Ratko Radunović: Bester

Alfred Bester

Ratko Radunović:

BESTER (povodom 100 godina od rođenja)

 

 

Alfred BesterOve godine će se navršiti stota godina od rođenja generalno nepoznatog pisca naučne-fantastike čija ćete dva romana, napisana sredinom 1950-ih, zateći na skoro svačijoj listi omiljenih SF romana.

U tu svrhu možemo upregnuti desetine citata koji potiču od najpoznatijih imena u žanru, međutim činjenica je da oni objedinjuju odveć usaglašeno mišljenje da je Alfred Bester nadasve atipičnim žanrovskim romanima poput The Demolished Man i The Stars My Destination začeo moderni SF, ili ga je jednostavno prevazišao. Zapravo, kad su britanski pisci sredinom 1960-ih revalorizovali čitav žanr, stvorivši od njega ozbiljno krilo književnosti, nimalo ne iznenađuje što su njihove ideje i interpretacije bile i te kako nalik Besterovim.   

Oliver Stoun, nekad najveći holivudski scenarista, u eri kad je napisao Vod i na film prenio priče Roberta Hauarda (Konan), dakle početkom 1980-ih, napisao je i izvrsnu adaptaciju Besterovog prvog romana, The Demolished Man, samo što taj film nikada nije snimljen.

Najzad, i Alan Mur je jedan od svojih ranih napisanih stripova o Akselu Presbatonu – “The Stars My Degradation” – nazvao u omaž Besteru; inače, da komedija bude veća, Presbaton je dobio svoje ime prema dijalogu iz pomenutog Besterovog romana. Uostalom, Besterov The Demolished Man, napisan 1953., nagrađen je inauguralnom nagradom “Hugo”, koja danas u tom žanru ima ekvivalent Pulicera. Zvuči da je istorija stvarno počela Besterom. A otkako je isti roman pročitao u mladosti, Brajan De Palma je imao namjeru da ga prenese na film, ali ni on nikada nije uspio naći finansijsku potporu za svoj scenario.

The Demolished Man, ne samo što posjeduje izuzetnu premisu, nego je pisanje utoliko naprednije i nesvakidašnje elokventnije od svega što je 1969/1972. objavljeno u Dangerous Visions I-II Harlana Elisona, tada revolucionarnim antologijama Novog talasa SF-a. Štaviše, Besterov prvijenac podsjeća na onu holivudsku anegdotu kad je producent davao savjet scenaristi: “Počni od velikog zemljotresa, pa idi prema klimaksu.”

Nekom bi bilo zgodnije reći da su dva Besterova romana krimići urolani u SF, ali mislim da bi pogriješio u tom zaključku. Prema istoj premisi, nekoliko godina kasnije, čeprkao je i Filip K. Dik, eventualno napisavši popularnu priču, “Izvještaj manjine” (“The Minority Report”), od The Demolished Man bukvalno preuzevši stožerni dio radnje. Bilo kako bilo, ovo nije prvo Dikovo otvoreno pozajmljivanje od Bestera.   

Scenario Olivera Stouna počinje u Njujorku 2491. godine i glavnim protagonistom što se budi iz košmara. Radi se o futurističkom društvu u kome već sedamdeset godina nije bilo ubistva, prvobitno zbog legijâ čitača misli – Esperâ – koji su u stanju nanjušiti budući zločin u glavi neke osobe. Međutim, ovakve okolnosti ni malo ne pomažu Benu Rajhu, hirovitom glavešini multiplanetarne trgovačke Korporacije Monarh.

U nemogućnosti da se otarasi nasilnih košmara u kojima ga konstantno proganja Čovjek bez lica, Rajh traži pomoć od telepatskog psihijatra. Tu uviđa da jedina mogućnost da se otarasi noćnih mora jeste da ubije svog najvećeg poslovnog rivala, D’Kortnija. Ipak, u svijetu krcatom telepatama i policijom koja čita misli, Rajh odlučuje da taj motiv u glavi prikrije ponavljanjem specijalno osmišljene mnemoničke pjesmice ne bi li svoju atavističku namjeru izveo do kraja.       

