Ratko Radunović: DANI PATRIKA BEJTMENA

DANI PATRIKA BEJTMENA (20 godina romana Američki psiho Breta Elisa)

 

 

Prvog maja navršava se 20 godina otkako je Bret Iston Elis publikovao roman Američki psiho koji, zarad kontroverznosti, u Americi nikada nije dočekao izdanje u tvrdom povezu (prvobitni izdavač je odlučio da ga ipak ne objavi). Porediti njega sa, recimo, Mejlerovom Krvnikovom pjesmom ili Kapoteovim Hladnokrvnim ubistvom gotovo je nemoguće, ali ne iz razloga što su pobrojani naslovi zasnovani na istinitim događajima ili su više ili manje literarniji, a ni zbog toga što je Elisova fikcija pretjerano grafička u scenama nasilja. Kao i svaki rijedak cvijet, Elisonov roman možda nikada neće postati fakultetski cijenjen poput naslovâ kao što su Ubiti pticu rugalicu ili Lovac u raži, ali će zato uvijek ostati tekst sa dvije oštrice. Bolje reći, iako se čini da je Američki psiho proizvod jedne ogorčene (reganovsko-bušovske) ere, to je, ironijski gledano, ujedno i roman koji prosto ne može da zastari. U Australiji, na primjer, ovaj naslov nikada nije stajao na policama u knjižari; kako bi ga kupili na tamošnjem kontinentu, morate biti stariji od 18 godina i tražiti ga direktno od prodavca, koji će vam ga onda dati umotanog u zaštitnoj foliji. Kao, uostalom, u Francuskoj nakon Revolucije, gdje se isto postupalo i sa de Sadovim djelima, 220 godina ranije.

Bitnost nekog fiktivnog djela o karakterističnoj lokaciji, ili pak o nekom poslu, može biti procijenjena do onog obima do kog uspijeva da modifikuje našu reakciju na samo to mjesto, ili taj posao. Vol Strit ili, u ovom primjeru, mladi japiji nakon pomenutog romana, na svu sreću, nikada neće dobiti priliku da budu sagledani na isti način. Ako se za roman Portnojeva boljka Filipa Rota svojevremeno govorilo da za masturbaciju čini isto što je Melvilov Mobi Dik uradio za kitolovstvo, onda Američki psiho – iako na prvi pogled posjeduje naizgled samo desadovski kvalitet plastificiranja razvrata – čitavu jednu ambivalentnu podvrstu ljudi doslovno okreće tumbe.

Američki psiho je priča o zgodnom, inteligentnom bankaru sa Vol Strita, Patriku Bejtmenu, koji je istovremeno mučitelj, serijski ubica i ljudožder, i tri stilske potke koje autor u tekstu naročito hipertrofira – repeticija, dosada i nasilje – vremenom postaju okosnica romana zahvaljujući hladnoj naraciji u prvom licu, gdje sve razularenija svirepost eventualno popušta pred antropološkim diskursom o beskarakternim stepfordskim ljudima koji samilosti imaju jedino prema sebi. Desetine strana straćene su na najdosadnije, najispraznije i najbezizraznije dijaloge ikada napisane o konverzacijama među mladim i navodno ozbiljnim ljudima, koje su utoliko vjerodostojnije i duhovitije pošto ćemo se i sami svakodnevno barem jednom nerado zateći u njima.

Patrik Bejtmen siluje, tuče, drogira se, kolje i tranžira bespomoćne ljude, ali ne samo zato što mu je dosadno u životu, koliko da izmjeri dokle sve može otići u sopstvenoj krajnjosti. Ono što možda najviše fascinira jeste apsolutna nemogućnost da Bejtmen ikad bude uhvaćen. Kao da nosi nevidljivi štit, izreka “odijelo čini čovjeka” očito prvi put zadobija svoju sramnu funkciju sa prvim koracima japizma; većina ljudi jednostavno nisu u stanju da sažvaću fakat da tako uvažen, zaslužan i pristojan član društva može biti sposoban da izvrši tolike gnusobnosti, dok bi drugima, u slučaju da priznaju tu mogućnost, takva izjava značila, recimo, pad vrijednosti među lokalnim nekretninama, te bi stoga slične stvari trebalo izbjegavati po svaku cijenu.

Iako Norman Mejler nakon ovoga, trećeg, Elisonovog romana donekle i s pravom autora izjednačava sa Dostojevskim, dobar broj kritičara sasvim se mimoišao sa poentom Elisove virtuozne satire. Oni se pretežno zadržavaju na nasilju i nemoralnosti što im čak nije omogućilo ni da nazru nadasve ozbiljnu socijalnu studiju o modernom čovjeku i o krajnje izmjenjenom vrlom novom društvu in extremis, koliko da ustanove da se radi samo o porivu ionako kontroverznog autora da još jednom ustalasa vode kontroverze.

Jedan kritičar je pravilno primijetio da je ovaj roman u stvari permutacija premise da su serijsko ubijanje (a pogotovo rasparčavanje ljudi) i fetišizam robe jedna te ista stvar u okviru kompulzivne repetitivnosti karakterisane od strane adiktivnog sakupljanja beznačajnih i drečavih drangulija, a čija se svrha mora tražiti u nesvjesnom nadomještavanju i zadovoljavanju sopstvene nerazvijene ličnosti, što inače pruža samo kratkotrajno ispunjenje, te zbog čega se mora konstantno raditi na utoljivanju te gladi.

Izopačeni univerzum koji predstavlja sâm narator i ne iziskuje drugo rješenje osim onog koje nudi Elis. Patrik Bejtmen se ne pretvara da je literarni mag, već automatonski bilježi ono što on nalazi da je zanimljivo u svijetu oko njega; za njega su ljudi, kao uostalom i on sâm, samo bezoblične mahune željne novca, brendovanih proizvoda, dobrih provoda, droge i seksa. Plitkoumne primjedbe i bezosjećajne aktivnosti nemilosrdno obrubljuju čitav tekst. Drugim riječima, Elisovo napuštanje bilo kakvog pokušaja za karakterizacijom, psihologijom ili kakvom god motivacijom među likovima paradoksalno navlači čitaoce da požele da se do nasilja već jednom i dođe. Ovaj roman je kao nijedan drugi – njegova individualnost je žestoka, komedija okrutna, a istina nepobitna: Patrik Bejtmen je ne samo slika i prilika kanibalističke brutalnosti kapitalizma već je nepobitno da su takvi ljudi svukuda oko nas, a da toga skoro nismo ni svjesni.

Američki psiho veličanstveni je i neoprostivi traktat o današnjem čovjeku i, uz igrani komad Dejvida Memeta, Glengeri Glen Ros, zasigurno jedna od najuvjerljivijih literarnih pejzaža našeg konzumerističkog, bestijalnog vremena.

/* */