako su hrabri sljedbenici Heinricha Himmlera bili tek čelični most koji će čovjeka prevesti ka natčovjeku, prethodnica slavne budućnosti, oni koji krče najteže i najopasnije staze, prolaze kroz najteža iskušenja, a ne sam završetak evolucije. Strpljenje će biti neophodno još neko vrijeme.

Kada je legao na krevet skroz privučen ka uglu, kada je bio na trenutak zaboravljen od svojih saboraca, Eichstädta je opet zahvatio čudan osjećaj da ih neko prati i posmatra. SS-Unterscharführer nikako nije mogao da ga se otrese, pa je ustao, izašao ispred kolibe i odlučio da otiđe do ruba šume, da još jednom pokuša da sagleda cijelu situaciju.

„Da su u blizini partizani, sigurno je da bi nas već napali. Imali su priliku da se prikradu i zapucaju na nas“, rekao je u sebi Eichstädt. „Ako to već nisu do sada uradili, znači da ih ovdje nema“. Ta je misao bila suviše racionalna da bi se mogla ignorisati i Eichstädtu kao da najednom laknu. „Sve je čisto“, otpozdravio je vojniku i vratio se u brvnaru.

„Tako to biva: taman smo se navikli“, dobacio je Johann, „a već mora da se ide. Što da se radi: sve lijepe stvari u životu traju kratko“.

I tako, u rano jutro 23. januara 1943, SS-Unterscharführer Siegfried Eichstädt izlazi iz brvnare i odlazi u šumu da se pomokri. Gleda oko sebe i ne vidi nikakav znak koji bi pozivao na uzbunu. Nemir koji ga je proganjao sasvim je nestao: u stomaku nema više mučnine. Rasterećen egzistencijalne anksioznosti, može da se okrene estetici i još jednom, sa umjerenom distanciranošću, ponavlja svoju već ranije formulisanu konstataciju: „Kakva divlja zemlja“.

Kada se vrati u kolibu koja je već prirasla za srce njegovim vojnicima, naređuje da se pripreme za pokret. „Dosta je bilo ljenčarenja“, kaže im sa osmijehom. Njegovi vojnici vole kada je Eichstädt raspoložen za šalu, ali ih to ne spriječava da svoje dužnosti obave sa krajnom preciznošću i ozbiljno, kako to i priliči ljudima u slavnim crnim uniformama. Johann stiže da još jednom zagrije ruku na vatri koja je veselo pucketala posljednja dva dana u brvnari.

Sa pogledom u kojem se očitava i kamaradska blagost i gvozdena starješinska predanost, Eichstädt prati kako se njegovi vojnici prikupljaju na uzvišici. Ponosan je, kada vidi njihova odlučna lica, što ih predvodi. Na trenutak su bili sami na ovom svijetu, u ovoj smrznutoj pustinji, na ovom neprijatnom mjestu gdje i priroda kao da je poprimila životinjske odlike, u ovoj pustopoljini u kojoj zloguka hladnoća nikoga ne štedi. Bili su sami, ostavljeni, odsječeni od svih, i shvatili da između njih sada postoji posebna veza, jedno zajedničko iskustvo koje ih je zauvijek zbližilo, sjećanje koje ih više nikada ne može pretvoriti u strance. Eichstädt zna da je to iskustvo koje iz temelja mijenja život: obuzet je emocijama, ali ih naravno neće pokazati. Biće vremena da se bude sentimentalan, jednom kada se ovaj rat završi, kaže u sebi.

Eichstädt gleda kako se njegovi saborci prikupljaju da bi čuli naredbu, a onda se uputili u potragu za Prinzom Eugenom. On gleda i odjednom ne može da vjeruje vlastitim očima: iz bijele pozadine, iz bijelog ništavila, iskaču četvoronožna stvorenja i sa brzinom koja je zaprepašćujuća – nestvarna, stigao je čak da pomisli SS-Unterscharführer – napadaju nepripremljene borce. „Partizani“, povikao je Karl i pokušao da dohvati pušku, prije nego što mu je čelični ugriz prvo slomio, a onda i otkinuo ruku ispod lakta. „Scheiße“, povikao je Johann prije nego što mu je jedna crna njuška prodrla u trbuh i brutalno mu rasplela crijeva. „U pomoć“, povikao je Jürgen, prije nego što su hladni, sniježno-bijeli zubi pretesterisali njegov grkljan.

Eichstädt, dakle, stoji na uzvišici, okamenjen pred prizorom koji prevazilazi moć njegovog rasuđivanja. Polako se budi iz šoka i shvata da kreature koje kasape njegove vojnike nisu ni ljudi ni vukovi. „Nešto između“, sa stravom je pomislio Eichstädt. „Vukodlaci“, pomislio je Eichstädt, „košmar i realnost“.

