Ratko Radunović: TANGO MAZOHIZMA

Meduzin pogled i vampirov ugriz (Medusa’s Gaze and Vampire’s Kiss: The Science of Monsters), Matt Kaplan; Scribner, New York, 2012

 

 

Met Kaplan - Meduzin pogled i vampirom ugrizMožda tako zvuči na prvi pogled, međutim Kaplanova pseudo-studija Meduzin pogled ni površno ne podsjeća na dominantnu monografiju o mitovima, Junak sa hiljadu lica (1949), u kojoj Džozef Kembel putujući kroz svjetsku mitologiju i religiju ispituje iskustva junaka iz legendi. Raspoznavanje psihološke istine u mitu kao i njegov uticaj na umjetnost i na čovjekovu podsvijest i te kako umnožava mogućnost o tvorbi novih mitova za današnju eru, a naročito u dobu kad se vjera u apsolutnu istinu svela na nešto jednostavniju pretpostavku da je sve relativno.

Ono što autor Met Kaplan, inače naučnik i novinar po profesiji, izgleda da želi da uradi sa tom novijom pop-kulturnom mitologijom jeste da u njoj locira – naučne korijene. Na početku je napravio paralelu između danas već arhaičnog Minotaura iz grčih mitova i nama bliskog Ejlijena (tuđina) iz legendi Ridlija Skota i H.R. Gigera, da bi onda došao do zaključka da su se čudovišta urezana u umjetnosti i zakopana u našoj svijesti – a što inače služe samo da bi strašila živalj – uspješno zadržala sve do današnjih dana. Pitanje je zbog čega?

Jedan od uobičajenih odgovora je da je strah – “najstarija čovjekova emocija”, kao što je uvidio H.F. Lavkraft – na neki način i koristan za čovjeka, u smislu da se njegovim djelovanjem osoba lišava sopstvenih prikrivenih nesigurnosti. Jer dok neko gleda film, svjesno je uljuljkan u činjenici da mu se tokom pomnog praćenja stravičnih scena ništa loše neće desiti; možda će ga neka manja ajkula za nedjelju dana na pučini zaista ostaviti bez oba donja ekstremiteta, ali mu se to garantovano neće dogoditi dok u komforu sobe bude gutao Spilbergove Ralje. Uvijek ćemo biti hrabri i dozlaboga radoznali i nastrojeni pustolovini u momentima kad nam ne prijeti nikakva opasnost. U najboljem slučaju, čim dospijemo u realnu opasnost postoji mogućnost da ćemo, zahvaljujući prethodnom voajerskom iskustvu, znati kako da barem donekle sačuvamo prisebnost.

Moja malenkost bi prije svega to nazvala “uživanjem u metafori”, jer sam mišljenja da ne postoji bolja metafora od natprirodnog i od monstruoznog, s obzirom da sve ono što pripisujemo onostranom ili neukrotivom neopozivo ima porijeklo u inherentno poremećenom ljudskom stanju. S druge strane, to je prvenstveno i uživanje u priči. Kad se Aristotel zapitao da li prvo početi sa zapletom ili junakom, shvatio je da zaplet sâm po sebi mora postati jedan od aktera; u suprotnom priča neće biti u tolikoj mjeri upečatljiva. Tako da je valjda jasno zbog čega sada već legendaran junak kao što je Kvint (Robert Šo) iz Spilbergovog filma ništa nije fascinantniji od čitavog lova na behemota od osam metara. Radi se o avanturi. Jedina prava sloboda koju čovjek može sebi da priušti jeste da nesmetano uživa u dobroj priči.

Pa ipak, jedino mjesto u Meduzinom pogledu gdje Kaplan doseže svojevrsni smisao u tendencioznom vihoru pretpostavki jeste u dijelu gdje opisuje našu fasciniranost monstrumima. On taj fakat poredi sa univerzitetskim istraživanjem – tokom knjige će biti pomenuta brojna istraživanja – o osobama koji vole jako začinjenu hranu. Ispostavilo se da, bez obzira na njen ukus, ono što nas najviše vuče začinjenoj hrani jeste čisti mazohizam ždrijela koje gori od pretjerano zapaljivog osjećaja. I to je sve.

