Ratko Radunović: GNJEVNI MLADI PISCI

Rogovi (Horns), Joe Hill; Dereta, Beograd, 2013

 

 

Džo Hil - RogoviPrva dva romana vjerovatno najpopularnijeg mlađeg američkog pisca horora, Džoa Hila – Kutija u obliku srca (Alnari, 2007) i Rogovi – počinju relativno efektno, kao kratke zajedljive priče, bez ikakve preambule, sa neizostavnim osjećajem svenadiruće tenzije. Umjesto da čitate o krupijeu koji posvećeno miješa karte, steći ćete utisak da se nalazite usred napete partije pokera. Tako ćemo u Kutiji u startu saznati da famozni roker, Džudas Kojn, obožava da skuplja neobične stvari i da je preko interneta naručio odijelo s kojim treba da dođe duh njegovog mrtvog vlasnika; a Rogovi će nam objasniti kako su 26-godišnjem Igiju Perišu preko noći počeli da izrastaju rogovi.

Efektan početak ili ne, ovi sinopsisi su ništa više od marginalno zanimljivih ideja, koje prosječnom piscu fantastike padnu na pamet najmanje dvaput dnevno; ono što čitaoca više zanima jeste kako autor planira da se poigrava njima. Naposljetku je najzanimljivija konstatacija da je prvi Hilov roman vidno zreliji od drugog – ali samo na strukturalnom nivou.

Kutija treba da bude horor roman tzv. stare škole, dok drugi, Rogovi, treba da bude pop-egzistencijalistički (horor) roman, nešto poput Američkog psiha. Problem sa Kutijom je što, umjesto 50 stranica on ima blizu 400, a već nakon stote priča, prirodno, kreće da se rasplinjava, dok svaka scena gdje se pojavljuje duh neizbježno podsjeća na knjigu snimanja. Tako u današnjim romanima duhovi zadovoljavaju “stop-motion” formu kretanja, isprekidano, kao u japanskim hororima, ne bi li djelovali stravičnije u umu čitaoca.

Takođe, Hilov način da emotivno upotpuni svoje likove ima pretežno sadržajni karakter: za njega likovi postoje samo ako iza sebe imaju detaljnu biografiju (pretežno loše djetinjstvo i generalno težak život), a koja nužno ne mora da ima bilo kakvu uzročno-posljedičnu vezu sa tokom radnje; a što je život mučniji, taj lik će biti “dublji” i slikovitiji. Slično je i sa njegovim pričama, samo što su tamo biografije protagonista u mnogome kraće. Eksperimenta radi, Hil je u međuvremenu napisao priču sastavljenu isključivo od “tvitova” sa Twittera. Kako emotivna vrijednost moderne (žanrovske) književnosti eksponencijalno opada iz godine u godinu, isto tako je prinuđena da slijedi i hirove kompjuterske revolucije.

Džo Hil (1972) ne samo što je sin Stivena Kinga, nego i neosporno liči na njega. Ljudi kažu da i piše kao on, što je sudeći prema prva dva romana, teoretski nemoguće. Čak i sada, dok njegov otac tavori u izrazito produktivnom čistilištu bez ijednog teksta vrijednog pažnje, Hil je, sa svojim palp-idejama i bez ikakvog stila, i dalje samo njegova blijeda sjenka.

Već u prvom romanu, Hil koristi očeve opštepoznate metode: unutrašnji monolog u kurzivu i detaljne opise snova koji služe kao svojevrsni most do realnosti. Pisac tome dodaje i brojne referentne tačke, kako bi čitaocu bilo što udobnije u Hilovoj prepoznatljivoj uniformnosti: možda među likovima neće zateći nijedno živo biće, ali će garantovano moći da se identifikuje s njihovim ukusom za film i muziku. Naime, mlađim piscima, a naročito onim u “formativnim” godinama, iz nekog razloga vrlo je bitno da istaknu o čemu to Dejv Grol pjeva na FM-u. I u Rogovima ćemo tako dobiti gomilu referenci vezanih za svijet muzike (otac glavnog protagoniste je poznati muzičar), a jedno poglavlje je naslovljeno, “Jevanđelje po Miku i Kitu”. Nije zgorega reći da većina mlađih pisaca – i glumaca – u suštini žele da budu rokeri (isto kao što svi rokeri žele da budu glumci), a ne književnici; tako da, samo zahvaljujući ovom naslovu, Rogovi valjda treba da budu Hilov “Sympathy for the Devil”.