Dabome, ovo je samo fragment energične radnje, i ono što The Demolished Man odvaja od priprostog krimića urolanog u SF milje, nisu ni nadasve kompleksni, dvoznačni likovi koliko sociološki aspekat Amerike koju opisuje autor.

Citirajući Džordža Mana, upravo to je i svrha ovog žanra. Bester prikazuje društvo gdje skoro svi žitelji posjeduju telepatske moći – što je, prirodno, neplauzibilan naučni uvid. Ali dublje istražujući ovu temu, Bester očigledno racionalno razmatra argumente za i protiv telepatije, istovremeno pokušavajući da, što je realističnije moguće, ekstrapoliše posljedice koje bi pojava telepatije ostavila na naše današnje društvo.

Stoga autor prirodno predstavlja Ameriku drugačije razvijenu nego što bi bila u slučaju da se telepatija nikada nije dogodila. Iako se, dakle, radi o nekoj vrsti utopije gdje više nema zločina, Bester pokazuje i drugu, nimalu zavidnu, stranu utopije na čiju pozadinu nadograđuje intrigantnu policijsku priču, ni jedan njen dio ne ostavljajući da visi.

Kao takav, The Demolished Man predstavlja trijumf sociološke spekulacije i, iako se nimalo ne oslanja na korišćenje konvencionalne nauke, ovako ukomponovan roman bi trebao da predstavlja istinsku naučnu-fantastiku. A o autorovim inovativnim spisateljskim tehnikama i nekoncepcijskim dijalozima drugom prilikom. Ili riječima upozorenja Nila Gejmena u predgovoru Besterovog sljedećeg romana u izdanju britanskog Gollancza, “…budite svjesni da najbolji dijelovi ove knjige traže od čitaoca mnogo više nego što on to može očekivati [od sličnih štiva].”

Naredni Besterov roman, The Stars My Destination (u Britaniji objavljen kao Tiger!Tiger!, prema stihu iz Blejkove pjesme), napisan tri godine kasnije, vjerovatno je najbolja obrada Diminog Grofa od Monte Krista do sada, i samo potvrđuje koliko je zaista unikatna Besterova inventivnost.

Ideje što bi neki autor razvukao u dovoljnoj mjeri da od njih načini čitav roman – (kao što je, recimo, to Dik učinio od svog izvrsnog naslova Time Out of Joint, a čija je radnja zatim preuzeta za film Pitera Vira, Trumanov šou) – ovaj autor im posvećuje nekoliko pasusa prije nego što ih zauvijek odbaci.  

Kao The Demolished Man, i The Stars… se sastoji od nekoliko desetina crtica… epizoda… sekvenci… nazovite to kako hoćete, iza kojih može slobodno da se sakrije, ako ne dio slagalice na šta inače liči radnja tog romana, a onda sigurno neki novi SF podžanr. U tom romanu naići ćemo i na ideju za Nevjerovatnog Halka – nekih šest godina prije Halka Stena Lija.

Jedina falinka ovom Besterovom viđenju Monte Krista, jeste što su prvih pedesetak strana svojevrsnog uvoda tako palpično (čitaj: prebrzo) odrađeni, barem po pitanju izgradnje lika i motivacije glavnog protagoniste, Galija Fojla, da nam u svemu tome ipak fali još najmanje toliko stranica ne bismo li progutali njegovu neočekivanu krvoločnu volju za osvetom, a onda i obligatorno bjekstvo iz zatvora, i to zarad čega? – zbog spasilačkog broda što u posljednjem trenutku odabira opciju da ga ipak ne spasi.

