Adrijan Sarajlija: DO PROLEĆA

Dubok sneg je usporavao moj beg preko planine, a pomrčina skrivala rečicu koju sam pokušavao da pratim. Ipak sam vukao otežale noge dalje, ka spasu. Još jedan uspon, još jedan šumarak i biću na obodu sela, ukazaće mi se žmirkava svetla raštrkanih kuća Trešnjice.

Nisam se osvrtao jer sam znao da me prate; da toplina krvi koju srce pomahnitalo pumpa privlači njenu decu i čini da im se sline u žudnji prelivaju preko očnjaka. Krajičak oka mi je otkrio da se lisice lakonogo kreću preko padine za mnom. Opasno blizu se oglasilo zavijanje vuka. Njihovi pogledi bili su njen vid; Baba je znala dokle sam u begu stigao. Baterijska lampa me jedina čuvala, životinje su srećom zazirale od svetlosti.

Dah mi postade kratak i zastadoh u snegu. Gusta para iz mojih usta belasala se pod mesečinom dok su prenapregnuta pluća svirala od studeni. I kada mi se učini da je uspon prestrm, a telo preslabo, u sećanju sevnu odrana Petkova koža obešena o kuku u Babinom svinjcu; Mirkova isprana creva položena preko drvenog korita, džigerica potopljena u pac, otpaci rasuti pored letnje kuhinje: prljavi nokti otfikarenih noznih prstiju. Kao da ponovo osetih smrad fekalija i krvi koji mi se uvlačio u kosti dok sam zavezan mrznuo u kokošinjcu. A ne, u brvnaru na Kukovoj steni se ne vraćam – sa ovom mišlju nova snaga mi se izli u udove koje pokrenuh iz mrtvila. Krenuh dalje.

Mesec skriše krošnje kada dospeh u šumu, žubor vode postade jasno čujan. U sve plićem snegu počeh da raspoznajem stari put kojim smo pre više od mesec dana nas trojica koračali u suprotnom pravcu. Tamo, prema Kukovoj steni i divnoj napuštenoj brvnari, kako je Petko opisivao oronulu seosku kućicu koju je video tokom vežbe njegove čete na potezu sneg-mrak-planina. Brvnara ipak nije bila napuštena, ali čorba jeste bila topla, kajmak mlad, pršuta slana, a Baba Jaglikine oči sjajne i vesele. Spavali smo kao novorođenčad, čisti i i zgrejani. Gospode, a onda… jezici, srca, pluća, creva, oči, testisi mojih drugova, usoljeni i skuvani mirisali su na…na čorbu, na pršut.

Nastavih putem kroz gustu tamu. Boleli su me članci: otvorene rane od grubog konopca kojeg sam se ludom srećom oslobodio. Režanje čuh iza leđa, uperih lampu unazad ne okrećući se, bat šapa po snegu prestade na tren. Potrčah. Put se penjao uz blagu padinu ka ljubičastom obzorju. Izbih na vrh i svetla me zaslepeše. Okrugli farovi gledali su me poput očiju kakve velike grabljivice. Pored parkiranog džipa tri siluete – kad me videše žar cigareta odlete u sneg, puške sa ramena dospeše u ruke i ja pred cevima uzmakoh korak unazad.

Najniži krenu ka meni i pod svetlima farova oboji se u maskirne šare, na ćelavoj glavi ocrta se duboki ožiljak.

“Đe ste vi, Miljane? Tražimo vas umjesto da ratujemo”, kada mi Rođa Robija priđe videh vrhove žutih zuba. “Mislio si da ćete se od nas sakriti”, prvi šamar mi razbistri svest. Drugi me obori u sneg. “Dezerteri idu u prve redove, moj Miljane. A đe su ti Petko Vračević i onaj mali izrod Jovovića?” vrh cokule pogodi me posred grudi. Pomislih na Babin kotao, na njeno podvriskivanje dok je cvrčala čorba sa ljudskim nogama. Druga dva goniča me zgrabiše za ruke i poput vreće povukoše ka autu.

“Znam gde su”, promrmljah kroz krvavu kašu od usta. “Ovim putem, gore…ka Kukovoj steni.”

Trojica zastadoše, Robija se naceri i pripali jednu. Oči su mu sijale u mraku. “E, pa dobro, ti ćeš nam pokazati.”

Baba je nove zalihe gotovila na svake dve nedelje, krupna zverka može da potraje i tri. Dočekaću proleće… možda.