Snijeg se pod šapama tih stvorenja brzo bojio u tamno-crveno: zvuci koje su trijumfalno ispuštali dok su skakali ili se nadnosili nad žrtve parao je uši i razarao mozak. Čak i da nisu bili preneraženi iznenadnom barbarskom najezdom ove divlje horde, čak i da su dobili priliku da bolje organizuju odbranu, SS-ovci teško da bi imali šanse protiv ovako nasilnog i bezobzirnog protivnika. Jedan za drugim padali su kao pokošeni: vukodlaci su, režeći, sa užarenim, zakrvavljenim očima, obznanili vlastitu dominaciju, ostvarenu čvrstim stiskom i bezobzirnim nasiljem čeljusti. Kada bi se žrtva nemoćno našla na zemlji, počinjao je pravi pir: najveću poslasticu pružali su unutrašnji organi i vukodlaci su mahnito otkidali komade mesa ne bi li što prije došli do središta vrhunskog uživanja.

Eichstädt se napokon koliko-toliko pribrao: izvlači pištolj iz futrole i počinje da puca u pravcu crnih kreatura. Jedan metak je okrznuo vukodlaka najbližeg Eichstädtu koji je upravo dokrajčivao nesretnog Karla. Osjetivši bol, čudovište se, uz prodoran krik, okrenulo put SS-ovca i potrčalo mu u susret.

Eichstädt ima dovoljno vremena da dobro nanišani: vukodlak se stropoštao u snijeg kada mu je metak raznio mozak u hiljade komadića. No, Eichstädt nije stigao sebi ni da čestita na pogotku, a već su ga dvojica vukodlaka napala: rukom je odgurnuo prvog, ali je drugi uspio da zarije svoje zube u njegova leđa. Eichstädt se zateturao pa se okrenuo sa ispruženim pištoljem, no vukodlak je bio brži i njemački oficir se našao nemoćan na grimiznom snijegu. Još trojica vukodlaka su ga, kao po nekoj zapovijedi, opkolili: samo nekoliko sekundi i već su počeli da se goste Eichstädtovim tijelom.

A onda se – brzinom koja je iznenadila i najdublje nagone vukodlaka – opet podigla oluja. Vjetar je bio prejak čak i za crna stvorenja: i ona su morala da se, bez oklijevanja, udalje u zaklon šume. Na polju je ostalo da leži jedanaest unakaženih leševa. Dragocjeni plijen je propao, ni do pola nije bio iskorišten.

Cijeli dan i cijelu noć snijeg, vjetar i mraz zajednički su radili i stvorili veliki lednik koji je postao neželjeni dom i grobnica za Njemce obučene u elegantnu tamnu uniformu. Lednik u kojem kao da je sama priroda htjela da sačuva sjećanje na divljanje zlokobnih kreatura koje su, za nekoliko minuta, zbrisali sa lica zemlje ljude naviknute na svaki izazov. Lednik za koji će se, jednom kada rat prođe, pričati da je čudo prirode.

Kasnije se vjetar smirio, ali studen nije popuštala. Snijeg je nastavio da pada narednu sedmicu tako da su se, desetak kilometara dalje od ovog mjestra, dva dana docnije u bezobzirnoj hladnoći planine sukobile partizanske i jedinice Prinza Eugena. Do tada, čak je i komanda divizije prestala da misli na Eichsädtovu izvidnicu. A da je neko mogao da skine snijeg sa tog lednika i da ga uglača, vidio bi iskasapljena tijela elitnih SS vojnika zarobljena u gruboj, opipljivoj vječnosti Durmitora. Još bi mogao i da vidi kako su ti leševi bili poprskani krvlju, kako je rastrgnuto meso još uvijek visilo sa tijela, kako su oči bile nepomične u sveprožimajućem trenutku užasa. Da je na novoformiranom ledniku bilo ljudi. No, umjesto njih, tamo su stojali samo dlakavi monstrumi koji su, u iščekivanju, pružali svoje vratove prema nabubrelom kolutu blijedog mjeseca i dugo zavijali.

