Ranko Pavlović

RIMLJANIN

Skrenuli smo na strmu stazu zaraslu u travu i šiblje. Koračali smo obazrivo, držeći se za ruke, dok je do nas dopiralo sve tiše i udaljenije zujanje ventilatora ugašenog automobilskog motora, ugrijanog sporom vožnjom izlokanim makadamskim drumom. Više osjećajući kaldrmu pod stopalima nego što smo je mogli vidjeti kroz gustiš koji smo razmicali koljenima, naslućivali smo kako su nekada ovuda tandrkala zaprežna kola i odzvanjao topot konjskih kopita.

- Koliko li je novih i dotrajalih opanaka pomilovalo izlizane oblutke koje sada dotiču tanki đonovi tvojih sandala! - rekao sam Emiliji.

- A koliko je tek teških vojničkih čizama i cokula stalo baš na to mjesto gdje ti sada pažljivo spuštaš nogu, strahujući da će se u nju zariti otrovni zubi guje prisojkinje! - nasmijala se ona.

Bila je julska nedjelja, jedna od onih kada iziđete u grad da kupite novine i ne možete sresti nikoga s kim ćete popiti kafu, jer su svi na odmoru. Ja sam tog jutra imao sreće da pred Narodnom bibliotekom "Danilo Kiš" naprosto cijeli upadnem u širok Emilijin osmijeh.

- Otkud ti! - pridodala je smiješku zvonak glas. - Nismo se sreli nekih tristo ili četiristo godina.

- Pričaćemo uz kafu - nasmiješio sam se i ja i pogledao prema terasi obližnjeg kafea, gdje su čekala četiri stolića, krošnjom visokog platana zaklonjena od sunca.

Odmahnula je glavom.

- Nećeš mi vjerovati, ali koji trenutak prije nego što ću te sresti, sjetila sam se onog izleta na koji nas je vodila razrednica u osmom razredu, a to je - nasmijala se grohotom - bilo u prošlom milenijumu. I, tek to mi nećeš vjerovati, u ušima mi još odjekuje dobro zapamćeno jednolično brujanje mlinskog kamena, praćeno snažnim udarenjem mlaza vode u drvene kašike vodeničkog točka.

Mora da je uočila iznenađenje i znatiželju u mom pogledu, jer je brzo, pomalo maznim glasom, izrekla molbu koju je bilo teško ne  uslišiti:

- Hajdemo tamo, molim te.

I meni je pokatkad u misli dolazila naša razrednica, nastavnica istorije. S takvim oduševljenjem pričala je o svom zavičaju i vodenici pored koje je odrastala, kao da takvog kraja i takve potočare nigde u svijetu nije bilo, pa smo jednom odlučili da krenemo na jednodnevni izlet u njen rodni kraj. Takođe je bila subota, ali proljetna, puna cvrkuta razdraganih ptica i mekog šuštanja mladog lišća. Autobus je ostao na makadamskom drumu, kao sada moj automobil, a mi smo, razdragani kao i one ptice koje su po krošnjama pravile gnijezda ili možda već nosile crviće ptićima (čak ni danas ne znam da li u isto vrijeme neke ptice nose slamčice za gnijezda a druge hranu goluždravcima), tada širokom stazom, bez korova po njenim rubovima, trčali prema žuboru skrivenog potoka i kloparanju vodenice.

Gore je selo, pokazivala je razrednica prema stmini ispod šume, a ovuda su, dolinom, odvajkada, tutnjale osvajačke vojske. Prema nekim predanjima, pričala je dalje, dok su joj oči svjetlucale plavičastim iskrama proljetnog neba, baš na ovoj zaravni nekada su se zaustavljale rimske trupe, da predahnu na putu prema Sirmijumu, Singidunumu i Đerdapskoj klisuri. Tu se nalazilo i malo utvrđenje sa stalnom posadom koja je pripremala hranu za legije što su prolazile prema istoku i gdje su dovodili ranjenike da ih vidaju. Stariji mještani su pričali da je tamo preko potoka vjerovatno bilo rimsko vojničko groblje, jer su sve do nedavno izoravali poneku ljudsku kost i neko čudno kamenje, pa sve to bacali u potok, da odnese bujica kada naiđu povodnji. Prema jednoj legendi, baš ovdje se u to davno vrijeme u desetak vodenica danonoćno mljelo žito za komore rimskih legija koje su prolazile ovuda, odlazeći u osvajačke pohode i vraćajući se u Rim, da od luckastih cezara dobiju pohvale i naređenja za nove pokrete.

