Ratko R. Radunović

POSTANJE 38:9

[1] [2] [3]

Ime prekršioca: Matej-Isus Lepselter 4.

Da ironija bude veća, prva žrtva fantomske žene predavala je Jevanđelje po Mateju na lokalnom Univerzitetu, dok je naročito bila ekspert za tumačenje 25. poglavlja i stihove 14-25, te rajske kapitalističke proze od čega se, inače, sastojala čitava ekonomska motivacija našeg okruženja: Jer svakome koji ima daće se, i preteći će mu; a od onoga koji nema i što ima uzeće se od njega. O tome je Lepselter u međuvremenu objavio i dvije poučne studije, ukrstivši biblijsku ekonomiju iz spomenutog poglavlja sa deflacionom bitnosti istoga u okviru Opšte odredbe o određivanju maksimalnih cijena iz aprila 1942.

Godinu i po dana nakon što sam ubio Mateja-Isusa Lepseltera 4, otišao sam u posjetu njegovoj ženi, Evi-Devori 9, ne baš privlačnoj čak ni na najelementarnijem nivou, u dijelu grada sa petospratnim privatnim kućama gdje je pretežno obitavala srednja bijela klasa, probudivši čitavu njenu familiju upornim klepetanjem olovnom alkom u obliku raspeća usađenom u samom centru ulaznih vrata kako bi i djeci bilo lako da je dohvate. Predstavio sam se kao poručnik što je uhapsio i egzekutovao njenog supruga zbog spermicida i poradovao se faktu što je Eva-Devora 9 sada živjela sa drugim muškarcem, David-Mojsijem Hajsmitom 2, znajući da će biti slobodnija (možda i pakosnija) kada se povede priča o nevjernosti njenog bivšeg supruga. Eva-Devora 9 i njen novi muž imali su već jedno dijete, saznao sam nedugo potom, dok je drugo bilo na putu. Sa devetnaestoro štenadi iz njenog prvog braka sa Isusom-Matejom Lepselterom, novi tata David-Mojsije nije imao malo stomaka da zasiti. Očito se radilo o dobrom i odgovornom čovjeku. Možda o pretjerano dobrom.  

Nakon što sam saznao da je Eva-Devora radila kao zamjenik direktora u obližnjoj Ševroletovoj fabrici za izradu hostijâ, odmah pokraj aerodroma, obasuo sam je pitanjima o mogućem dvostrukom životu njenog supruga dok je još bio među živima, ne dozvolivši joj da me zavara odgovorima koje bi, možda, prethodno mogla na sekud-dvije da isposluje u glavi. No sve bijaše uzalud, jer je žena iskreno odgovarala, ne iz straha od policije, koliko od želje da me što prije otprati iz kuće. Koliko je ona znala, Isus-Matej nije imao ljubavnicu, a to su mogli potvrditi svi njegovi kolege sa Univerziteta. Naime, veoma je bila iznenađena podatkom da se njen prvi muž, inače svjetski renomiran stručnjak za Jevanđelje po Mateju, okorištavao uslugama profesionalnih kamenjarki. 

Zatražio sam sve adrese njegovih i njenih prijatelja i namjerio ispitati jednog po jednog sve dok mi nešto u trbuhu nije reklo da tapkam u prazno i da od svega toga neće biti ama baš ništa. Iako me je nostalgija za žutomrkim Džeronimom (nisam ga vidio više od pola dana) vukla da se konačno skrasim u kući, barem na par sati, prvo sam se ipak ponovo odvezao do onog hotela gdje je portir sada spavao u fotelji iza prijavnice i sa nogama pridignutim na rasklimatanom banku. Ni ne kazavši mu da sam došao, popeo sam se do očevidaca, opet ih probudio i natjerao ih da mi još jednom izdiktiraju šture opise plavuše sa velikim sisama što je navodno uvalila Isusa Stratona 19 u velike nevolje, i sve njihove trice i kučine ovoga puta upisao u inseminoid. Potom sam otišao i do onoga paba gdje se riba prvi put pojavila i smutila Stratona.