II

U rano jutro 23. juna 2007, Milovan je izašao iz svoje kućice i pogledao u nebo. „Biće ovo užasno topao dan“, pomislio je u sebi. Alarm sa mobilnog telefona jutros ga je jedva probudio. Ostalo mu je još dvadesetak minuta da se spremi i pođe do dogovorenog mjesta gdje bi trebalo da sačeka četvoročlanu grupu turista. Milovan je vodič koji posjetioce sprovodi po uređenim ili onim manje pristupačnim stazama duž žabljačkih vrleti, kroz durmitorske šume, uz Crno jezero, kako ko od gostiju to želi, da li je raspoložen samo za malo dužu šetnju po svježem vazduhu ili je, pak, spreman da se otisne u pravu avanturu, da dođe do najdaljih zabiti, navodno neotkrivenih lokacija koje fasciniraju ljubitelje zdravog života i uživanja u prirodi. Nekad je ova zemlja bila samo surov, divlji pejzaž, ali kako su se vremena iz temelja promijenila, mana je najednom postala prednost, predjeli bogu iza leđa čudesno su se transformisali u naše tzv. strateške resurse. U najzabačenim predjelima ekološka revolucija je dočekana sa najviše ushićenja: dotadašnji teški, često i nehumani život lokalni stanovnici sada dijele sa neznavenim strancima i još od toga lijepo profitiraju.

Milovan oblači odjeću i obuću „za pentranje“, kako on to naziva, ispija posljednji gutljaj crne kafe i odlazi do sastajališta. Tačno u zakazano vrijeme, sedam sati, dolaze već razdragani ili makar uzbuđeni turisti: troje Engleza – supruga i muž Pam i John, šezdesetogodišnjaci, i srednjovječni, proćelavi Dann – i jedna Belgijanka, Kirsten, visoka djevojka, 21-22 godina, sa lijepom plavom kosom koju je vezala u konjski rep. Svo četvoro nose rančeve u kojima je dovoljno hrane i vode za cjelodnevni izlet.

„Are we ready?“ kaže Milovan koji dobro vlada engleskim, svakako mnogo bolje nego je ovdje standard. Jer, poznavanje stranih jezika u ovom poslu i nije toliko neophodno: ovdje turisti dolaze zbog očuvanog pejzaža a ne zarad raskošne kulturne baštine koja zahtijeva dugačka objašnjenja i znalačke istorijske reminiscencije. Uostalom, vodiči se svom zanatu uče čitajući bedekere prepune najotrcanijih fraza: vidjećete prizore zbog kojih ćete ostati bez daha, ili ova ljepota će vas ostaviti bez riječi, koje su zbilja funkcionisale. Priča u takvim trenucima samo kvari estetski ugođaj: dovoljno je ispružiti ruku i pokazati što se treba vidjeti.

Turisti su tražili najtežu turu. Vidi se da su i Pam i John u dobroj formi i Milovan nema razloga da pomisli da će bilo što poći naopako na izletu. Kada dođu do nekog novog lokaliteta, Milovan kaže njegovo ime ali se turisti ne bakću time da pamte topose koji im ništa ne znače. Umjesto toga, jednostavno izvade svoje digitalne foto aparate i uslikaju prizor.

Nakon dobrih tri sata šetnje koja je većinom išla uzbrdo, blizu jednog šumarka Milovan im predlaže da se zaustave i malo okrijepe. Ako neko hoće, ispod borova, na mekoj zelenoj travi i da drijemne, nema problema, kaže im Milovan. Ali, niko ne prihvata taj prijedlog: toliko toga trebate da posjetite, toliko toga treba obići, tako su im rekli u hotelu kada su ugovarali izlet, pa sad ne misle baš da ljenčare.

Ubrzo prolaze pored jedne zaravni na kojoj stoji kamena ploča sa nekakvim natpisom. „Što je ovo“, pita Kirsten. „Na ovom mjestu“, kaže Milovan, „sukobili su se u Drugom svjetskom ratu crnogorski partizani i njemački vojnici, čuvena Prinz Eugen divizija. Po velikom snijegu se odigrala bitka“. „Sada je tako mirno“, kaže Pam, „nikada ne bih pomislila da se ovdje, u ovoj tišini, u ovoj božanskoj mirnoći, mogao voditi krvavi rat“. „To je sve iza nas“, kaže Milovan. A onda se i nasmije tako da turisti prepoznaju ironiju u njegovom glasu: „Naša slavna balkanska prošlost. Najbolje da je smjesta zaboravimo“. „Vaša je prošlost, nemojte se uvrijediti, dosadna, ali je zato priroda lijepa“, kaže Kirsten. „Ne možete imati oboje“, slegne ramenima Milovan.

