Ratko R. Radunović: Dobar loš roman

Ratko R. Radunović:

DOBAR, LOŠ ROMAN…

 

Ako uzmemo u obzir nekog relativno poznatog aktera u književnosti glavnoga toka, mišljenja sam da je nemoguće da on ne napiše žanrovski roman ili priču, čim jednom krene sa pretapanjem misli u slova; nakon što autor prvi put zauzme poziciju za pisanje, sa djelimično razrađenom postavkom onoga što je namjerio pisati, osim ako se ne radi o eksperimentalnoj fikciji, nalik džojsovskom dosadnom hiper-modernizmu, para-literarnom kiberpanku ili epigram-romanima1, postavlja se pitanje: da li je žanr isuviše sebična literarna forma shodna drastičnoj transmogrifikaciji svega što što je napisano van njegovih tokova, ili on živi samo zahvaljujući literarnim beskućnicima koji, poput Dime a za razliku od Igoa (da uzmem ovakav jedan primjer), pišu priprosta štiva za sve narodne mase, samo se uzgred prilagođavajući strujama date ere?

Ovakva jedna dilema o sveopštoj svrsishodnosti žanra iziskivala bi gomilu napisanog materijala o čemu, naime, neće biti trošeno mnogo riječi u kolumni pretežno predodređenoj za bilježenje kojekakvih trivijalnosti. Debatirati o tome da li vrijedi podilaziti literarnoj filosofiji i tetošiti je kilometarskim stavkama o rodovima napisanoga ako je napisano nadasve zgodno i prevashodno inteligentno, ostavljeno je ljudima koji samo umiju pisati takve teze i na malo još koji drugi način zarađivati svoju platu.

Slična dilema je, na neki način, prominentna i u ateizmu koji militantno opovrgava postojanje takozvanih NLO-a. Da li to onda znači da nijedan čovjek koji je bezmalo ubijeđen da za volanom nekoga letećeg tanjira stoji nadobudni zeleni vanzemaljac sa ogromnim, landaravim ušima – zasigurno podsvjesno vjeruje u Boga i da baš zato ne zavrijeđuje da otvori nijednu studiju Sema Harisa ili Ričarda Dokinsa2? Zbog čega se pojava jednog očigledno izmišljenog Hrista u istoriji toliko vezuje za leteće tanjire? Zato jer izgleda da dobar broj hrišćana vjeruje u vanzemaljce i predodređene silaske nečega sa neba? Tako makar izgleda. No, šta je sa ateistima koji vole čitati o NLO-ima? Jesu li oni onda izopšteni iz ovoga kruga i osuđeni da budu sramoćeni kroz istoriju poput jadnih, strogih Fariseja, ili su, pak, potpuno zametnuli srž svojega interesovanja?

Tehnički, žanr (genre) je relativno nova riječ, starija nešto više od dva vijeka, francuskog porijekla, manipulativna i secesionistička. Pojašnjava da se radi o određenoj umjetničkoj ili literarnoj kategoriji koja, pak, posjeduje specifičnu formu, sadržaj ili stil, poput, recimo filmskog žanra noira. Ista riječ se – i ovo vrijedi zapamtiti – koristi da bi opisala realistični stil slikanja fokusiran pretežno na svakidašnjicu, što bi u književnosti mogao da deskribuje modernizam.

