Ratko Radunović: 110 GODINA SRCA TAME DŽOZEFA KONRADA

“Srce tame” (“Heart of Darkness”), Joseph Conrad, 1899/1902.

 

 

Heart of Darkness - Joseph ConradU biografiji Džozefa Konrada, Tri života (1979), Frederik R. Karl potencira tri njegove faze: mornara, pisca i Poljaka (Slovena). Nakon smrti, Konradov lik i opus takođe je prošao kroz tri faze: prva je da je bio okarakterisan kao ozbiljan autor pomorskih avantura, i da je engleske dječake valjalo navići da u književnost zakorače upravo sa njime; druga je došla kad ga je eminentni književnik, F.R. Livis, uvrstio u engleski kanon, između Džejmsa i Lorensa; Konradova novela “Srce tame” je naširoko predavana u školama i na univerzitetima u svojstvu prosvijetljujućeg teksta o nepravdama kolonijalizma, zbog čega se eksponencijalno povećala posthumna prodaja ostalih njegovih djela.

Treća faza je uslijedila nakon optužujućeg eseja iz 1975. afričkog pisca i profesora Činua Ačebea koji se distancirao od pomenute novele, istovremeno autora nazvavši “prokletim rasistom”. Ovakvim stavom Ačebe je udario na ego brojnim književnicima, dok su drugi revidirali svoje mišljenje o Konradu, a zbog čega je, vjeruje se, njegova reputacija naglo i splasnula. Otud i fascinantna podsvjesna dihotomija u Kopolinom filmu, Apokalipsa sada, koju je pompezno radikalni Milijus adaptirao služeći se Konradovom novelom kao predloškom, pred libertarijanskog reditelja doslovno metnuvši fašistički scenario kome je ovaj naposljetku dao notu anti-ratnog filma. I pored toga, neki američki vojnik će uvijek drukčije gledati na Kopolinu Apokalipsu od, recimo, vas koji čitate ovaj tekst, a što je naročito ispoljeno u anti-ratnoj satiri Sema Mendeza Jarhead (2005), u filmskom mediju, čini se, skoro ništa manje kompleksnoj od Konradove novele u književnom.

I upravo ovaj nerazboriti osjećaj podijeljenosti očito će dovijeka pratiti debatu o Konradovoj noveli, jednom od vrhunaca evropske literature – da li nas ona uči kako da osudimo jedno zlo, ili nam ukazuje na najbolji način kako da mu se povinujemo.

Konradova novela događa se u toku izvjesne večeri na brodu usidrenom u Temzi, kroz priču jednoga čovjeka o potrazi za drugim. Publikovana 1899. u “Blackwood’s Magazine” (a zatim, po prvi put u formi knjige, i u zbirci Mladost, 1902), u autoru se izrodila direktno iz njegovih turobnih iskustava u belgijskom Kongou 1890, iz svojevrsnog beznađa što je postalo inherentno u cjelokupnom njegovom opusu.

Jula 1890. Konrad je provodio je dan za danom gledajući u raspadajuća tijela, kosture privezane za stubove, upucane ljude, a kad mu je 13-godišnji dječak prišao sa rupom od metka u glavi napisao je da će biti “zadovoljan kada vidi kraj toj glupoj skitnici”. Međutim, skitnica je produžila dalje, dok je Konrad nastavio da prati ljude koji umiru, snove kako se okončavaju, i dok se njegovo putešestvuje do Konga približavalo kraju zabilježio je: “Dovoljno sam živio kako bih shvatio da je život pun jada i čemera kojem niko ne može pobjeći.”

Nakon tog iskustva, kao čovjek, bio je u potpunosti istrošen, čak je morao živjeti sa posljedicama – znatno slabijeg fizičkog zdravlja i iscrpljenog mentalnog stanja koje će bubriti sve do pucanja dvadesetak godina kasnije, ali što će se – deceniju prije toga – bezmalo odmah pretopiti u muzejski, besmrtni, komad književnosti.

“Srce tame” suočava se sa našim oklijevajućim sučeljavanjima sa vlastitim ubitačnim i zlosutnim željama, kao i bezdušnim postupcima. Posljednja trećina novele većini će neofita zvučati nedorečeno, najvećma zbog pretjerane sugestivnosti i simbolizma kojim je mladi Konrad sigurno sa nevjericom vario čitavu grozomoru što se raspetljavala pred njegovim očima na afričkoj obali. Iako je znao da gleda u ljudsku civilizaciju koju nijedan industrijski ili intelektualni napredak nikada neće biti u stanju da izvede na pravi put, vjerujem da je i on pokušao naći smisla u čitavom paklu.  

Ni u jednom trenutku ne namjeravajući da obesnažim Ačebine emocije glede ovoga djela za koje i on sâm kaže je jedno od najbolje napisanih na engleskom jeziku, vrijedi istaći da Konradov generalno beznadežni stav prema Afrikancima u noveli valja prvo smjestiti u diskurs o ustaljenim rasnim karakteristkama doba u kojem je živio. Iako ga to nimalo ne opravdava što u svojem remek-djelu nije bio nadasve liberalniji (ako je to već mogao biti), Konrad se isto tako mora prihvatiti kao autor koji ne veliča nijednu rasu. U noveli on prenaglašava sopstvenu patnju za time što njegova, bijela rasa (civilizovana, navodno), nipošto nije drugačija od divljaka kako je, inače, ona do sada gledala na Afrikance. “Srce tame”, na taj način, ne govori o imperijalizmu, koliko o progresu civilizacije.