Do identičnog rezultata se garantovano može doći prilikom psihološkog izučavanja naše opterećenosti čudovištima, pa i naših sado-mazo potreba, samo što je, na sreću onih koji više strijeme ovom prvom, um još uvijek daleko savitljiviji od čapre. Kaplan tvrdi da je u stvari “nauka, odn. empirično testiranje i istraživanje svijeta, u potpunosti nevezano za monstrume, odgovorna za njihovo rađanje zahvaljujući otkrivanju novih sredina u kojima mogu da borave, kao i za uzroke njihovog uništenja posredstvom krajnje istine da oni ne mogu ni postojati.” I pored ovako olako nabacanih tvrdnji, Kaplan takođe priznaje da je nemoguće pretpostaviti što je nagnalo naše pretke da izmisle svoja čudovišta i da mi o njihovim motivima samo možemo da nagađamo. No, i tada jedan džinovski nemejski lav, kaledonijski divlji vepar i časni King Kong Edgara Valasa imaju štošta toga zajedničkog.

U suštini, Meduzin pogled podsjeća na skup blogerskih tekstova o pop-kulturi (Kaplan je dopisnik mnogih naučnih časopisa kao što su Nature i New Scientist) sa interesantnom idejom i tu i tamo zanimljivim informacijama, ali i sa ciljem što mu konstantno izmiče. Iako voli da posmatra legende striktno sa naučne strane, Kaplanova rješenja su tipično književna i dozlaboga prežvakana.

Stoga Šelijin “Stvor” doktora Frankenštajna postaje rezultat ljudske nevjerice i pribojavanja od neminovne naučne revolucije (Šelijin prototip je, prirodno, modernizovan u kompjuteru HAL 9000 u Kjubrikovoj Odiseji, kao i vidu Terminatora iz dva Kameronova filma), vampiri su sinonim za bjesnilo, vanzemaljci kod H.Dž. Velsa su metafora za engleske kolonijaliste, dok porijeklo i namjena mitske Meduze, osim biografije preuzete iz Homerovih, Apolodorovih i Hesiodovih crtica, kao i nabrajanja filmova gdje je ovlaš bila prominentna… “ostaje nedosežna”.

Na stranu to što su ukočenost od straha i vječito gađenje od zmija kod ljudi bukvalno jedine pretpostavke koje Kaplan može da nam ponudi. Takođe primjećujem da njegova bibliografija ne sadrži Grejvsove Grčke mitove, dok za crtež star 32,000 godina iz pećine s juga Francuske, na kom je prikazana žena nasađena na tijelo bika, Kaplan “nije siguran” da li se radi o čudovištu.

Pozivajući se na knjigu Edrijen Mejor, Prvi lovci na fosile, Kaplan objašnjava da su prvi pronađeni fosili džinovskih životinja kod starih Grka i Rimljana sigurno igrali ulogu u mašti naših praočeva dok su oformljivali vlastite strahove. Ima smisla. Pa ipak himera za Kaplana ostaje misterija. Šta je to uticalo na ljude da izmisle taj melanž stvorenjâ u jednom tijelu kad već nisu mogli znati za vivisekciju i genetske eksperimente? U dijelu Los Anđelesa poznatom pod imenom La Brea, postoje prirodne katranske jame gdje su nađene stotine međusobno spojenih primjeraka praistorijskih životinja, dakle prizori koji bi sigurno pomogli da se iskuje jedna himera, ili možda nešto užasnije od nje.