Gali Fojl je jedini preživjeli na pokvarenom svemirskom brodu Nomad; očigledno je predodređen da umre u osami praznog svemira, kad njegove signale za pomoć drugi brod, Vorga, odlučuje da zanemari. I pored toga, Gali nekako uspijeva svoj brod da navede prema naseljenom asteroidu u pojasu između Marsa i Jupitera čiji su stanovnici zapali u plemensko divljaštvo. Gali zatim bježi na Zemlju gdje završava u zatvoru, a potom, vođen striktno mržnjom, uspijeva da pobjegne i odatle, i pokrene osvetnički pohod prema članovima posade broda koji nije htio da mu pritekne u pomoć. Njegov cilj je da se što više približi Pristajnu od Pristajna, nezamislivo bogatom vlasniku tog broda, koji i sâm ima razloge zbog kojih želi da uništi Galija.         

Nasuprot Diminom Edmondu Dantesu, Gali Fojl ne pokušava da se osveti samo pojedincima, već da istovremeno podrije čitavu grabežljivu klasu jednoga društva, kako bi ljudima 25. vijeka dao moć kojom su mogli raspolagati samo povlašćeni. I za razliku od telepatije u The Demolished Man, u The Stars My Destination pojedinci posjeduju moć “skakanja” (jaunte), odnosno teleportacije umom samo do 1,000 milja razdaljine, ali uz određena ograničenja.

A sad samo zamislite sebe kako čitate jedan skoro eksperimentalni SF roman sa takvom premisom, koja naposljetku ispadne savršeno svrsishodna, u potpunosti se prepuštate neizmjernim fantazijama dotičnog autora i mislite da ćemo i mi jednog dana sigurno “džontovati” na daljinu, slijedeći ono staro pravilo: Cogito ergo jaunteo.          

Tragajući za vlastitim komfornim izrazom, Alfred Bester je prethodno pisao za predratni američki radio, a potom i za strip (Green Lantern; Phantom; Mandrake..), da bi zatim završio u mejnstrim literaturi; poslije toga je prešao i na žanr, napisavši pomenuta dva romana i tridesetak pripovijetki, koje pojedini kritičari još uvijek drže za najimaginativnije u SF-u, međutim ni na jednom od tih mjesta se nije zadržavao dovoljno dugo, na taj način stvorivši sliku o sebi kao o svojevrsnom Selindžeru žanrovske scene.

Tokom 1950-ih pisao je i za TV, a onda je narednih desetak godina proveo kao urednik nedjeljnika Holiday, sve dok se taj časopis nije ugasio i on prvi put nije ostao bez posla. Iako je u kasnijoj fazi života Bester objavio još nekoliko žanrovskih romana, u doba kad je svako od njega očekivao nove tekstove on prosto nije htio pisati; recimo, obožavao je intervjuisati najpoznatije Amerikance za svoj časopis. Isto tako, sa ova dva romana, priznao je jednom prilikom, imao je osjećaj da je u potpunosti iscrpio sebe, u čemu i ima smisla.

Vremenom je, ipak, pao u zaborav. Propio se, postao je boem i čitavu ostavštinu zavještao svom barmenu. Harlan Elison, koji ga je posljednjih nekoliko decenija uporno nagovarao da se vrati pisanju, kazao je za njega: “Bester je bio planina. Mi ostali smo se samo trudili da dosegnemo taj vrh.”

Za kraj, ne mislim da je na prostorima Balkana Bester ikada objavljivan. Pri tom ne računam na izdanje beogradske “Supernove” iz 1989.g. što je, u pokušaju da priredi The Demolished Man (Razoreni čovek), naposljetku načinila velik propust objavivši osjetno skraćen roman u karakteristično beživotnom prevodu. S obzirom da su ostali romani u istoj ediciji tretirani više-manje kako im dolikuje, ostaće misterija zbog čega je upravo nad Besterom sproveden ovakav tretman. 

 

(tekst je prvobitno objavljen u rubrici “Art” podgoričkih “Vijesti”)

/* */