O sajtu Kontakt Naša izdanja Arhiva  
Art-Anima
Sajt posvećen fantastičnoj književnosti
Edukacija | Konkurs | Linkovi | Forum | Blog
 
  > HOME
  > PRIČE
  > PISCI
  > INTERVJUI
  > ESEJI
  > PRIKAZI

 

 

Dušan Radaković

MAGOT

 

 

On je zanimljiv čovek. Sanjar, mada malo drugačiji sanjar. Nije sanjao o onome što obično ljudi sanjaju (šta obično ljudi sanjaju?), sanjao je samo majmune i to od kada zna za sebe. Kakve majmune? Orangutane uglavnom, mada je u nekoliko navrata sanjao i magote. Prvi put je glavne junake svojih snova video u televizijskoj emisiji "Opstanak", koju je kao osnovnoškolac najviše voleo da gleda. Emitovala se ponedeljkom i sredom, od pola jedanaest do jedanaest, nekoliko godina. Saznao je koje su vrste, gde žive, kakav im je način života.

Pokušavao je nekoliko puta ocu i majci da objasni da ih on stvarno sanja, da to nije detinja izmišljotina. Naposletku su se naljutili i nisu više hteli da razgovaraju o majmunima. Nisu voleli posle toga ni da ih gledaju na televiziji, prebacivali su kanal kad god bi se pojavili, čak i u reklami. Do njegove dvanaeste godine otprilike. Otac mu je rekao: "Sećaš li se kako si ti govorio, kada si bio mali, da sanjaš samo majmune?"

Kako je stigao u tu vodenicu? On, četrdesetdvogodišnji inženjer telekomunikacija, razveden dve godine pre toga, sa troje dece koja su ostala kod majke. Dvanaestogodišnja kćer i desetogodišnji sinovi blizanci likom su podsećali na njega. Stigao je sa malim rancem u koji je stala samo trenerka, donji veš, nekoliko pari čarapa. Zahvaljujući majmunima koje je sanjao stigao je tamo, ovoga poslednjeg puta sanjao je magote. Bili su ispred napuštene vodenice, u koju je nekoliko puta sa ocem dolazio kao dečak, njih desetak. Svaki je imao na sebi deo njegove odeće, oni veći delovi, poput džempera, vukli su se za njima, jedan se čak zakačio za ivicu oluka i ostao da visi, pokušavajući da se iskobelja iz majice na dugačke rukave za spavanje.

Visio je tamo i kada je on stigao do vodenice, uplašen i verovatno gladan. Pokušao da ga skine sa oluka, ujeo ga je, izobličenog lica, jako, u nadlakticu. Bio je to ugriz jači od većine psećih. Kada ga je skinuo pomoću štapa, pao je (dočekao se) tik pored njega i utrčao u vodenicu.

Skupio se iza drvene kutije za alat (u kojoj nije bilo alata), izvirujući povremeno. Ostavio mu je pored kutije koricu hleba i parče pileće salame, ne znajući da li majmuni uopšte jedu hleb i salamu. Nije imao ništa drugo da mu da.

Izašao je prvi put ispred te kutije posle dva dana, halapljivo jedući jabuku koja ga je čekala. Onda se uspentrao merdevinama na jednu od drvenih greda koje su nosile krov. Gore je ostao sve do sutradan, do sledeće jabuke koja ga je čekala pored kutije. Počeo je njuškati po vodenici, ispitujući svaki santimetar drvenog, na nekim mestima uveliko trulog, poda.

Kada je on izlazio napolje, da li da seče šipražje oko vodenice ili do obližnjeg sela po namirnice, ostavljao je otvorena vrata. Magot (tako ga je i dozivao) uvek je čekao unutra, na krevetu kojeg je on na jedvite jade uspeo osposobiti da bude ležaj. Magot iz vodenice nije izlazio mesecima.

Kada je krenuo za svojim snom napisao je pismo supruzi i deci: "Pretpostavljam da ću nedostajati deci. I tebi ponekad. Vratiću se čim budem spreman."

"Za šta da bude spreman? Ne razumem. Kuda se uputio?", izgovorila je supruga njegovoj sestri od strica nakon što je pročitala pismo.

Tog popodneva koje nije nimalo ličilo na prolećno, vratio se iz sela sa hlebom, sardinama i turšijom u tegli od tri litre, kupljenom od jedne žene (više je sa retkom bradicom i brčićima ličila na muškarca) koju je upoznao na pijaci. Magot nije bio u vodenici. Krenuo je da ga potraži, prvo po drveću koje je bilo tik uz vodenicu, potom i dalje. Sve dalje. Krenuo je za svojim snom sa starom torbom, koju je zatekao u vodenici, u šaci, sa hranom koju je doneo iz sela.

Bilo mu je čudno da i posle dva dana hoda nije naišao ni na jednog čoveka, niti na jednu kuću. Nailazio je na vodenice, iako nije išao samo uz reku. "Tu je nekada bila reka... I ovde", govorio je sebi.

Posle pet dana ostao je bez hrane. Magotu nije bilo ni traga. Bio je već uveliko mrak kada je stao ispred jedne vodenice oko koje nije bilo toliko korova, koja nije imala ni vodenični točak. Ali je bila na reci. Gledao je u nju i odlučio da prespava u njoj. Ujutro će znati šta dalje, bio je siguran. Tek što je zaspao, probudili su ga glasovi. Dečiji glasovi (njih pet do šest) vrzmali su se oko vodenice. Izleteo je i potrčao u mrak. Nešto niže od vodenice, uz reku, kao na plaži, uz svetlost vatre koja je gorela na drugoj strani reke i koja ih je osvetljavala, sedela su tri magota. Kada im je prišao nisu se uplašili. Verovao je da su to magoti njegovih snova. Ili neka vrsta duhova magota njegovih snova. Nisu bili. Shvatio je to sa svanućem jer magoti su i dalje sedeli na plaži gledajući preko reke u ogromni cirkuski šator, koji je bio toliko šaren da se činilo da prolećne četkice nisu umešale prave boje. Pitao se kako su dospeli na suprotnu obalu. Potom je video čamac i dva čoveka kako veslaju prema njemu i majmunima. Govorili su nešto na italijanskom jeziku dok su ih vezivali tankim lancima. Vezali su ih jedne za druge. Rukama im je objasnio da je veoma gladan, na šta su oni samo slegnuli ramenima, pa su odveslali prema cirkuskom šatoru, na suprotnu obalu.

Kada se okrenuo video je svoju vodenicu i svog magota na pragu. Pronašao ga je! Zar je moguće da u mraku nije prepoznao svoju vodenicu? Preko reke je bio cirkuski šator. Cirkus se sigurno doselio u vreme njegovog traganja. Zbog čega je čuo glasove dece u noći? Da nije možda to bio znak da treba da se vrati svojoj deci (iako ne živi sa njima), da odustane od svoga sna? Da odustane od magota i vodenice? Pitanja su se samo gomilala. Gomilala. Njegov majmun ga je gledao grickajući jabuku. Najednom mu je prišao i dao mu je. Uzeo je izgriženu jabuku zagledan u nemirne oči. "Šta ćeš ti bez mene ako odem, ko će te hraniti?". Magot je otrčao iza drvene kutije od alata (u kojoj nije bilo alata) i počeo prevrtati i cepati neke papire. To su bili listovi knjige. Vratio se i dao mu iscepani deo, na čijoj su jednoj strani sitnim slovima bile napisane dve, neokrnjene cepanjem, rečenice: Ako odustaneš od svoga sna bićeš mrtav. Ako ne odustaneš isto ćeš biti.

 

© 2006 Art-Anima.com