Najposlije sam dobio tek polovičan opis cure čiji dosije očevidno nije postojao u bazi podataka u čitavoj američkoj policijskoj službi.

Denver. Zaista lijepo ime za jednu bakteriju.   

Grčevi predosjećaja u mome stomaku nisu bili izazvani lošom hranom, koliko pravilnim tumačenjem cjelokupnog slučaja. U narednih trideset i kusur dana nisam otkrio ništa konstruktivno vezano za "Denver", koja jeste postojala (makar po tvrdnjama dvadesetine svjedoka), ali joj se tokom istrage nisam uspio približiti ni za jedan jedini inč. Svi njeni opisi bijahu dotle šturi da sam napokon shvatio da sam u posljednje vrijeme toliko muškaraca pobio praktično ni zbog čega.

Svima je bilo namješteno.

Ta elegantna dama sumnjivog morala a grandiozne ljepote iz nekog razloga sâma je prilazila tim neupadljivim ljudima, nikada dvaput na istom mjestu, pružajući im svoj anus na pladnju poput tek skuvanog, neočišćenog jastoga kod Helrigelsa i nukala ih da svršavaju za, ponekad, i manje od minuta u bezumlju ludila od sopstvene uzvišenosti i perfekcije školovanog ponašanja samo da bih ih ponizila i pobjegla im iz naručja i stavila ih pred prijeki sud, pretežno moj prijeki sud. Svakako, moji kolege iz istog odsjeka imali su sličnih slučajeva u posljednje doba, no dabome da prekršiocima niko nije vjerovao o fantomskoj ženi sa imenom Denver kojoj naprosto niko nije mogao da odoli.

Što je najgore, nijedna od šezdeset dvije "Denver" žrtve, zaključio sam, nije imala ništa zajedničko, tako da, tehnički gledano, slučaj "Denver" još uvijek nije mogao biti zvanično otjelotvoren.

U stvari, kada se malo bolje porazmisli, postojala je ta usamljena stvar, zajednička svim žrtvama: kompletan spisak Denverinih muškaraca koje smo moji kolege i ja vremenom pobili zarad spermicida - nedvosmisleno su bili ružni.

Iako sam svim svojim umnim naporima pretpostavljao da je lažno, njeno ime, pa čak i njena izmišljena fotka, shvatio sam, vremenom je sve više počinjalo da me proganja.      

Noćima bih pri pomisli na fantomsku ženu doživio moćnu erekciju i neko bih doba onda mazio svoj podeblji polni organ, vremenom ga čineći dužim i debljim i nadasve impresivnim, čak i za moje poimanje samoga sebe. Docniji bol u testisima obično bih prespavao, pijan od ljubavi prema ženi koju nikada nisam vidio. Njena jalova deskripcija, što bih sasvim sâm do raskonosti upotpunio u svome na mahove i te kako predanome umu, činila me je da se manje osjećam usamljenim, čak i kada Džeronima nije bilo u mome društvu. Ponekad bih i ćaskao sa njom dok bih boravio u svome prenoćištu, s duhom iz glave, čak je i ljubio prethodno učinivši da se cura ne muči da prethodno pronađe usne na mojoj glavi: u mojim mislima, Denver bi uvijek pogodila moja usta svojim.

Činila je da se više smijem i da manje mislim na onaj pusti plac u mome srcu čije se tenkovsko osvajanje čitave te pumpe, činilo mi se, naprasno zaustavilo jednog dana iz čista mira. Činila je ta nepoznata dama da sve više zagledam u ljude oko sebe i da se ne protivim njihovom zgražavanju kada bi me jednom osmotrili. Činila je da više pijem i da sve manje čitam Bibliju, tim mi činom nadasve olakšavši i uprostivši egzistenciju. Nakon boravka sa Denver u mojoj glavi više čak nisam htio ni ubijati.    