Istovremeno, zbog čega je žanr manipulativna riječ? Jer nosi pošast za sobom. Jer dijeli ono što vjerovatno nije vrijedno dijeljenja: u ovom slučaju, fantastiku. Prvobitno, horor-žanr. Mnogi smatraju da taj žanr ne postoji, već da je on, iako antiteza naučnoj fantastici, upravo njen podžanr. Naravno, u tom slučaju na scenu bi stupili brojni đavolovi advokati i počeli da zasipaju naše umove informacijama kojima bi pritvrdili da, po svemu sudeći, takozvana naučna fantastika skoro da nije zvanično postojala do prije pojave Frankenštajna Meri Šeli, dok horor i te kako jeste, dabome da ga je bilo u staroj Grčkoj, pa i prije, pretpostavljam, još dok su Feničani prvi put oplovljavali Rt Dobre Nade. Najposlije bi se ispostavilo da je proto-naučna fantastika jednog Frankenštajna kompletno zasnovana na gotskom hororu, eminentnom literarnom pravcu u Evropi onoga doba, dok bi pozadina priče o tome kako je, u stvari, došlo do stvaranja jedno remek-dela kakvo jeste Frankenštajn i te kako pokazalo da je horor najstarije dijete majke fantastike i da zaslužuje da ima sopstveni žanr.

Da li neko naslućuje kuda se ide ovom pričom?

Mogu se zakleti da je pametan, načitan čovjek sa postojanim smislom za humor u stanju otkriti još najmanje tri nepoznata žanra u literaturi i korijenje im juriti do stare Grčke. I sav taj vanserijski trud nije da neće ostati nepriznat, ali velikani pisane riječi i dalje će ostati velikani pisane riječi, pisali oni fantastiku ili hiper-modernizam. U isto vrijeme, zagrizimo u realnost, horor će – izuzmemo li Lavkrafta, Kinga i još par jakih stvaralaca – zauvijek ostati u literarnom smeću, dok će ona fantastika ili krimi priča koja bude pretjerano dobra u vlastitoj književnosti eventualno biti smještena u najvišu njenu kategoriju: među velikane. Sumnjam da će se u tome slučaju razaznavati granice, makar od strane mejnstrim kritike i Književnog kluba Opre Vinfri.

Sa te strane, da li žanr uopšte postoji i da li vrijedi svojega postojanja? Je li koga briga što je Iskupljenje u Šošenku, kao i ko-zna-koliko manje sofisticiranih filmova pored njega, dvaput kvalitetniji od Kuma i Građanina Kejna? A Kum i Građanin Kejn, štagod moja a i malenkosti mnogih drugih ljudi kazali o njima, zauvijek će ostati nedodirljivi. Takav je zakon, osmišljen od strane Združene većine pretjerano dokonih individua, jednostavno rečeno.

Na drugoj strani, neimaginativni ljudi, pretežno mlađi3, koji su navikli čitati o vampirima dok su odrastali u osnovnoj školi, zarad svoga razuma, rijetko će kada preći na neku drugu podvrstu literature. Kako god bilo, za pohvalu je što oni uopšte i čitaju. No, proći ce još dugo prije nego prokljuve da je bitna priča, najčešće i sâmo pisanje, a ne kojemu žanru ono pripada. 

Do prije par vjekova, literarni podžanrovi su nastajali sa pojavom iole različitog stilskog pisma i ljudi su, kao uostalom i danas – i na moje veliko čuđenje – zaista mogli da razlikuju ono što čitaju. I, pravci su se ređali.

Danas se stvara i reciklira toliko različitog stilskog pisma da se literatura, makar po pitanju podžanrova, sigurno može pridružiti dubioznoj muzičkoj i filmskoj sceni, krcatoj abominativnim repeticijama. Koliko, u stvari, pravaca preovladava današnjom književnom scenom takođe bih ostavio u amanet da prebroje i obznane već pomenutim ljudima koji, pišući o takvim stvarima, zarađuju svoje parče hleba. Moja priprosta i na prvi pogled nimalo pozitivna filosofska taktika je da kažem da, kada saznate i shvatite ponešto o pravcima i žanrovima, na kraju postoji samo dobar i loš roman. Osim ako niste zaluđenici, žanrovi nam samo trebaju koliko da nam milimikronski približe štivo u koje tek treba da se upustimo. 

