Vučem noge, otežale noge starca, kaldrmom koja je, izvjesno, starija od mene. Kaldrma poput uvrnutog ogledala, presvučena slojem prljavštine, prašine i godina, tu i tamo raskopana, ulegla, prošarana lokvama zaostalim od nedavne kiše. Posivjele austrijske zgrade nadvijaju se iznad glave – pritišću mi tjeme nadole. Od malena tragao sam za starinama, privlačile su me poput magneta, neodoljivo, jurio sam diljem svijeta u potjeri za izgubljenim tajnama, utrošio mladost među ruševinama, prašini stoljeća, iskapajući predmete čiju su namjenu ljudi zaboravili… Sada, kada mi godine teško leže na plećima sve što podsjeća na starost vrijeđa mi čula. Protekle su godine, nekoliko, otkako sam posljednji put pogledao zbirku Univerziteta, zbirku koju sam ja sam prikupio, oteo od zaborava… Sjećam se, bilo je to u gradu Tanisu, pokopanom pod tonama pijeska – tamo, dotakao sam zavjetni kovčeg, ili Mohenđo Daro, pećine Altamire, hram boga bika u Minosu… Davno je bilo… Moje posljednje putovanje… Poslije velikog rata… Nisam slutio da ću se ponovo odvažiti putovati u Istočnu Evropu. Vražji Crveni! Krakov izgleda kao i onda, `52. Samo su ljudi neki drugi, novi, ukorak sa vremenom koje je mene  izbacilo na sporedni, slijepi kolosjek… Ipak, ovdje sam. Sjedim u otvorenoj bašti kafea, za sto okrenut ka crkvi Svetog Franje Asiškog. Nije jedna od lijepših u Krakovu, ali jedna od najstarijih jeste. Najstarija… Nebesa, opet počinje! Ruke mi drhte. Skrivam ih pod stolom pred konobarom.

– Panje, panje!

Panje, to je gospodin, mislim… Poručujem kafu. Zna šta hoću. Razumio je. Svi razumiju jezik kafe. Dok čekam razgledam mali trg. Nema ljudi pred crkvom – niko ne ulazi. Rijetki prolaznici, čini se, ne usuđuju se ni pogledati ka franjevačkoj bogomolji. I ja je nerado posmatram, ali samo zbog toga što me podsjeća na moje stare kosti. Radije pokušavam odgonetnuti značenje natpisa na trgovinama. Sjećam se poneke riječi na ruskom – nedovoljno da shvatim poljski jezik, ali, ipak se besmisleno trudim. Nastojim prekratiti čekanje. Dogovorio sam sastanak sa izvjesnim Tomašem, neka bude Tom – ne idu mi od jezika ta slavenska imena. Tom Holan. Taj je tip malko uvrnut, i, izgleda, da sam ja za njega nekakav idol. Zamislite, obožavalac!? Budimo otvoreni: obožavalac mene kakav sam nekada bio! Na moju adresu pristizale su gomiletine pisama iz Krakova – potpisnik Tom Holan. Mogao bih od njih, kada bih ih sabrao, sastaviti u najmanju ruku “Rat i mir”. Slaveni su tolstojevski preopširni i kada pišu najobičnija pisma… Isprva ih nisam čitao, njegova pisma. Bacao sam ih nemilice u koš označen sa `obožavatelji`. Onda, konačno, ganut njegovom upornošću, otvorio sam jednu od koverti upućenih iz Poljske. Pročitao sam pismo površno, naredna kudikamo pažljivije. Tom je znao poprilično o mojim pustolovinama, što je neobično za nekoga ko živi iza gvozdene zavjese. Arheolog je, naravno ne poput mene. Ne. Ovaj je dane, mjesece i godine provodio zakopan u spise. Razumijem ga. Trebao mu je neko poput profesora Džonsa, idol koji juri svijetom, iz pogibelji u pogibelj, kroz drevnu Kinu, egzotičnu Indiju, divlje džungle Južne Amerike. Gdje god, samo ne kroz memljive hodnike muzeja, prašnjave sobičke pretrpane knjigama i registrima. Ipak, taj je knjiški moljac pronašao nešto što me je izvuklo iz moga samotnog doma u planinama. Taj me je mangup dovukao preko okeana ovamo, na trg, ko zna kako se zove, tačno u podne, 23. aprila `77. Tu sam, tačno na vrijeme, a kako i ne bih bio…