Nakon još dvadesetak minuta žustrog hoda, vodič im pokazuje uzvišicu: pored šume, stoji trošna, odavno napuštena brvnara, a ispred nje veliki lednik. „Kakva je ovo kuća, ko je ovdje živio?“ pita Pam. „Ko zna kada je napravljena“, kaže Milovan. „Ovdašnji mještani je izbjegavaju. Nešto u stilu da tu vladaju nečiste sile. Obično praznovjerje, svuda postoje slična ukleta mjesta. Ponekad se vukovi spuste do nje, tako se barem priča. Nema mnogo logike što je podignuta ovdje, to je sigurno. To je ono što zbunjuje sve koji dođu“.

„A ovaj led“, radoznala je Kirsten.

„On se nikad ne otapa, ni preko ljeta“, kaže Milovan.

„Čekajte samo da i u vaše krajeve dođe globalno otopljenje“, šapne John svojoj supruzi. Ona se zahihoće.

„Na ovom mjestu bi mogli da se ulogorimo“, kaže Dann. „Ručak će u ovakvom ledenom ambijentu biti vrlo ukusan, osjećam to“.

„Dobra ideja“, kaže Kirsten.

Malo kasnije, Pam, John i Dann sjede na travi, a Kirsten je – najbliža ledniku – stavila ispod glave ruksak i posmatra nebo; samo što nije zaspala opijena čistim vazduhom. Milovan je na nogama, malo se udaljio od njih: kao da ga je nešto uznemirilo. Okrene se prema turistima: trojka sada živahnije ćakula, Kirsten je stavila šešir preko lica. Milovanu se učini da je preko njega prešao nekakav studeni val. Pogleda u sunce koje i dalje, nesuzdržano oblacima, blješti. Milovan istegne vrat: ova tura mu je baš teško pala. Ne zna zašto, ali najradije bi se okrenuo nazad i vratio, iz istih stopa, u Žabljak. Ode do raspričane trojke i sjedne pored njih: „Da niste za jedan gorštački specijalitet? Ovakav objed do sada sigurno niste imali, garantujem.“

Iz torbe Milovan vadi potrebne sastojke za čorbu i pripaljuje vatru. „Trebaće sat vremena da se napravi“, kaže.

„Sjajno“, kaže Pam. „Kirsten je izgledala zaspala, nećemo je uznemiravati. Probudićemo je kada se skuva čorba“.

Pam, John i Dann predano prate Milovanove kulinarske vještine. „Izgleda zanimljivo“, kaže Dann. „Nadam se i da je ukusno“, kaže sa dozom skepse Pam tek da bi potvrdila svoju reputaciju uporne sumnjalice, nikako ne zato što sa prezirom gleda na lokalnu gastronomiju. Toliko su zaokupljeni, kolokvijalno rečeno, dobrim zalogajem, da su svu pažnju posvetili krčkanju u loncu. Već sam prizor im stvara vodu u ustima.

„Hej, što je ovo“, trgne se iz prijatnog sna Kirsten.

„Što je bilo“, potrče do nje Milovan i Dann.

„Sva sam mokra“, kaže Kirsten. „Leđa su mi potpuno mokra, čak i kosa“. Na mjestu gdje je ležala zbilja je sada bila lokvica. „Odakle ova voda“, pita zbunjena Kirsten.

„Moraš se brzo osušiti, inače ćeš sigurno prehladiti“, kaže Dann.

„Pogledajte, pogledajte“, kaže Milovan i pokaže prstom ka ledniku. Svo troje vidi kako je, iz više pravaca, iz lednika počela da se sliva, u manjim ili većim linijama, voda prema njima. „Hej, dođite da vidite ovo“, dovikne Milovan Pam i Johnu, „možda prisustvujemo rijetkom prirodnom fenomenu“.

Pam i John dotrče, a onda se popnu do početka lednika. „Izgleda da se stvarno otapa“, kaže Kirsten. Milovan u sebi sjetno pomisli: „Žabljak više nikad neće biti isti“.

Petorka posmatra kako voda izbija ispod leda. Blagoslovenu tišinu iznenada prekine zvuk pucanja leda, prvo sporadičan, a onda u gotovo pravilnim razmacima. „Možda bi trebali da se sklonimo“, kaže Pam. „Ma, led se ne može tako velikom brzinom otapati, nema opasnosti“, kaže Dann. „Ostanimo još koji minut“, kaže Kirsten.

Najednom, glatki led se sasvim prelomi od sile koja je dolazila iznutra, iz njega samog. Oslobođalo se ono što je predugo bilo zatočeno u toj kristalnoj beskonačnosti, na površinu se vraćalo ono što je potonulo u zaboravu, djevičansku bjelinu ponovo je napala crnina koja je dolazila iz prošlosti za koju se mislilo da je upokojena, gnjila prošlost koja očigledno nije mogla do kraja da istruli. Pred turistima je iskrsnuo pejzaž na kakav ih nijedan bedeker nije mogao pripremiti.