Razrednica je pričala i kada smo ušli u vodenicu, ali je žubor njenih riječi nadjačavalo kloparanje mlinskog kamenja, kao što se koji trenutak kasnije promukli glas pogurenog vodeničara stapao sa šištanjem vode koja je snažnim mlazom udarala u vitla vodeničkog kola. Kada ja istresem posljednju vreću žita u koš, prestaće da poigrava i čeketalo po žrvnju, jer nema nikog da me naslijedi, svi bi hljeba s manje kora i svi bi da im dlanovi budu kao u onih što rade u pisarnicama, bilo je jedino što sam razumio od onog što je sijedi starac govorio, zureći u tanki curak brašna što se sve više širio i konačno raspršavao u kupcu po čijim su hrastovim daskama decenije ostavile vidljive tragove. Potražio sam tada, ni sam ne znam zašto, Emilijinu ruku i godinama poslije toga na lijevom dlanu osjećao vatru kojom me oprljila.

Šištanje vode iz mahovinom obraslog i na mnogo mjesta napuklog badnja, gotovo sasvim uraslog u grmlje mlade jošike, vratilo me u julski dan koji se približavao podnevu. Zastali smo i bez riječi zurili u dotrajalu drvenu građevinu, sada u mojim očima mnogo manju, nego kada sam je, začuđen, gledao prije dvije i po decenije. Sasušena i iskrivljena brvna, klimavo užljebljena u stubove nagnute prema potoku, ulegnut krov s natrulim i mjestimično polomljenim okomito prikovanim daščicama koje u našem kraju zovu šindrom, poluotvorena izvaljena vrata koja je držala samo gornja šarka i mlade jošikove šibljike ižđikale s obje strane visokog praga - to je bila slika vodenice, vjerovatno slične razrednici, što u tom trenutku pomislih, koja je o njoj tako zanosno pričala i koja je danas, ako je živa, ženska kopija onog vodeničara, nesrećnog što niko nije želio da ga naslijedi.

Odgurnuh vrata i, praćen bolnim cviljenjem zarđale šarke, uđoh u tamu, izrešetanu srebrnkastim trakama sunca što su se provlačile kroz krov, ne blijedeći pred širokom sabljom svjetlosti koja se kroz razmak između dvije krovne daščice okomito spuštala na mjesto gdje je nekada bilo ognjište. Za mnom je ušla i Emilija i, baš kao onda kada smo slušali razrednicu i vodeničara, potražila moju ruku, pridodajući onoj staroj novu vatru. Dočekala nas je paučina po mlinskom kamenju, košu na kome je nedostajalo nekoliko dasaka, crvotočnom kupcu, po gredama i uglovima. Debele drvene podnice, na dijelu vodeničnog poda koji se nalazio iznad potoka, prekrivao je debeo sloj prašine, mjestimično sprane tamo gdje su kroz šupljikav krov padale kapljice za kišnog vremena. Iz zemljanog poda, u gornjem dijelu prostorije, osim na mjestu gdje se nekada ložila vatra, rasli su paprat i šiblje vrbe, jasike i jošike.

Ne znam koliko dugo sam tako nijemo stajao i, duboko udišući memljiv vazduh, pomiješan sa svježinom koja je iz potoka dopirala kroz razmaknute podnice, upijao upečatljivu sliku napuštenosti i pustoši, prije nego što sam začuo škripu i zveket željeza. Činilo se kao da se neko u oklopu kreće vodenicom i da se pri tome sudaraju ili češu jedan o drugi metalni predmeti, ali nikog ispred sebe nisam vidio. Okrenuo sam se prema vratima i iznenadio što Emilije više nije bilo u vodenici. Mora da su ono malo prije zaškripala vrata kada je izlazila, umirivao sam sam sebe, uzalud tražeći snagu u mišićima da iskoračim napolje, jer sam odjednom počeo da na sopstvenom tijelu osjećam stegu teškog željeznog oklopa.

Srećom, u vratima se pojavila Emilija i odmah, žustro, po zemljanom dijelu poda, pored ognjišta, prstrla ćebe.

- Iz tvojih kola - rekla je, pogađajući moje pitanje koje nisam izgovorio. - Znaš, ona vatra koju si zapalio u mojoj ruci, onda kada smo bili na izletu, nikada nije zgasnula - govorila je kao da mi saopštava nešto što mi je već bezbroj puta rekla i što se samo po sebi podrazumijeva. - O, koliko sam je samo puta osjetila i koliko puta mi je zbog toga planulo cijelo tijelo! - vrcale su riječi iz nje, kao nekad jedro zrnevlje iz koša u otvor gornjeg mlinskog kamena. - I prije nego što sam te jutros srela, znala sam da ćemo danas baš u ovoj vodenici stopiti naša dva ognja u jedan i da će na sve strane vrcati varnice - rekla je i vješto, brzim pokretom, strgla pamučnu majicu sa sebe, a kako ispod nje nije bilo nikakve druge odjeće, varnice zaiskriše na njenim čvrstim grudima i u dubodolinu između nabreklih dojki usiječe se ona srebrnkasta sablja što se probijala kroz razmaknute krovne daščice.

Tutanj protrese vodenicu.