Kako je onomad pisao Tom: U arhivima sam pronašao plan Geta. Jedna mi je zgrada privukla pažnju, njen nacrt, osmougaona, sa osmougaonim dvorištem… Jevreji nisu voljeli broj osam, sedam i druge jesu, ali osam, nikako… Pažljivo sam pogledao nacrt. U unutrašnjem dvorištu bio je ucrtan još jedan oktagon. Nisam uspio pogoditi čemu služi, jer, sudeći prema veličini, srazmjerama, to nikako nije mogao biti neki veći objekat, zgrada, ili slično. Ovo me je naizgled bezazleno otkriće, zapravo tek sumnja, zainteresovalo za Toma Holana. Prokletnik ja, nisam se uspio ni u poznim godinama otresti privlačne moći misterije. S nestrpljenjem sam iščekivao naredna pisma. Kao u uzbudljivoj televizijskoj seriji Tom me je, iz epizode u epizodu, uvodio u posljednju pustolovinu moga života.

… ta je zgrada bez prozora. Nisu zazidani… Nikada nije bilo prozora na njenim zidovima… Mještani je zovu `slijepa zgrada`. Kružio sam oko nje izvjesno vrijeme pitajući se šta se nalazi iza tih bezokih zidina. Ipak, nisam se usudio provjeriti…

Prokletnik! Ni trunke istraživačkog duha! Biti na korak od tajne i ne pokušati makar zaviriti! Ah, što nisam bio tamo… Bjesnio sam onda – zgužvao sam Holanovo pismo i bacio ga. Sada sam tu. U Krakovu. Čekam ga. Prisjećam se slutnji, nagovještaja… Tom se nije usudio prići zgradi. Radije se vratio svojim knjigama i u njima potražio odgovor.

Pronašao sam zapis rabina Makejevića o slijepoj zgradi: Zapečaćena je da nikada ništa iz nje ne izađe napolje, i da u nju ne uđu oni izvana. Osam je vrata koja vode unutar zgrade i osam je pečata na tim vratima. Usudili se ko slomiti pečate slomiće i svijet kakav poznajemo. Nisam siguran zbog čega je zgrada zatvorena. Rabin nagovještava mračnu tajnu koja nas sve prevazilazi, opasnost za žive, koja se skriva unutar oktagonalnih zidina. Ali, izuzev nagovještaja ništa suvislo nisam pronašao u hronikama Geta. I, da, on pominje izvjesni bunar duša, mada u kontekstu koji meni nije jasan…

Kakav glupan! To, to me je pokrenulo! Pojurio sam iz svoje kolibe kao da me gone svi vragovi svijeta. Bunar duša! Gral svih arheologa i pustolova od davnine! Mjesto ili nemjesto sretanja svijetova. Viđenog i neviđenog. Konačno, hvala ti, Tome…

– Profesor Džons?

Okrenuo sam se lagano tragom drhtavog, prigušenog, glasa.  Proćelavi čovječuljak, nalik na školjku, potonuo, uvučen u sebe, siva lica, siva odijela, dakle, potpuno siv…

– Profesor Džons?

– Da, ja sam Džons… Vi ste, Holan, pretpostavljam.

Neznančev široki osmijeh pokazivao je olakšanje, ne pretjeranu radost zbog susreta sa njegovim idolom.

– Konačno, profesore, konačno! Ne možete pojmiti koliko mi znači što sam vas sreo.

Pitao sam se stvarno koliko mu to znači: oduševljenje pojavom pustolovnog arheologa Džonsa, razočarenje uvidom u ono što je od tog Džonsa preostalo, ili možda znači da ću jadnika rasteretiti jedne mučne tajne…

– Popićete kafu sa mnom?

– Rado!

Sjeo je preko puta mene – licem u lice. Pijuckam razblaženu mlaku tekučinu, koja čak i ne miriše poput kafe. Slušam napola njegove izraze poštovanja i divljenja. Konačno i sažetak izvještaja o osmougaonoj zgradi u Getu, sažetak izvještaja koje sam već pažljivo pročitao u njegovim pismima…

– …onda, pokazaću vam tu zgradu, ali, ne vidim kako ući. Vrata su zapečaćena…

– Ne brinite se zbog toga, dragi moj. Ne namjeravam ući kroz vrata.

– Ne? – upitno me pogleda.

– Preći ću preko krova do unutrašnjeg dvorišta.

