OSTRVO PROKLETIH, Đorđe Bajić

Prikaz: Davor Šišović

Izgleda da su u regionalnoj horor-književnosti zombiji napokon počeli istiskivati vampire, ili su se u najmanju ruku počeli ravnopravno s njima družiti na stranicama sve većeg broja domaćih književnih uradaka. Ako su pisci do prije koju godinu vrlo učestalih vampirskih romana htjeli komentirati neke pojavnosti u političkoj i socijalnoj zbilji ovih prostora, govori li nam smjena vampira zombijima u domaćoj fantastičnoj književnosti ponešto i o pogoršanju percepcije društvene zbilje uopće?

Naime, kolikogod vampiri bili strašni, oni su, prema žanrovskim literarnim kanonima, bića koja raspolažu i intelektom i emocijama, a radi tih svojstava njihova karakterizacija može biti dosta šarolika. Kod zombija međutim igranja s karakterizacijom ne može biti, zombiji nemaju ni intelekta ni emocija, oni su živi (bolje reći: pokretni) mrtvaci bez ikakvih drugih atributa, a jedino im je svojstvo da napadaju, komadaju i proždiru one koji su još živi. Dramaturškoj napetosti u literaturi o zombijima pridonosi tek žanrovsko pravilo da živi ljudi koje zombiji ubiju također postaju zombiji. I dok za eliminaciju vampira postoji čitav niz u literaturi i na filmu razvijenih sredstava, pomagala i metoda, za zombije važi samo jedno: ubiti ih se (po drugi put) može jedino ako im se uništi veći dio tijela, a obavezno glava.

Zombijevski podžanr horora je po tim svojim svojstvima zapravo sličan porno-filmovima: sadržaj je uvijek isti, a razlike su moguće tek u nijansama uvodnih sekvenci. Toga je itekako bio svjestan mladi beogradski pisac Đorđe Bajić kada je u svom prvom romanu Ostrvo prokletih odlučio sučeliti zombije i porno-industriju. Za uspone i predahe u napetoj fabuli, koja inače vrluda egzotičnijim krajevima kugle zemaljske, odgovorna je grupa glavnih likova okupljenih u »agenciju«, koja je nalik malo modernije opremljenoj verziji Grupe TNT iz stripa Alan Ford, čiji je važan član i jedan vampir-pozitivac.

Vrijeme u kojemu se radnja zbiva, naime, priznalo je vampire kao ravnopravne članove društva, a iako ih je malo, neki su od njih postigli lijepe karijere. Mada su priznati u društvu, vampiri su ugrožena skupina jer je njihova krv sirovina za eliksir vječne mladosti, koji je doduše ilegalan, ali novcem se i u tome društvu može sve. Barem dok je živ onaj tko taj novac ima.

Na vampira iz spomenute »agencije« namjerili su se krivi pohlepnici, koji će već dobiti svoje, no u isto vrijeme »agencija« biva angažirana za pronalaženje nestalih porno-glumaca, koji su zaglavili na otoku nastanjenom zombijima. Slijede potjere, pucačine, razbijačine, ucjene i zavjere, otmice i spašavanja, zaljubljivanja, ljubomore i razočaranja, pojedinačni obračuni i masovne bitke, seks dobrovoljni i seks prisilni, junaštva i podlosti, sve to uz puno smijeha i još više krvi i jeze na skoro 400 stranica frenetične pulp-proze uz koju vrijeme prolazi brzo kao srebrni metak kroz raspadajuće tkivo.

Uspio je Đorđe Bajić mnogo toga sabiti između korica svoga romana. Iako mu je ishodište na dalekom Zapadu, u priču su umiješani i likovi porijeklom s Balkana; iako je parodijski, ovaj je roman u neku ruku i apokaliptičan; iako ima vlastitu originalnu priču, znalci će u tekstu iščitati i čitav niz literarnih i filmskih posveta (što je u hororu postalo gotovo pa pravilo, pogotovo u zombijevskom hororu); na jednoj razini ovaj se roman može čitati i kao još jedna u nizu priča o sukobu elita i subkulturnih grupa; i naposljetku - zabavan je, jako je zabavan. Dojam jedino kvari pomalo sapuničasti epilog, ali tu se krije i obećavajuća najava njegova nastavka.

 

(prikaz objavljen u dnevnom listu Glas Istre 08. januara 2011)