Kroz led su, jedna za drugom, prvo sporo i mučno, a onda sa užasavajućom dinamikom izbijale figure obučene u tamne uniforme: bila je to jedinica SS-Unterscharführera Siegfrieda Eichstädta u punom sastavu, svih jedanaest vojnika bilo je ponovo na okupu, u borbenom rasporedu. Milovan i turisti su zapanjeno gledali u ta iskasapljena tijela – ni šok ih nije mogao spriječiti da shvate da su vojnicima nedostajali udovi, nekima su stomaci bili izdubljeni, drugima je lice bilo unakaženo, a svi su bili prekriveni mrljama krvi –, u te izobličene ljude, ako su to bili uopšte ljudi, koji su se niotkuda pojavili. Njihovi pokreti su bili mehanički – tijelo prepušteno samo instinktima je nezgrapno, gotovo smiješno u svojoj upornosti i direktnosti – ali su svakim sljedećim korakom dobijali na snazi, marschier’n im Geist. Sila koja ih je vukla bila je jača od njihove krhke konstrukcije.

Na licu Kirsten se urezao vrisak ali se nije čuo, a ostali su bili isuviše zatečeni da bi mogli da se pomjere sa mjesta: situacija se preokrenula – sada su turisti i njihov vodič bili kao zaleđeni. Razdaljina od dvadesetak metara između njih smanjivala se ubrzano i sada su mogli dobro vidjeti lica vojnika: većinom unakažena, ali nekako ravnodušna. Onda je Pam počela da se povlači, napravila je nekoliko koraka nazad, pa se okliznula i pala. To je trglo Johna koji je povikao: „Šta čekate, dođavola, bježimo!“ Uzvik upozorenja stigao je, međutim, prekasno: kreature u tamnim uniformama već su bile oborile na zemlju Danna i Kirsten. On je pokušao da se odupre napadu dvojice vojnika, no ona nije pružala nikakav otpor, još uvijek izgubljena u vlastitom nerazumijevanju koje nije moglo da pomiri bolno čulni osjećaj neposredne opasnosti i ultimativno odbijanje razuma da prihvati nove činjenice.

Ako su Pam, John i Milovan možda mogli – tračak nade se probije čak i kroz najmračnije oblake – da pomisle da horda ratnika koja ih je opkoljavala ima mirotvoračke namjere, u trenutku kada je jedan od njih pregrizao Dannov vrat, a zatim odvojio njegovu glavu od tijela uz spektakularni vodoskok krvi koji je gotovo orgazmički šiknuo put neba, sve iluzije su bile zauvijek srušene. Skoro u istom trenutku, i spolja i iznutra rastrzana Kirsten je ostala bez oba svoja gornja ekstremiteta.

John je pružio ruku Pam koja je ustala, „Bježimo“, ponovio je on, ali su i njegovoj supruzi i njemu noge bile olovno teške, i već nakon pet metara sustigla ih je crna trojka. Odgurnuta Pam je pala na stomak, taman da je zaskoči jedan od vojnika koji je dohvatio kamen i razmrskao ženinu lobanju, pa iz probijene rupe na glavi počeo da isisava pihtijasti mozak. John je pokušao pesnicom da udari jednog od vojnika, ali mu je drugi prišao i prste zabio u oči.

U tom krvavom metežu, na trenutak zaboravljen, stojao je Milovan i dalje neodlučan što da radi. Vojnici kao da nisu obraćali pažnju na njega, kao da su ga namjerno pustili da svjedoči grozomornom pokolju. Milovan je shvatio zašto je tako čim je primijetio da direktno prema njemu ide Eichstädt: on je trebao da bude plijen za njihovog komadanta, on je trebao da pripadne baš vođi i nikom drugom. Ni sam nije znao zašto ali nije krenuo da bježi, već je mahinalno podigao – u očekivanju najgoreg – pogled ka Durmitoru: da li se ova priroda, tu, pred njegovim očima, najednom promijenila, preobrazila u nešto drugo. Bez najave poprimila zvjerski oblik. U trenu je uvidio da u ovom pejzažu za njega nema ničeg što bi bilo strano.

Kada je Eichstädt zario krnjave zube u njegov stomak i surovo počeo da mu razvlači drobove, Milovan je – zvuk je, dobivši snagu odbijajući se od okolnih planina, postajao sve glasniji i jasniji, sve prodorniji i dalekosežniji – instinktivno vučje zaurlikao. Kao da je htio da prizove u pomoć sve svoje davne pretke.

(Priča prvi put objavljena u zbirci OPSJEDNUTOST, 2009. godine)