I jednoga dana, odnosno večeri, sedam mjeseci kasnije, zadesila se pokraj Tomija Valasa u nekom bezobličnom bircuzu gdje se neprekidno slušao stari rok sa WMMS-FM i čiji se konobar zvao Isus a djevojče iza šanka Marija Magdalena - ista ženska osoba iz njegovih misli, pitajući ga da li može da sjedne pored njega i možda mu plati jedan čisti Džek, žena takve vanjštine kojoj bi bespogovorno povjerovao i kada bi mu rekla da je Isus izmišljen samo da bi ljudsku marvu bilo lakše kontrolisati. I on je namah znao da je to ona, no ne samo zato što je u tom lokalu štrčala poput božićne jelke u potpunom mraku. Suoči se sa time, rekao je sebi, ipak si najogavniji stvor u čitavom Klivlendu. Čak nimalo nije bio ni potrešen njenim neočekivanim prisustvom. U stvari, sve te mjesece Tomi je proveo u očekivanju da mu ona priđe jednoga dana. Pozitivne misli nikada nisu mogle odmoći pozitivnom čovjeku. "Zoveš se Denver, je li tako?" rekao sam joj i tek tada zaključio da ne nosi naočare kao u mojim snovima. "Odakle znaš?" kazala je, nimalo iznenađena. "Zato jer drugačije ni ne možeš da se zoveš", rekao sam, najednom nimalo spokojno, jer Denver nijednom nije skinula svoje božanstvene oči sa moga lica odbojnijeg i od onih u najnovijem katalogu nakaza Rikija Džeja.

Otkopčala je uske farmerke i s teškoćom ih srozala i spustila do ispod zadnjice kada joj je savršeno dupence, nalik mlazu paste za zube naglo istisnute iz tube, grunulo vani goropadno poput revolucije, učinivši da, fasciniran, zagrizem u vlastitu donju usnu i hladno uvučem srednjaka pod njene škrte gaćice i tinejdžerski ga radoznalo metnem u curin suvi čmar, udišući joj mirišljave i teške plave uvojke raspoređene svukuda po sitnim ramenima. Dlanovima se odjednom prislonila uz zid, trgla se i povrijeđeno zastenjala, od čega su se naročito zatresle njene lažne grudi u stisnutom brusu i uskoj, kratkoj, providnoj majici. Ja sam brže-bolje izvukao prst i izvinio joj se zbog ispada.

"Izvini", rekao sam tiho - nešto najiskrenije što je ikada proisteklo iz mene - sa tragom depresivnog osmijeha koji sam jedino sâm mogao naslutiti da poigrava na mojim usnama. Ona čisto sumnjam da je uopšte i mogla nazrijeti moje usne. "Molim te, oprosti mi... ja... Mislim, nikada ne bih povrijedio neku djevojku..."

"Sve je u redu", kazala je glumeći da zvuči što blagorodnije, ne prestajući da klima glavom, hrabreći me u pokušaju da joj, ravnajući se očigledno prema željama svakog živućeg muškarca na planeti, od tijela napravim palačinku i pritom se dobro zabavim. Očigledno je u našem svijetu bilo bitno ono što sam ja imao na umu u ovom slučaju, a ne ona. "Sve je okej, ljubavi", rekla je i zatim ponovila, "sve je okej. Samo nastavi. Volim to. Pali me. Mmm, volim kada mi guza nije prazna."

"Ne želim da te povrijedim", rekao sam. "Čak i ne moramo da---"

"Stavi ga unutra", kazala je potom jednom neopisivo bolesnom intonacijom. "Stavi ga u mene. A ja ću skinuti majicu. Sviđaju ti se moje grudi? Hoćeš da ih stiskaš?"

"Slušaj. Denver", rekao sam. "Uopšte ne moramo ovo da radimo."

Počela je skidati majicu. Ja sam se zatim predomislio i otkopčao pantalone, oslobađajući bolan puls u mojim smiješno mokrim gaćama. Prvo sam joj htio vratiti njen bijeli grudnjak koji sam u džepu kišnog mantila od one noći svugdje nosio sa sobom, ne bih li je tom prilikom možda malo pripitomio, no čitavu noć iz nekog razloga odgađao sam tu manifestaciju; biće da je nisam želio raočarati i navesti da me drugačije gleda nego do sada; čak joj nisam kazao ni da sam policajac. I kao glumica je bila nezaboravna. Stoga sam sada otkopčao pantalone i svjesno pohrlio u smrt. U tome trenutku, da budem iskren, ni za šta više nisam mario. "Skini brus, a majicu ostavi", rekao sam. 

