Aleksandra Vujisić

TOČAK

Stajala je pored točka i čekala da dijete prestane da plače. Mislila je da ovo neće dugo trajati, da će ga huk vode uplašiti, da će sve biti gotovo za svega nekoliko minuta. Nije znala kuda da krene ni u čemu da nađe snagu za sve ono što je čeka, za stid, za bol, za gubitak koji je unaprijed morala da prihvati.Nije znala da je svaki njen budući korak obilježen ovim trenutkom, da će taj huk zauvijek ostati u njenoj glavi i podsjećati je na ovaj strašan zločin. Nije znala ni da će biti toliko teško stajati ovdje i čekati tišinu, braniti se od trzaja nekog novog života.

Čeznula je za bezbrižnim danima u kojima je zvuk točka sa stare vodenice nosio spokoj, dajući njenom životu normalan ritam. Taj je zvuk uvijek vezivala za život, za onaj predivni, lagani život za kojim je toliko žudjela. Osjetila je kako je odjednom obuzima toplina, od sunca, od vode, od stvorenja koje plače, plače, plače bez prestanka i ne dozvoljava joj da ostvari svoj naum. Pogledala je svoje prste: na njima je još bilo tragova krvi, tople krvi i još uvijek je osjećala bol od porođaja. Htjela je golim rukama da zadavi sopstveno dijete. Pobjegla je ovdje, kod stare vodenice gdje joj je djeda pričao priče i njihao je u krilu, došla je na mjesto gdje je plakala i smijala se kao nigdje drugo na svijetu, pobjegla je da se oslobodi svoga bremena i tu zakopa svoju tajnu. Bilo je nečega zastrašujućeg u tome što je odabrala baš to mjesto. Tu je naučila da hoda, provela mnoge školske raspuste, vikednom dolazila da čita knjige, to je mjesto uvijek pokazivala svojim ljubavima - bilo je to mjesto na kome je bila najsrećnija, najispunjenija životom. Prisjetila se kada je jednom tu došla sa djedom i gledala kako pokreće točak, dok joj je pričao o njenom pradjedu koji je od te vodenice, od tog istog točka, nahranio svoju djecu, pomagao svojim unučadima a posebno je pomagao njenu majku - djedovog dragog studenta psihiologije. Bilo je nečega nevjerovatnog u prizoru koji je tada doživjela: čitav svijet je postao veliki vodeni ringišpil, sve o čemu je devetogodišnja djevojčica maštala okretalo se zajedno sa tim točkom koji je djed pokrenuo. Za nju je to bila magija.

Razmišljala je šta da radi - dijete i dalje nije mogla da dotakne - ostavila ga je uz stijenu blizu točka i ležala je tako da može da mu vidi samo glavicu. Nije mogla da uradi to što je naumila. Njena  majka joj je često pričala o materinskom instinktu, a ona je podrugljivo odgovarala da je dobro kada čovjek o tome nauči iz knjiga.

Nije znala zašto je takva. Čitavog života je osjećala da joj nedostaje neki dio, da zbog toga mora biti sebična, cinična, podla. Nije takva bila samo prema ljudima koje ne voli. Ona jednostavno nije mogla da kontroliše to što je u njoj ključalo. Možda je nekada svijest o tome da je njena majka više proučava i analizira nego što je gleda s divljenjem - onako kako majke gledaju svoju djecu - učinilo ovo osjećanje još gorim. Još je češće bježala kod stare vodenice.