Kloparanju polomljene drvene kašike pod podnicama, tamo gdje je nekada bio vodenički točak, u koju je snažno udarao mlaz vode iz badnja, pridruži se zveket gvožđurije, kao kad na kakvom otpadu viljuškarom utovaraju staro željezo na kamion. Iz zaglušujuće buke, malo po malo, izdvoji se nešto ritmičnije zveketanje, praćeno fijukom izazvanim brzim mahanjem nekog vitkog predmeta kroz vazduh.

Tek tada shvatih da su mi oči zatovorene i polako rastavih kapke. Emilija, potpuno obnažena, ležala je na sredini ćebeta, razvaljenih butina, između kojih je, baš na mjestu gdje se one razdvajaju u dva izvora požude, iznikao žbunić zagasito riđe mahovine trouglastog oblika, kakvu do tada nisam vidio u vodenici.

- Dođi - reče maznim glasom i pokaza rukom na dio ćebeta s njene desne strane. - Prinesi svoju vatru mojoj, neka se konačno sjedine i razbuktaju u jedan plamen.

Spustih se na leđa, uzalud se trudeći da mi oči ostanu otvorene.

Zveket još jednom prodrma vodenicu, ču se tup udarac drveta o drvo, pa se iz tutnja izdvoji harmoničnija škripa, nagovještavajući korake koji se približavaju. Onda se sve stiša i ja još jednom, uz veliki napor, rastavih očne kapke, ali samo nakratko, tek toliko da na starom ognjištu, na mjestu gdje se maločas srebrna sablja zasjekla među Emilijine orošene dojke, ugledam snažnog mladog Rimljanina, u sjajnom oklopu. Pod lijevom rukom držao je sa glave skinut kalpak, a u desnoj sablju, mač ili veliki nož, nikad se nisam dobro razumijevao u to staro hladno oružje. Glava mu je bila krupna i četvrtasta, kosa plava, blago ukovrdžana, počešljana prema čelu, bez razdjeljka, oči velike, pogled prodoran. Mišice obnaženih ruku svjedočile su o njegovoj bikovskoj snazi, a njihova preplanulost o dugotrajnom pješačenju od Rima prema istoku.

Izvjesno vrijeme nisam ništa više vidio, nego su me samo škripa, zveckanje i tupi udarci željeza o zemljani pod uvjeravali da tu odmah, kod naših nogu, mladi Rimljanin sa sebe skida komad po komad teškog oklopa.

Ne znam da li sam ponovo otvorio kapke ili sam kroz njih vidio kako Emilija ustaje i kako svoju obnaženost priljubljuje uz njegovu, a zatim kako ga povlači prema ćebetu i kako mu se predaje svakim svojim damarom. Mladi Rimljanin je duboko, ali ujednačeno disao, kao da uzbuđenje nije moglo poremetiti njegov dvomilenijumski mir. Za razliku od njega, Emilija je dahtala, ispuštala neke prigušene glasove, dozivala nekoga nerazumljivim glasom, možda baš mene, to nikako nisam mogao razaznati, a onda počela da vrišti. U jednom trenutku sasvim se izgubila, utopila se u snagu mišića koji su nad njom podrhtavali. Onda su odjednom, kada sam pomislio da je nikada više neću vidjeti, da će nestati u nekoj rupi koja vodi u daleku prošlost, ponovo bljesnule Emilijine butine i počele da krupnjaju. Među njima se topilo tijelo mladog Rimljanina, smanjivalo i, konačno, sasvim istopljeno, ulilo se u nevidljiv kanal (možda u rukavac nekog davno urušenog i zatrpanog rimskog akvadukta, pomislih u magnovenju) koji je krio onaj zagasito riđi trouglasti žbunić.
Vodenicu je još jednom uzdrmao tutanj. Zaškripali su stubovi i crvotočna brvna, zazveketala je gvožđurija, zacviljela je šarka na vratima, zakloparala su vitla mlinskog točka, ponovo se sa žuborom vode sjedinio bruj mlinskog kamenja, praćen tandrkanjem čeketala, a ja sam tonuo u san.

Ne znam koliko sam bio u bunilu. Tek, kada sam, u tišini koju je remitio samo mlaz vode iz badnja što je i dalje udarao u onu polomljenu kašiku iz mlinskog kola, otvorio oči, vidio sam kraj sebe Emiliju koja je mirno spavala. U kapljicama znoja na njenom zadovoljnom licu i razvaljenim butinama mirovali su vrhovi tankih srebrnkastih strelica koje su se uporno probijale kroz rupice na krovu.

Uspravih gornji dio tijela i rukama obrisah znoj sa grudi na kojima ugledah u kožu blago utisnute neke neobične paralelne linije, kao da je tijesna odjeća, ili nešto slično tome, ali čvrsto, ostavilo trag.

Obuhvatih pogledom dio unutrašnjosti vodenice ispred sebe.

Jedna  bukova podnica bila je izvađena iz poda i nemarno, poprečno, bačena preko ostalih.