Baš kao Isusa Stratona 19, i mene je poslušala.

Isprva bijaše neprirodno prodrijeti u djevojčinu u potpunosti suvu vulvu, što je navelo da se osjetim kao silovatelj. Bilo mi je jasno da je očekivala da svakog časa svršim, jer sam počeo sa divljom penetracijom, no nakon što sam ukapirao da vodim ljubav sa oličenjem iz snova, naglo sam usporio motoriku svojih slabina i, poslije dvadesetak minuta maženja i masiranja njenih ramena, loptastih grudi, stomaka i leđa, i bezmalo neprekidnog mršenja onolike njene impozantne grive, prilikom čega se moj penis gradualno uvećavao u njenom stomaku, uvidio sam da Denver donekle i mijenja svoje mišljenje o meni, jer me je sada sa neočekivano pridošlim strahopoštovanjem gledala direktno u oko, a ne u pubičnu regiju, očekujući da ejakuliram svake sekunde kako bi konačno mogla pobjeći i - riječima Isusa Stratona 19 - staviti me pred svršen čin i nečiju policijsku utoku.

Ono što joj nikako nisam mogao reći jeste da je Gospod, osim talenta za izuzetno podnošenje velikih količina alkohola, mome libidu darovao i taj čudni medicinski termin coitus sine ejaculatione, koga nikada nije trebalo brkati sa impotencijom. Da budem precizan, mogao sam imati seksualni odnos sa ženama, ali iz nekog razloga nisam mogao svršiti, osim kada bih to sâm učinio, manualno, te, na kraju krajeva, i nisam siguran da li se gorenavedeni termin mogao podvesti pod moje stanje... vjerovatno sam ga nasumce izvukao iz nekih ženskih časopisa koje sam volio čitati u WC-u.

Moja erekcija, dakle, mogla je ponekad trajati satima, a uživao sam više nego ijedan muškarac sa normalnim ejakulativnim mogućnostima iz prostog razloga jer sam u ženinom stomaku mogao boraviti daleko duže od ostalih regularaca. Tako da Denver, htjela-ne htjela, od mene nikada nije mogla napraviti uživaoca kapitalnog grijeha. Makar sam se nadao da nije, pošto sam u slabinama, zarad ushićenja po kome sam razgoropađeno zaplivao, osjećao da protiče izbezumljujuće strujanje - nikada prisutno prilikom koitusâ što sam do sada imao sa drugim prostitutkama. Možda sam sa Denver i mogao svršiti. Kunem se da će to vrijeme pokazati.   

Kada je najposlije zahvalna smegma i sakrosanktna žvala počela izvirati iz curine ćosave vagine, obnevidjelo se razlivajući po njenim uzdrhtalim butinama, Denver je zabrektala poput iznemoglog konja, polovično se okrenula k meni, jednu mi ruku zabacila za vrat i s polusklopljenim i trešteno pijanim očima nastavila sa pokušajem da koliko-toliko ozbiljno zuri u moju monstruozno facu stisnutih i snijeg-bijelih zuba, balavo mi vičući i preklinjući me da ne prestajem, da nikada ne prestanem. Svršavajući više od pet minuta sa mojim nepokretnim a i još uvijek drvenastim organom u njoj, neukrotivo klecavih koljenâ i okupana znojem, stresla se Denver kao pokisla džukela dok se njen struk svako malo, prilikom svakog mramornog uzdaha, pretvarao u kamen, i zamolila da se nastavimo jebati u postelji, bezmalo plačući, cijedeći suze iz očiju kao iz sunđera prethodno uronjenog u vodu, možda mi podsvjesno čak i dajući na znanje da se radilo o djevojčinom prvom orgazmu, o nečemu što je, jasno je, cjelokupne ciljeve u njenom izopačenom, traumatičnom životu mijenjalo iz samog korijena. Učilo ju je da možda može i voljeti, ako ne normalne ljude, onda barem jednu ljudsku nakazu.

[1] [2] [3]