Dijete je na tren prestalo da plače i njoj se činilo da je konačno svemu došao kraj. Rana koja ju je sve više boljela zarašće, ona če biti ponovo slobodna, ponovo oslobođena od svojih čuvara, svojih demona. Lagano je prebacila glavu i naslonila se na svoju ruku, osjetila je sopstveni puls a u tom trenutku dijete je ponovo počelo da plače. Nije mogla više da ga sluša, nije znala šta da učini - njen, do maločas tako logičan, naum odjednom je postalo djelo monstruma, i nije ga mogla izvršiti. Ležala je tako, naslonjena na svoju ruku, osluškivala poruke u svojim venama, pokušala je da se sjeti majke. Uvijek joj je prkosila. Uvijek je htjela da je povrijedi, da učini da se osjeća bezvrijedno. Ničim nije mogla da objasni tu svoju potrebu, ali ona je često bila jača od želje za vodom, hranom, snom... Bila je u svemu sušta suprotnost svojoj uglađenoj, akademskoj majci. Zatio nikoga nije iznenadilo kada je započela vezu sa jednim od njenih pacijenata. "Ozbiljan slučaj, beznadežan kraj", ponavljala je njena majka mantru. Ipak, kćer se u njega zaljubila. Možda to nije bila ljubav. Možda je to samo bila opsesija, želja jedne neostvarene glumice da sama priređuje drame. Možda joj je u uglađenom životu koji joj je majka podarila, nedostajao onaj mračni, prljavi dio koji nije poznavala. Možda je samo bila bijesna na majku što se razvela. Možda nije imala pojma šta želi. Ipak, jedno je znala: sve što može povrijediti majku, njoj je dovoljno dobro. I  nastavila je da živi u toj ludoj ljubavi sa čovjekom koji je po stručnom mišljenju bio "kompleksan slučaj". Nije se brinula zbog majčinih upozorenja da su ljudi koji imaju takvu bolest tempirane bombe. Ona ga je povela na rijeku svojih predaka i pokazala mu vodenicu.

Bilo je užasno vruće. Dan je bio pravi junski, sa visokom temperaturom i sparinom koja je davila. Naokolo se više ništa nije čulo osim zvuka vode koji teče i bebe koja ne prestaje da plače. Pomislila je na djeda i na njegovu bol. On ih je volio obije, i kćer i unuku i nikada nije shvatao taj sukob među njima. Trudio se da ih zbliži, pravio je mala iznenađenja, zakuske oko vodenice, razgovarao i sa jednom i sa drugom - ništa nije pomoglo. Vremenom je odustao vodeći sa svakom odvojeni život. To ga je mnogo trošilo, iako nikada o tome nije govorio, vidjelo se. Pokušavao je da nađe mir u selu svojih predaka i vremenom se potpuno preselio blizu stare vodenice.

Razmišljala je da li djed može da čuje plač njene bebe. Ni to je nije podstaklo da se osmjeli i učini nešto. I dalje je nepomično gledala dijete kome nisu smetali ni voda, ni vrućina, znalo je samo za svoj prkosni plač.

Mislila je na dan kada se sa ocem ovog djeteta uselila u zajednički stan. Majka je prvo racionalno pokušala da joj objasni da to nije najpametnija odluka, da njegovo liječenje još uvijek traje, da je sa takvim ljudima teško živjeti. Onda je molila da to ne čini. Na kraju je plakala. Oni su ipak uselili i u početku sve je bilo dobro, sve je imalo slatki ukus novog života. Plesali su do rane zore, naučio je da slika, da pije, da puši... Kasnije su se mnogo svađali. Zbog neplaćenih računa, zbog prljavog kupatila, zbog sunca, zbog kiše, zbog svega. U jednoj svađi, ona je izgovorila fatalnu rečenicu:

Od tog trenutka njemu je postalo još gore. Njenu majku je zamrzio, na seanse kod nje odlazio je samo s željom da je ubije.

Ona je odselila u sasvim drugi grad. Da pobjegne od njega, od majke, od svega. S djedom je jedne večeri prošetala do stare vodenice i rekla mu jednostavno:

Ubrzo nakon što je odselila, otkrila je da je u drugom stanju. Odlučila je da ostane u tom gradu i da rodi dijete. Konačno neko koga će voljeti bez bola, kao što voli svog djeda.

Lagano se pomjerila i počela da puzi ka djetetu. I dalje je plakalo kao da plačem doziva život. Prvi put ga je pogledala od glave do pete. Bila je to savršena beba. Nije mogla ništa da učini, a vrijeme je prolazilo. Ustala je i u vodi oprala ruke. Sve je boljelo.

Boljelo je i onog dana kada su joj javili da je otac njenog djeteta ubio psihijatra kod koga je odlazio. Majku.

Nije mogla vjerovati da je boli. Nije mogla. 

Napunila je dlanove vodom, počela da pere dijete koje je i dalje glasno plakalo. Htjela je da ga ubije, tog prokletog malog demona, odlučila je to onog dana kada je izgubila majku. Sada to nije mogla da učini. Oprala je bebine ruke, pa stomak, pa noge. Umotala je u bluzu i uzela na krilo.

Podigla je pogled ka staroj vodenici kao da je neko pozvao. Tamo je sjedio djed i posmatrao majku sa djetetom koje je i dalje plakalo.

Točak se odjednom zavrtio. Točak je najavio život.