MIT O HELENI, Adnadin Jašarević
(Zalihica, Sarajevo, 2010)
Piše: Almir Zalihić
Starogrčka mitologija ni nakon tri tisuće godina ne prestaje nadahnjivati umjetnike i duhovne stvaratelje našeg vremena. Koliko god to vrijeme smatrali modernim i naprednim, vinovnici i protagonisti tog vremena obični su ljudi, s karakterima, vrlinama i manama koji se mogu prepoznavati, opisivati i karikirati u gotovo istim kategorijama kao i u antičkoj književnosti, mitovima i filozofiji: mijenja se tek fizički okoliš, životna scenografija i kostimografija. U antičkim tekstovima kao da je već sve rečeno o čovjeku, pa je današnjem stvaratelju naizgled ostalo tek samo ponavljati ili reinterpretirati. Međutim, u antičkom mitu čovjek je prikriven. Junak antičkoga mita je bog ili heroj, u raznolikim otjelotvorenjima maštovitih kombinacija njihova razmnožavanja, a time i prenošenja više ili manje utjecajnih ljudskih ili božanskih osobina. Ali naravno da su starogrčki bog ili heroj samo parabola za čovjeka, onog običnog, nemoćnog, onog koji se krije u publici koja plješće i čije podvige nitko neće opjevati i opisati. Zašto se onda pisci današnjice laćaju staroantičkih književnih motiva? Zato da bi rekli nepoznato o poznatome, da bi na mala vrata progurali svoje tumačenje o biti čovjekovoj, a ta se bit u vremenu i kroz povijest ipak mijenja. Zbog toga i danas nastala književna djela s izvorištima i likovima posuđenima iz antičkog nasljeđa mogu biti moderna i aktualna. Mitska antička ljepotica Helena Trojanska, prije toga, naravno, Helena Spartanska, u ovoj je zbirci priča Adnadina Jašarevića izvorište za nisku karakternih analiza mitskih likova vezanih uz kompleks mitova i priča o Trojanskome ratu. Od pjesnika Stesihora kome se Helena ukazala u snu, preko Parisa kojemu je Helena bila nagrada za odabir Afrodite kao najljepše među boginjama (znameniti slučaj s jabukom!), pa sve do Ahileja, Patrokla, Agamemnona, Odiseja i na kraju opet natrag do Stesihora i Helene, mitski likovi zapamćeni ponajprije po svojim uspjesima, bili oni ratni, politički, diplomatski ili ljubavni, u Jašarevićevim pričama dobivaju dimenzije i osobine kakve nismo iščitali iz Homerovih stihova. Ili ih nismo prepoznali, jer nismo dovoljno pažljivo čitali Homera. Krajnja poruka i izvornih antičkih mitova, i ovakvih njihovih reinterpretacija, je zapravo da čovjeka ne čine njegova djela. Zbog mita i u povijesti (ili barem pseudopovijesti) Agamemnon je zapamćen kao veliki vojskovođa i diplomat koji je uspio okupiti razjedinjene grčke državice u zajedničkom ratu protiv Troje. U Jašarevićevoj je priči međutim Agamemnon (ne zaboravimo: Helenin šogor!) ljubomorni i osvetoljubivi pohotnik spreman žrtvovati tisuće života radi osvete zbog nezadovoljenog vlastitog hira. Do zanimljivog obrata dobro poznatog karaktera dolazi i u priči o Odiseju koji, kad se naposljetku nakon dvadesetogodišnjeg lutanja vraća kući i Penelopi, u krevetu sa svojom ženom zatekne – usnulog sebe. Taj koji je ostao sanja o putovanjima i avanturama, taj koji se vratio dvadeset je godina sanjao o povratku, a koji je od njih pravi, koji iskonskiji? I Paris se, naravno, razočara kad napokon dobije Helenu, jer nije dobio to što je očekivao, za čim je žudio, a da stvar bude zanimljivija, to što je htio Paris zapravo je dobio Ahilej… I nižu se tako zanimljive meditacije o skrivenim, sanjanim, nikad ostvarenim, ili proživljenim ali zapisivanja nevrijednim željama i pothvatima junaka Trojanskoga rata u ovoj zanimljivoj zbirci, vrlo komplementarnoj svemu što o tim istim junacima odranije znamo.