Njemački idealista G.V.F. Hegel, najuticajniji filozof 19. vijeka, pravio je, na primjer, nesvakidašnje generalizacije zbog navodnog nedostatka smisla za istoriju ili nedovoljno razvijene moralne ili duhovne svijesti među afričkim življem, dakle definisao je tvrdnje koje su u tolikoj mjeri bile same po sebi očigledne da nisu iziskivale nikakvu veću argumentaciju – na taj način podrazumijevajući intelektualni zaostatak crnog čovjeka za prosvijetljenim bijelim. Identični zaključci su se, uostalom, mogli primijeniti i na civilizovane narode, i to je jedan od temelja na kome počiva “Srce tame” – ta takozvana prosvijetljenost i duhovna nadmoć nagnala je civilizovanog čovjeka da, zahvaljujući jednobraznim političkim idealima, postane utoliko neartikulisanija i nemilosrdnija zvijer.     

Štaviše, glavni protagonista, Marlou, koji postaje svjedok sveprisutnog genocida dolazi u situaciju da genocid eventualno počne pravdati samome sebi; Kurcova degenerativna filozofija najedanput mu počinje imponovati samo zato jer sadrži svojevrsni etos inteligentnog bijelog čovjeka, dok mu se odveć imperijalističko trućanje magnata za koje radi oduvijek gadilo, valjda zato jer ono zvuči pretjerano birokratski. Kurc, međutim, nije nikakav birokrata; Kurc se barem nalazi u centru svega i oko čitavog dijela jednog kontinenta, nesvjesno, rađa mit o sebi. Uostalom, zar uopšte i postoji razlika između njegovog i stanovišta nekog industrijskog magnata? U Crnoj Africi ne mogu valjda svi bijelci biti samo puke zvijeri, misli Marlou, te u tome konglomeratu ludosti čak i promišljen, prizeman čovjek poput njega pokušava naći zrno smisla. Ironija, naprotiv, hoće da on taj smisao nađe upravo u jednome koljaču, pljačkašu i silovatelju.     

A osoba koju traži, Kurc, inače vinovnik čitave te pošasti dobavljanja slonovače zbog što veće zarade velikih korporacija, bezmalo na izdisaju, shvata da upravo njegovi Evropljani hladno – gotovo “iz puke zabave” – upucavaju ženu tamne puti sa kojom je do sada živio. Odatle i potiču njegove famozne riječi, “Užas! Užas!”, dok kroz prozor, ležeći u postelji, gleda kako razdragani i skoro bezbrižni bijelci upucavaju njegovu goloruku dragu na susjednoj obali; te riječi su podstaknute prizorom koji mu po prvi put stavlja do znanja kako u stvari njegovo vlastito carstvo izgleda kada se posmatra sa druge – bijele – strane.   

Filozof najbliži Konradovom srcu bio je Šopenhauer. Život, onako kako ga je vidio ovaj volšebni njemački fatalista, jeste konstantna borba između uma, koji jasno opaža beznačajnost života, i volje, koja odbija da se prepusti toj percepciji. Ovo šopenhauerovsko trvenje savršeno objašnjava inače zbunjujuću počast koju na kraju Marlou pruža umobolnom despotu kao što je Kurc: “To je bila potvrda, moralna pobjeda plaćena bezbrojnim porazima, gnusnim strahom i gnusnim zadovoljenjima. Ali to je ipak bila pobjeda!” – zaključuje Marlou vrlo dobro znajući da i tada zavarava sebe isto kao i u trenucima kada Velikog Bijelog Čovjeka upoređuje sa slonovačom.

U “Srcu tame”, koje je čak i Konrad osudio kao previše simboličko, osjećaj o ljudskoj uzaludnosti koji preovlađuje u noveli najbolje je oslikan u toj slonovači. To je ionako predmet za bogataše – za dekoracije i ukrase, za klavirske dirke i bilijarske lopte; za suvenire – dakle, nipošto se ne radi o predmetu bitnim za preživljavanje, čak je nebitan i za iole komforniji život. Na neki način, slonovača je poput umjetnosti, društveni luksuz, komponenta na koju postanemo sviknuti; te je upravo zbog umjetnosti, zbog priproste beznačajne komponente Kongo silovan, a njegov živalj smlavljen, ponekad brutalno a većinom uzgredno. Ovakav pogled na umjetnost, pretpostavićemo, dio je Konradove koncepcije; praktični predmet poput bakra ili gvožđa barem bi posjedovao životnu svrhu. Isto tako je moguće da su Kurcove umjetničke pretenzije (on slika, on je muzičar, on piše, on sakuplja ljudske glave, on traga za slonovačom) od njega načinile čovjeka koji ne obraća pažnju na tuđe živote; uostalom, život i umjetnost su oduvijek bili u konstantnom ratu. Na uštrb ljepote u kojoj će uživati manjina, krv (i znoj) većine odvajkada je bila puštana.                            

Klasik nije samo djelo svojeg vremena, već ono koje postaje sve relevatnije u godinama koje dolaze. “Srce tame” je, na taj način, mutiralo u roman koji možda bolje govori o današnjoj eri nego o onoj od prije 110 godina. Iako je moguće da je trvenje na osnovu rase u 21. vijeku osjetno manje nego na kraju engleskog imperijalizma, u globalnom modernom imperijalizmu isti taj rat je zato udesetostručen.

/* */