Ratko R. Radunović: Ponavljajuća smrt Stivena Hokinga

Ratko R. Radunović:

PONAVLJAJUĆA SMRT STIVENA KINGA

                               Ponavljajuća smrt Stivena Kinga 
                 (mikro-anabaza autora, od Cell pa do Lisey’s Story) 

 

 

Možete uzviknuti, Holivud je propao! Time, u stvari, ništa ne postižete. Jer, propao ili ne, uvijek ćete odgledati neki novi holivudski film.

Holivud je ona vrsta prostodušne drolje koju je nadasve teško izbjeći kada imate novca a ništa imaginativno vam se ne vrzma po umu. Mada je lijepo sebi dati oduška po tom pitanju, zar ne?

Holivud je propao!

Naravno da znam da ovim ništa nisam postigao.

*  *  *

Zahvaljujući najnovijem ostvarenju o Spajdermenu uglavnom sam stekao mišljenje da je isti taj Holivud, ako već nije propao, u najmanju ruku dotakao neku vrstu paklenog dna.

Spopao me je onaj jezivi osjećaj da u sto tridesetak minuta gledam best of neke serije što je tokom televizijske godine uspješno ispucala sezonu od 25 epizoda, gdje specijalni efekti – iako makabrično skupi ako već nimalo originalni – ne nadvisuju bukvalno ni jedan iz para reprezentativnih filmova u dobu kada se (akcioni) film 80-ih pretapao u film 90-ih, dakle The Last Action Hero i True Lies.

I da pokraj mene nije bilo osobe čije znanje o Piteru Parkeru nekoliko spratova lagano nadvisuje moje o ne-znam-koječemu, sumnjam da bih bio u prilici da uopšte išta i shvatim. Pa ni tada, priznajem, brojne mi stvari nisu bile jasne, jer se Raimijevo beznađe svakim minutom nepatvoreno traljavo trudilo da mi ućutka jedva čujni glas razuma negdje tamo iza očiju.  

Što se već Holivuda tiče… jednom je propao i Aleksandar Veliki: njegove trupe su se, nakon osam godina konstantnog ratovanja, pobunile i jednostavno odlučile da polože oružje. Propalo je i veliko Rimsko Carstvo… Zahvaljujući hrišćanima, zauvijek ornim da satru svako znanje što im ne ide pod ruku, propala je i nikada prežaljena Aleksandrija. Eventualno je moralo trokirati i hrišćansko srce, presveti grad Konstantinopolj, a potom i moćna Turska Imperija. Jednom je, zamislite, i Sveti Avgustin prestao da diše.  

Stvar koja je dobra obično se izliže permanentnim korišćenjem. Holivud, nije tajna, potonuo je kao tzv. grad jednom, možda i triput do sada, poput bečkih i venecijanskih dvorova, uglavnom jednom više nego što je potom prestao da bude čak i emocija, preobrazivši se, danas, u najpriprostiji termin za repetitivne filmove sa mnogo bezoblične dinamike koju, srećom, mogu da gledaju djeca svih uzrasta.

Svakako se identična logika može pripisati i literaturi, iako je teško to utvrditi tek nakon, recimo, jedne decenije izučavanja. Naime, lakše je odgledati pedeset loših filmova i donijeti neki globalniji sud o sedmoj umjetnosti, nego pročitati petnaest dobrih novela i uraditi isto o jednom pravcu u književnosti.

Ako znamo da je veći dio ove tirade već postovan na ZS Forumu s moje strane i, što je najbolje, pokušaću to da obavim na Kingov uobičajeni način, prepisujući od sopstvene malenkosti.

Ravnajući se prema istoriji, prirodno je da nekadašnji velikani budu skloni (bespovratnom) padu. Vilijem Fokner, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1949, u godinama kada niko nije znao da uopšte piše, pod pseudonimima je prodavao krimi-priče ne bi li se prehranio; iako izistinski jalov scenarista, Hoks ga je, 1955, uposlio da radi na samo-vizuelno-zanimljivom trešu Land of the Pharaohs. Ni King nije daleko od Foknerove sudbe, sudeći po scenarijima za mini-serije Rose Red i Kingdom Hospital… a i po nekoliko posljednjih romana.       

Istovremeno ne želim da zvučim poput sebe od prije šest, sedam godina, kada sam u IN MEMORIAM tekstu napisao bezmalo sve najgore o Robertu Ladlamu, autoru koga sam davno, u neznanju, i to veoma rado čitao u divnim hrvatskim hardkoverima, najposlije se, nakon napisanog teksta (jer, čovjek tek što je bio umro), osjetivši kao pokondireni seronja.           

Iako će možda umrijeti na ovom mjestu, ne, Stiven King još nije preminuo, vrijedi znati. Takođe, neću to odraditi ni kao umrlicu, kao što su jednom, i to prije stvarnoga kraja, greškom u štampi već umirali Mark Tvejn, Bertrand Rasel i Alfred Nobel.   

*  *  *

Nije prošlo mnogo vremena otkako sam, nakon otkrića da mu uskoro izlazi Blaze (“davno izgubljeni roman”), na sajtu izdavačke kuće Cemetery Dance pročitao o najnovijoj Kingovoj knjizi, strejt hororu, ovoga puta. Scribner ga je najavio za januar naredne godine.

Duma Key, ime je romanu; i ima 600 strana.

Sinopsis neka bude predstavljen u mozaiku deja vu analogijâ što mi je njegov kratak sadržaj odmah usadio u glavu:

The Dead Zone
The Tommyknockers
The Sun Dog
The Dark Half
The Road Virus Heads North
(a iz nekog neodoljivog razloga i) Insomnia

Pretpostavljam da se ovome može pridružiti još par naslova, ali ne vidim smisao da se momentalno nešto jače češem po lobanji. Odgodiću to za trenutak kada, nadam se, pročitam Duma Key.

Je li istina da je King hronično počeo da se ponavlja?

Prije toga, imali smo Cell, zahvaljujući Alnariju, nedavno u Beogradu  objavljen kao Mobilni telefon, pretposljednji  njegov roman bez ijedne originalne ideje, odnosno Kingov drugi best of nakon best of-a koga je neslavno amortizovao teški i cinično smiješni Dreamcatcher, sačinjen od najmanje desetak Kingovih najeminentnijih premisa. 

Počev od njega, ako bih mogao na stranu staviti On Writing, Storm of the Century i, iznad svega, From a Buick 8, King nekako uspijeva da piše izlizane stvari i istovremeno da ne gubi na kvalitetu svoje persone koja se i dalje dobro prodaje. Prije bih to nazvao sticanjem novih fanova, negoli da stari fanovi podignute brade još uvijek marširaju sa njim.

Da napravim paralelu i sa Holivudom: u nekom drugom vremenu Superman Returns ne bi zaradio ni 20 miliona na američkim blagajnama, a ovako novi fanovi misle da je u pitanju i te kako značajna lektira; mi, starosjedioci, gledali smo jedan te isti film. Isto tako, Spajdermen 3, jasno je, samo služi kako bi oni najmlađi naučili kakve filmove ubuduće da vole i – snimaju. 

Stoga ne zabrinjava što je Cell utro put romanu Lisey’s Story, najnovijem Kingovom bestseleru (vjerovatno najprodavanijem u posljednje doba), savršenom pandanu trećem Spajdermenu.

Norman Mejler je kazao za Helerov Catch-22 da niko ne bi primijetio ako bi toj knjizi odstranili pedeset stranica teksta. Za Kingov roman bi se, manje-više, mogla napisati identična stvar. Do stranice br. 250 Stiven King je uspio da opiše zbivanja koja bi, kod Kinga-iz-1987. stala na 60. Dakle, za početak, imamo na četvrtini hiljade strana nesto čija se cjelokupnost besprijekorno može opisati u četiri pišljive rečenice.

Naravno da mi tek nisu strani Kingovi izleti u mejnstrim (čak i S.T. Joshi gotivi Gerald’s Game). Većina njegovih romana su mejnstrim, na neki način, jedna velika priča što usisava gomilu ili tek par likova, zavisno iz kakve perspektive ih odmjeravate.

S druge strane, jedno od mojih omiljenih SK štiva jeste low-fantasy mejnstrim “Low Men in Yelow Coats”, fragment iz danas skoro zaboravljene knjige novelâ Hearts in Atlantis, po kojoj je radjen promašeni film u adaptaciji Vilijema Goldmana (nakon memoara Which Lie Did I Tell? i filma Misery, neko bi se zakleo da Goldman zna Kinga u prste).

Takođe, nisu mi strani ni Kingovi ‘bezveznići’ kao Desperation, Talisman, The Dark Half, i ostali njima slični, međutim, Lisey’s Story hvata sasvim drugu stranputicu, nimalo shodnu tome autoru, kada mi je i sinulo da je čovjek, naizgled, totalno izgubljen u vremenu i prostoru: čovjek koji toliko zna o žanrovima, u nedostatku energije da nanovo kopira sebe, naprosto nema više o čemu da piše. (Pogledajte samo što je ponudio Hard Case serijalu koga sačinjavaju stari noir i novi hard-boiled naslovi, The Colorado Kid, nesto što ni genotipski ne može da se svrsta u noir, a još manje u hard-boiled. Ili za McBainovu posljednju [krimi–]antologiju, Transgressions, nešto što je lagano mogao uvaliti Njujorkeru i pojačati vlastitu reputaciju.)

Kao što se dâ zaključiti, za Kinga nije neobjašnjivo da napiše kompletnu glupost i premda je zamaman broj toga dreka u najmanju ruku dobro napisan. Uzmimo za svrsishodan primjer već spomenuti The Dreamcatcher (skript za Kazdanov film takođe je radio V. Goldman), gdje barem imamo prisustvo kojekakve radnje i njeno konkretno praćenje, ma koliko besmislena. Da ponovo ne nabrajam koliko je tu King krao od samoga sebe, po pitanju atmosfere i događaja, naslovi njegovih romana sigurno bi zauzela pola stranice.

Za Cell se takođe može utvrditi slična stvar, iako je Cell osjetno bolji roman, samo što na kraju ispadne da smo kripto-neoriginalni Cell do sada već čitali par puta, i to ne samo pod Kingovim perom. Iz čega proističe:

Aksiom: Cell danas dođe kao novela ‘The Mist’ početkom 80-ih, po kvalitetu i originalnosti, tako da sumnjam da se ironijom može imenovati pojedinost da se vrlo brzo očekuju visokobudžetne bioskopske adaptacije oba djela.   

Kao i u Holivudu, valjanih ideja među takozvanim žanrovcima je sve manje, osim, pak, za mejnstrimaše; a oni od najprostijeg zbivanja u jednom malenom hardbacku nerijetko mogu da popiju i Pulicera.

Ovoga puta, u Lisey’s Story, King se odlučio da najvećma krade od svoje igre engleskim jezikom i zaista se svojski trudi da ne inkorporira u vlastito pisanje ni jotu onoga u čemu naizgled ne oskudijevaju pomenuta dva romana: zaplet (bilo kakve vrste). Na prvu loptu, Lisey’s Story zvuči kao mejnstrim; a na drugu neko kaže Bag of Bones, samo sto je Bag of Bones dobar, mozda i izuzetan, roman, ako kompletno zanemarite njegov svršetak (King je poznat po lošim završnicama). Lisey’s Story je, naprotiv, antiteza Bag of Bones, jer ovdje imamo priču udovice jednoga pisca; ona najčešće kontemplira o njemu, ali u to ne upošljava uobičajenu hiljadu i po referenci za njegove omiljene knjige i filmove. Po svemu sudeći ispada da je ovo totalno roman o njoj.

Ili, da preciziram spisateljsku taktiku koja Kingu, u ovom slučaju, možda i najviše odmaže: podstaknut/osuđen da skoro nimalo ne uzima iz prethodnih svojih romana i napiše djelo tzv. književnosti glavnog toka, autor je, u nedostatku boljih rješenja, nesvjesno doveden u situaciju da polako konstruiše nepovezan, nepodesan zaplet tamo gdje ne bi trebalo ni da ga ima.

Tako da, u slučaju da pratite Velikog Brata, onda je ovo roman za vas. Interesuje vas šta radi jedna žena dok sprema tavan u realnom vremenu? Dok vodi svoju sestru u bolnicu? Dok se prisjeća pokojnog supruga i svih kerefekâ na planeti kojima je isti davao nadimke? Ako stvari ovako stoje, manje-više, svi smo u prilici da napišemo i objavimo svoje svakodnevne memoare. Zar mora nešto da se događa u našim životima da bi roman bio zanimljiv i čitljiv? Naravno da ne. Bitno je samo prenijeti misli na papir. No onda tu upada ona pretpostavka da postoji dobra i loša fikcija.

U nemogućnosti da nadjača sopstveni entuzijazam da stvori nesto što je donekle i unikatno, King se već na početku gubi u najvećem broju flešbekova koje sam vidio u jednoj knjizi; odnosno, čovjek ide dotle da glavnog lika počinje obilježavati godinama o kojoj se priča (Lisey-2006; Lisey-1979), ne bi li čitaocu bolje razgraničio u kome se vremenu nalazi razum i lik protagoniste. I ne samo to.

Pretpostavimo da svaki bračni par na zemlji među sobom ima neki tajni jezik, ime za nešto sto niko drugi, osim njega i njegove voljene osobe (ili najbljeg druga, ili rođenog djeteta), ne zna šta je. I eto nečega na čemu King može da poradi u svojim digresijama i flešbekovima i izmišljenoj geografiji jednoga braka, ne bi li što bolje izbildovao vezu između dva totalno nepostojeća lika. Bolje reći, toliko mi se čini da su njih dvoje jednostavno dopisani na hartiju da to što bi trebalo, u stvari, da budu ne posjeduje ni malo temelja kako bi ni najpovršnije postali trodimenzionalni.

Ili sam, možda, više htio mariti za likove; i interesovati se za ono kroz šta prolaze (da je to uopšte i postojalo)?

Priča nije opredeljena za linearno praćenje ideje: veze između žene i supruga. Prvo imamo glavnog junaka, ženu preminulog pisca, zatim njenu problematičnu sestru o kojoj se ova brine, pa još jednu sestru: njihovu vezu. Potom slijede flešbekovi iz istorijata žene i njenog pisca-supruga; oni umiju da traju i po pedeset-šezdeset strana prije nego što saznate da se za to vrijeme mobilni telefon u kolima jadne, male Lisey skroz napunio.

Zatim dobijemo mikro-zaplet sa akcijom, no akcija ubrzo ispari i više nam ne smeta. Umjesto nje, nagrađeni smo drugim zbivanjima što možda i bolje obavljaju taj posao. Onda se ponovo pojave sestre, pa zatim i još jedna sestra. I, valjda, na kraju žena nađe skriveni rukopis njenoga muža u kome on na petnaestak strana objašnjava nesto što njoj nikada nije rekao u oči, a za šta nisam manje mogao hajati.

I sve to na 500 str.

Potenciranjem mukotrpnih deskripcija, nimalo nonšalantnih repeticija-repeticija-i-repeticija već izrečenih stvari do iznemoglosti i služeći se događajima koji, sve u svemu, nemaju nikakve veze sa prethodnim, a još manje (čini se) sa budućim, i uz pratnju prilično traljavih dijaloga nedostojnih Kinga, nisam bio u stanju da prokljuvim da li se radi o prvom (njegovom) romanu pisanom na jeziku idioglosije, kako inače neki govorni terapeuti nazivaju izmišljeni jezik identičnih blizanaca.

Nedostatak bilo čega zanimljivog (osim opisa bolesti od koje je bolovao brat umrlog pisca i početka, znači, neke vrste priče) da se saopšti čitaocu iz života svih ljudi u romanu, dovelo je autora do ideje da je jedino njegovo oružje u ovom slučaju – dobro pisanje iz perspektive folknerovskog seciranja životâ svih prisutnih.

Naravno, tamo gdje ni takva stvar nije funkcionisala, King je uposlio i jednog ubicu.

Ubica, dakle, prijeti udovi, a njegovo pojavljivanje u trivijalnom triler-obračunu, samo pokazuje koliko je Lisey’s Story izgubljen roman, a njegova otromboljena, napadna simetrija spajdermenski fakat beznadežnosti.

Svrha romana, ako je i ima, mimoišla me je za galaksiju, i prvi put nisam znao da li se radi o dobrom ili lošem djelu? Sada već mislim da je u pitanju samo nepobitno loš roman koji bi, moguće je, odlučio da napiše jedan Din Kunc, ako ikada zaboravi na svoje trileroidne bajke i otputi u ove vode.

Lisey’s Story prije liči na draft amaterskog romana, nego na štivo spremno za publikaciju, što je možda jasno i Kingu, jer spominje nešto o tome u odsječnom, dvojakom Pogovoru koji neskriveno zadržava ritam jedne apologije na skupom katafalku. U stvari, roman bi možda imalo smisla čitati na 200-250 stranica, ali na 500… Lisey’s Story postaje najrogobatniji, najisprazniji mejnstrim što sam do sada imao prilike da držim u rukama.

Ovime je, nadam se, dovoljno rečeno i o Spajdermenu 3.

Za kraj, nikada neću potpisati da je Cell dobar roman. U pitanju je samo pojedinost što sam njega lakše pročitao nego gomilu SK-ovih recentnijih stvari, i to do samoga kraja. Inače, mislim da se svi vi koji se mučite sa novijim Kingom mučite zbog toga što vam se čini da ste se već susretali sa sličnim događajima ili zato što knjige ne sadrže onaj njegov feel iz 80-ih i 90-ih. Štogod da je u pitanju, Cell jedva da može biti ispodprosječni no svakako čitljiv roman.

Čak se i Dž.R.R. Martin slaže sa mnom, nažalost.

 

Članak objavljen u fanzinu Emitor br. 458 od jula 2007. godine

/* */