Holan je razogračio oči. Nisam siguran da li sam u njima pročitao divljenje na granici obožavanja ili šok usljed susreta s luđakom spremnim na sve: na sve prema njegovim mjerilima…

– Onda, večeras…

– Večeras, ukoliko je to moguće izvesti…

* * *

Penjem se uz konopac, opirem nogama o, kao boginjama, izrovašeno lice zgrade. Ne tako lako kao nekada. Sumnjam da ću uspjeti. Osjećam na leđima Tomov uporni pogled. Ne mogu ne uspjeti, ako njega pitamo. Mene ne pitajte: srce luđački udara, mišići odrvenjeli, ruke i noge ne osjećam – daj još malo! Tu je! Zgrabio sam rukom ivicu – crijepovi padaju na ulicu, duboko ispod mene. Izvlačim preteško tijelo na krov, pužem preko crijepova, poput crva… I osjećam se poput crva… Moram predahnuti. Sjenke i mjesečina igraju na krovu. Pužem. Odmaram. Pužem. Evo je. Konačno, gledam u unutrašnje dvorište. Obasjano samo mjesečinom izgleda nestvarno, kao da dole i nema tla na koje bi se spustili, samo sjenka i slabašna svjetlost nalik izmaglici… U središtu, na prvi pogled kao da lebdi, oktagonalni bunar… U središtu dvorišta i u središtu svijeta… Konačno sam ga pronašao: bunar duša! Kapija koja spaja i razdvaja… Mnogi su je tražili i nisu pronašli. Bar ne do smrtnog časa… Orfej je prošao kroz nju i vratio se. Gilgameš i Odisej stajali su pred tim vratima. I Randolf Karter. I sada ja, ostarjeli pustolov, profesor Džons.

Bacam konopac niz mračni zid. Spuštam se u dvorište, brzo, kao u mladim danima kojih se nerado sjećam – podsjećaju me koliko sam danas krhak i trošan. Do koljena sam u sjenci. Koračam ka bunaru kao da se spremam zaplivati. Zamislio sam da posmatram sebe sa krova: kako izgledam, sve to posrtanje, klimanje, desno, lijevo, klimatanje… Mora biti da bih pomislio kako ta figura što pluta kroz sjenku i mjesečinu igra neki od  bogohulnih plesova pred oltarima Drevnih, demona čijih se obožavalaca ni kamen ne sjeća… Ovaj kamen od kojeg je načinjen bunar, on ih se sigurno sjeća, Catuge i Jog Sotota, Graditelja čije namjere nikada nećemo shvatiti… Taj glatki hladni kamen – dodirujem ga pažljivo, kao da dodirujem ženu, čekam da mi odgovori: ništa. Nigdje nepravilnosti, nigdje oznaka… Samo na poklopcu: zmija koja grize svoj rep. Poklopac je težak. Guram ga u stranu. Često zastajem, zadihan.  Pomičem ga pomalo sve dok se, konačno, ne prevali preko ruba bunara. Gledam u mračni otvor čiju duboku tamu nikakva svjetlost neće obasjati. Da li je neophodno prinjeti žrtvu, proliti krv nad bunarom, kako je to učinio Odisej? Ne! Ja ne želim govoriti sa izgubljenim dušama. Ne dvoumim se. Bacam konopac u slijepo ždrijelo.

Prebacujem noge preko ruba. Čvrsto se držim za konopac. Mada ne vidim zašto. Slabe ću pomoći naći u njemu. Ne postoji na ovom svijetu dovoljno dugačak konopac za ovo veliko spuštanje. Ipak, stežem ga, još čvršće, urezuje mi se u dlanove. To je, da, to je nešto poput tanane, nepouzdane i ujedno jedine veze sa stvarnošću koju napuštam. Nije to lako, odreći sve što si živio, godinama… Ne vidim noge ispod koljena. I ne osjećam ih, dole, u tami bunara. Šta će se desiti kada se spustim? Ne mari, ne bojim se tame. Tokom mog dugog života, godinama sam prohodio kroz tamu, putevima kojima drugi nisu smjeli, ili nisu htjeli ići. Sada shvatam da su me svi moji putevi vodili ka ovom, posljednjem. Silazim, sada! Tama me obujmljuje. Tonem. Ispuštam konopac. Ništa ne vidim, ili prije, vidim ništa. Otvor iznad mene je iščeznuo – nema zvijezda uokvirenih u oktagonu da mi pokažu odakle dolazim.  Nema zvukova, mirisa, ničega. Neobično, izgleda kao da plutam, ne kao u moru, već kao u ulju. Ovdje nema ničega da ublaži tamu. Ničega osim tame… I ja. Ostarjeli profesor Džons. Idem `tamo` svojevoljno, za života. Umri prije smrti… – lijepo rečeno… Prije smrti… Pristaću na obalu `suhe zemlje`, i, sumnjam da ću zateći na zlaćanom brdu drevnu Valhalu, ili vatre paklenske. Ta je obala od tame i snova… Kakva pustolovina, kakav raj za istraživača žednog misterija… Tama… Ničega nema da je blaži… Samo ja, samo ja…