Joe HillVrijedi napomenuti da je Džo Hil i pisac stripova, a jedna od najboljih grafičkih novela u posljednjih par godina je lavkraftijanski Locke & Key (Lokot i ključ, Darkwood, 2013), gdje čovjekov dar za psihološki kompleksnom pričom zaista dolazi do izražaja na način na koji je to skoro nemoguće da ponovi u fikciji, iz razloga što njegova dramaturgija savršeno odgovara svakom aspektu tog koncepta izražavanja. Ako iz toga proističe da je Hil odrastao na stripu, onda je nakon čitanja njegove proze lako uvidjeti da je očito odrastao SAMO na očevim romanima.

Rogovi su u stvari visceralno putešestvije momka koji očigledno postaje Đavo, ali to je iskazano terminologijom mlađeg čovjeka koji u 21. vijeku ima svako pravo da bude ljut (na nešto). Sličnim stopama je hodio i Voren Elis, jedan od kultnih strip-scenarista današnjice (Transmetropolitan, Hellblazer). Prva rečenica u prvom Elisovom romanu, Crooked Little Vein (2007), glasi: “Otvorio sam oči i ugledao pacova koji piša u moju čašu za kafu.” Iako je za većinu pisaca početak vrlo bitan, Džo Hil barem piše u trećem licu.

U Rogovima, Igi Periš napokon saznaje da ga majka odavno nije voljela zato jer je poslije njegovog rođenja dobila strije (to pisac-kao-posmatrač opisuje otprilike ovako: “On sâm je u potpunosti uspio da upropasti njenu Plejboj-skladnu figuru”).

Ovakvi sklopovi likova ne samo što su neuvjerljivi, zarad nedostatka ikakve sentimentalne upečatljivosti, nego očito veoma prijaju nekritički nastrojenim mlađim naraštajima, jer je njima lako da se identifikuju sa britkim, izazovnim mentalnim slikama koje u glavi odzvanjaju kao “Welcome to the Jungle” grupe Guns ‘n’ Roses. Srećom su i najslabiji napori Breta Istona Elisa dovoljni da ovakve naslove ostave u obligatornom zaboravu. Naširoko pisati o transgresijama bez ikakvih pravila i moralnog cilja, odavno je prestalo da se zove umjetnošću, tako da se ovdje više radi o nekoj vrsti ekscesa.

Sa rogovima, Igi Periš dobija i moć da, prilikom dodira, o ljudima sazna sve, baš kao Džoni Smit u Kingovoj Mrtvoj zoni. Ono što je Hil ovdje dodao jeste da prilikom razgovora sa Igijem, njegovi sagovornici postaju pretjerano iskreni i izgovaraju ono što nikom ne bi rekli – kao u komediji Lažov, lažov – samo što Hilov ljutiti tekst ni ne sanja da bude ironičan. Na taj način, svi ljudi u romanu su generalno zli i teško žive, a najlakša meta u svemu ovome, crkva i hrišćanstvo, neće biti izostavljeni sa doboša na kom Hil udara svoju simfoniju degeneracije i samospoznanja: u tekstu će Igi zbog toga par puta zapišati figuricu Djeve Marije valjda zato što se to i očekuje od njega.

Očeve metode koje je koristio u Kutiji, Hil je ovdje zamijenio trećom: povratak u djetinjstvo glavnog lika i prepričavanje njegovog odrastanja. Isti ljudi s kojima je odrastao naći će se u središtu priče vezane za smrt Igijeve cure, Merin, zbog čega svi misle da ju je, bez obzira što je Igi oslobođen optužbe, ipak on ubio. Jedino će primarna dilema – rogovi – hrabru dušu nagnati da pročita Rogove do kraja, a što će je neizbježno dovesti do nesvakidašnje trivijalnog objašnjenja. Čak i u daleko kraćoj priči (što je ovaj roman u stvari i trebao da bude) to rješenje ne bi bilo ništa manje jalovo.

I pored svekolike nakaznosti ljudi i stvari, Rogovi nipošto ne ostavljaju mračan utisak iz jednostavnog razloga što Hilovi ljudi nisu živa bića. Radi se o sintetičkim figurama koje pisac tako podešava da bi pomoću njih što vjernije prenio svoju infantilnu, konformističku koncepciju života.

 

/* */