“No, katranske jame kao u La Brei bile su u potpunosti nepoznate Grcima, koji nisu znali ništa o Novom Svijetu.” Reklo bi se da je ovo posljednje još jedan smislen zaključak, ili to možda autor naslućuje da je neki drugi evropski narod iz tog doba ipak znao za kalifornijski potkontinent i katranske jame kojih u Evropi nikada nije bilo? Interesantno je što se Kaplan tu ne zaustavlja, nego ide u period 1010-930.g.p.n.e, u izraelsko kraljevstvo, za vrijeme dok su Izraeliti navodno vladali zemljom oko sirijskih naftnih polja u Tadmuru:

“Taj narod, čak i civilizacija prije njih, sigurno su nailazili na spojene i prepletene kosti što su zatim raspaljivale ideje koje su vremenom došle do formiranja himere. Bez obzira gdje i kada je ovo čudovište izmišljeno, nije teško predočiti ljude koji su otkrili neobični fosil iz katranske jame i počeli da šire glasine o grozomornom biću sa tijelom koze, lavljom glavom i zmijskim repom.” Naprotiv, to uopšte nije teško (ipak govorimo o mitologiji), ali, sebe radi, naposljetku će to ispasti više nepristojno nego neozbiljno iz prostog razloga što autor naizgled nijednu informaciju ne zadržava za sebe.

Posljednje poglavlje je posvećeno vanzemaljcima i jedina iskupljujuća stvar jeste pominjanje A.E. van Vogtove priče  “Black Destroyer” (1938) iz tzv. Zlatnog doba američkog SF-a, koja je lako mogla poslužiti Denu O’Benonu kao izvornik za scenario filma Tuđin (1979): vanzemaljac polaže jaja u ljudski organizam i napada članove posade svemirskog broda. Ipak, van Vogt ovdje samo služi kao svojevrsna predistorija filmu Ridlija Skota čiji primjer Kaplanu daje dozvolu da nam naširoko objasni o parazitima u životinjskim tijelima zbog čega se zaraženi primjerci u fauni sigurno doimaju kao istinski vanzemaljci. Ostatak poglavlja odvojen je na puko nabrajanje. Šta je svrha vanzemaljskog robota Klaatua u Vajzovom filmu Dan kada se zemlja zaustavila (1951)? Šta reći o Na’vijima iz Kameronovog Avatara (2009)?

Naravno da valjani odgovor nećemo dobiti, niti bilo šta što prije nismo čuli (da, Klaatu je tu da upozori Zemljane da se manu ćorava posla), međutim šta očekivati od čovjeka koji u istoj rečenici – i to jedan do drugoga – stavi MekTirnanovog Predatora (1987) i film izvjesnog reditelja Nimroda Antala, Predatori (2010), koji mu inače služe kao uzgredni primjeri?

Isto tako, u dijelu teksta o vanzemaljcima gdje se osobito potencira parazitizam nije pomenut Karpenterov raison d’être, iliti Stvor (1982). Isto se može reći i za Kronenbergovu Muvu (1985), te i za Vindamove trifide (1951) u dijelu o biološkom prčkanju sa vrstama; u SF folkoru, radi se o biljkama-mesožderima sa sposobnošću kretanja i nasrtanja na ljude. No, pretpostavićemo da trifidi, kao i ona djevojka sa tijelom bika iz francuske pećine, naposljetku možda i nisu čudovišta; neka i to ostane misterija.

Zahvaljujući internetu, skoro svaka osoba je u mogućnosti da citira antičke pisce, pa tako i jedan pretjerano opušteni naučnik i ljubitelj SF filmova – ništa manje nego i bilo kakav tinejdžer koji sa zadovoljstvom odgleda Antalov film do kraja – kome bi neka od knjiga Džozefa Kembela u rukama vjerovatno ispekla prste.

Problem sa besciljnošću ove pseudo-studije nije puko nabrajanje i bezglavo skakanje sa teme na temu o mitologiji da bi to onda iskoristili da se nadovežemo na njihov spekulativni “naučni” dio, već u tome što nigdje nije naznačeno da je ovaj naslov namijenjen mlađim čitaocima s obzirom da od početka tako zaista i zvuči. U tom slučaju, dojmljivi klinci koji nikada nisu čuli za priče iz Teogonije i koji Nolanov smiješni film Inception drže za sopstvenu Odiseju u svemiru (u čemu vjerovatno ima najviše smisla), sigurno će dobiti štošta toga da pročitaju. U suprotnom, Kaplanova knjiga je pretjerano proizvoljna i – kao što većina ljudi danas misli o starim mitovima – vrlo, vrlo efemerna.

/* */