Stoga bih se najradije i ukratko osvrnuo na one najpoznatije velikane koji se sa zadovoljstvom nerijetko ili sasvim neplanirano okreću žanru, kao i onim žanrovcima koje kritika često penje gore, među besmrtnike, iz najprostijeg razloga da se samo pokaže da i velikani ne idu dalje od žanra, iako će žanr uvijek ostati posljednja rupa na svirali dobre literature, da ne kažem: kritike.

Grejem Grin, tvorac romana kao što su Dr. Fisher of Geneva, or, the Bomb Party, The Comedians, The End of the Party i Travels With My Aunt, svoje učestale izlete u krimi i špijunsko polje djelovanja nazivao je “zabavnom” literaturom, iako sam ubijeđen da ta njegova izuzetna djela – kao što su romani: The Third Man, Our Man in Havana, Stamboul Train, Ministry of Fear, The Confidential Agent, The Human Factor, A Gun For Sale – nikada ne mogu biti podvedeni pod krimiće (osim možda The Third Man), zato jer iza njih stoji Grejem Grin, čovjek koji je posjedovao taj rjetki abilitet da umota žanrove trilera i detektivske priče autentičnom moralnom savjesti i od njih stvori, pa, očevidno nešto više od pukog žanra. 

Kada je Stiven King 1996. godine zasluženo dobio prestižnu O.Henri nagradu za najblju američku priču, “The Man in the Black Suit”4, mejnstrim svijet se poprilično uzburkao. Nedavno je dobio još veću nagradu, za unapređivanje američkog pisma i za životno djelo, no to je možda i irelevantno napominjati, jer u posljednje doba King pretežno piše repetitivna (iako nadasve čitljiva) sranja, dok mu većina patetičnih priča publikovanih u Njujorkeru, lutaju po borhesovskom anahronističkom, postmodernom feelingu.

Svakako, ono što vrijedi pozdraviti kod ovoga čovjeka jeste elan da nikada ne pobjegne od žanra, što je jasno vidljivo iz njegove pseudo-autobiografije, On Writing, gdje diskutuje pisanje iz perspektive tipičnog autora popularne fikcije. S druge strane, nikada prežaljeni Džordž V. Higins, pisac originanih krimića ponekad totalno predstavljenim u sirovom dijalogu, koga je Dejvid Memet ubrojio među junake (žanrovskog) mejnstrima na engleskom jeziku, zajedno sa Patrikom

O’Brajenom i Džonom Le Kareom, u svojoj savjet-knjizi, On Writing, gleda na vlastitu fikciju i fikciju uopšte striktno kroz oči velikana američkog pisma – kod njega nećete naći nijednog žanrovca, pa čak ni Rejmonda Čendlera ili Dešajela Hemeta, već odavno uvrštene među književnost glavnoga toka.

1975. godine, u julskom izdanju časopisa The Atlanthic Monthly, pojavila se priča “There Are More Things” Horhea Luisa Borhesa. Priča u pitanju nama je zanimljiva zbog aspekta što je posvećena sjećanju na H.F. Lavkrafta. Ovakav potez jedne indivudue takvog književnog statusa kao što je uvijek pretjerano hvaljen i uvijek pretjeran kritikovan Borhes, bila je dobra indikacija da je Lavkraft konačno prizemljio na pravo mjesto u američkoj književnosti 20. vijeka, i to skoro četrdeset godina nakon svoje smrti, a prije koje se samo trudio nastaviti sa širenjem Poovog evanđelja nadasve originalnog pisma, takođe rano preminulog5.

Isto tako, Edgar Alan Po nikada neće biti smatran za žanrovca – ili baš možda hoće! – iz razloga što njegov širok uticaj na američko pismo ne samo što je, na žalost, zakonski i kurikulumom zastupljen u rodnoj zemlji već, zahvaljujući Bodleru i daljem francuskom simbolizmu, na svekoliku svjetsku književnost. Je li stereotipno od takvoga stvaraoca načiniti tek smrtnog žanrovca? Ipak, Ameri su se postarali i za to, jer su njegove najskandaloznije životne crtice, notorni alkoholizam i odavanje drogama, stvorile takav mit oko čovjeka opterećenog hegelijanskom dijalektikom u svome pisanju da ga se najposlije sprječilo da prvo bude priznat u sopstvenoj zemlji. Tu je, naravno, i podatak da je Po sebe prevashodno smatrao pjesnikom, pa tek onda autorom fikcije, dok je u stvari njegova fikcija, protkana hororom i saspensom (prisutnim i u njegovim pjesmama) učinila da ga pojedini kritičari tzv. ozbiljne književnosti s pravom stave na pijedestal proto-horora i proto-detektivske priče. I ne samo tu.

Istovremeno, u studiji vrijednoj pomena, The Dreams Our Stuff Is Made Of: How Science Fiction Conquered the World Tomasa M. Diša, Diš posvećuje Pou dvadesetak strana, naslovljavajući to poglavlje “Po, naš sramotni predak”, i polazeći od postavke da, tragali za početkom SF-a u Epu o Gilgamešu, Bibliji, ili pak kod Lucijana… najposlije će se izučavaoci žanra morati vratiti Pou, jer “Po je prvobitni izvor.” Sličnu stavku je iznio i Brajan Oldis u studiji, Billion Year Spree, ređajući dokaze za Meri Šeli i Poa, kako se, suštinski, ne radi o još jednim standardnim autorima gotike. Prema Dišu, između ostalog, prvo Poovo proto-SF djelo je jedna izmišljena reportaža predstavljena u izvjesnim njujorškim novinama kao istinita, navodni odlomak iz dnevnika velškog baloniste koji je greškom ostvario prvi transatlantski let.

Tako imamo Poa i kao začetnika SF-a, što nije nimalo benigna tvrdnja, no, recimo, ako bi pitali Hemingveja, on će vam reći kako je sveamerička književnost začeta romanom Avanture Haklberi Fina Marka Tvejna, što takođe nije tvrdnja za odbacivanje, no što svakako dovoljno doprinosi spomenutom haosu u literaturi. Ipak su to sve ljudi čije mišljenje moramo saslušati, iako ne i opravdati6.   

Otprilike u isto vrijeme, možda najčuvenija literarna figura u engleskoj književnosti pored Šekspira, Čarls Dikens, bez nekog većeg obrazovanja, takođe je stvarao nezaboravna djela, dok je jednu deceniju prije Poa uveliko pisao krimi i detektivske priče. Fasciniran zločinom kao i svakim drugim aspektom Londona u 19. vijeku, i radeći kao piskaralo u pravnoj kancelariji u doba kada je Ser Robert Pil podizao prve temelje Metropoliten Policije, Dikens je izmislio prvog privatnog i prvog policijskog detektiva u engleskoj književnosti, iako ga je njegov najbolji prijatelj, Vilki Kolins, prevazišao po pitanju detektivske priče, stvorivši jedne od najboljih romana u istoriji krimi-žanra, The Moonstone i The Woman in White, oba objavljena i kod nas u beogradskoj ediciji Novo pokolenje. Oba ova romana, prilično obimna, serijalizovao je upravo Dikens u sopstvenim književnim novinama.

Osim E.L. Doktorova, uvaženog američkog pisca, autora mejnstrim djela kao što su Ragtime i Billy Bathgate, Pol Oster se takođe, makar i nenamjerno, okušavao u detektivskom žanru. Svojeg prvog krimića naslovljenog sa Squeeze Play, napisanu pod pseudonimom, odrekao se u autobiografskom djelu Hand in Mouth: A Chronicle of Early Failure, napisavši kako je stvorio taj roman zarad čiste imitacije i kako bi samo isplatio neke dugove. Ipak, njegova popularna Njujorška trilogija drži svoje temelje na detektivskom žanru, premda se za korijenjima njihovih jeftinih razrješenja mora tragati u postmodernizmu.

Neko pak drugi, