Jure Grando nahodio je grudobranom zaraslim u tamu i zaostale lišaje svjetlosti. Koračao je pognutih pleća – tek kojim pogledom smjerao je kroz noć. Njegovu noć, samo njegovu… Jer, on je taj koji vlada dubokim sjenkama… I li je bar vladao…
Dokle god mu vid seže oko kaštela pruža se more od baklji. Doći će u hladni čas pred zoru… To je njihovo vrijeme… Prije, bilo je drugačije… Penje se ka kuli. Nikoga… Sam je. Smije se. Tih je to režeći smijeh sa usana malko otvorenih, poput proreza načinjenog britvom…
Sjeća se da je negda mislio kako bi mu godilo nekoliko dana u pustari, daleko od poslušnika, dvorjana, žena… Sasvim sam… Sada mu ta davnašnja potajna želja ne izgleda primamljiva. Suočiti se sa onom ruljom napolju, sam, ne, to mu nije milo. Ulazi u veliku kulu – klizi poput sjeni nad hladnim podom… Sjeda na prijesto. Bijednici! Hrana! Ništa više! Stoka za klanje! Kako se usuđuju! Uzalud. Gnjevio se uzalud. Ti su mještani istarskih sela negda drhtali i na pomen njegovog imena. A sad… Ne dolaze mu pognute šije da u nju stisne zube, ne! Dolaze obružani svjetlom, oštrim kolčevima, gnjevni, razulareni…
Šta se desilo? Kako? Stoljećima su poput jagnjadi jurili naokolo, izbezumljeni kada bih se pojavio… Ja, njihov pastir… Istina, uvijek, uvijek gladan pastir… Klanjali su preda mnom! Strah im nije dao snage ni da me u lice zagledaju… Kako!?
Vlad ustaje, moćna sjenka, obavijen dubljom tame od same noći. Šapuće bezumnu litaniju rođaka, prijatelja, služinčadi pribijenih na kolac. Sve su ih pobili… Iz zasjede… Na prepad… Mučki ! Sve! I moju ljubljenu Lukreciju… Klizi do prozora: baklje se njišu pobjedno: Tako ih je mnogo. Ne daju se prebrojati. Ipak, boje se. Boje se Jure Granda… Neće doći prije zore…
Napadno samozadovoljan prisjeća se posjeta domovima hudih seljana, ukusa njihovih kćeri, slatke tople krvi, drhtanja mekanog mesa, uzbuđujućih krikova, krkljanja, ropca… Smije se, onda, histerično: Bijasmo vladari nad ovim pukom što nam osvetu snuje! Bili… Niko ne preosta od mog plemenitog roda, sem mene. Sam sam… Posljednji…
Smišlja kako ih dostojanstveno dočekati. Njegovi su srodnici umirali ovako ili onako. Ali, on si nije smio dopustiti slabost. Stari je vlad sišao među pučane raširenih ruku – kao da ih poziva u zagrljaj. Iskomadali su ga na parčiće. Morao bih smisliti nešto bolje. Ostavlja se zaludna posla: okreće leđa prozoru. Namjerava posljednji čin u vjekovnom ratu odigrati `u stilu`. Silazi dugim zavojitim stepenicama u dvorište. Ka kapiji. Mala, pomoćna, će poslužiti. Otvara ju. Baklje se nišu pred njim poput talasa na olujnom moru. I, negdje duboko u noći, sićušni plamen raste do raspuknuća. Zora!
Jure Grando prilazi poput sjenke ka ustalasanoj masi. Njuši njihov strah, posljednji put. Slatko je, poput krvi… Taj zadah zastrašenih životinja, njihovog znoja i mokraće… Njegov se plašt širi poput krila nad prvim redovima seljana: padaju ustrašeni, pužu zemljom vapeći za milost… Crvi! On jeste posljednji… Ali, ne mari: pokazaće im ko je gospodar, ko lovina. Posljednji put… Niti jedan njegov srodnik neće vidjeti posljednju bitku između vampira i ljudi, niko neće svjedočiti o falangama palim pod njegovom rukom… Ne mari… On je Jure Grando, posljednji vampir, i mora pasti tako da o njemu spletu priče koje će ih godinama potom buditi u znoju: smije se, posljednji put, sred hrpe mesa, žila i krvi, proboden desetcima komađa zašiljenog kolja. Smije se tonući u konačni mrak. Posljednji…
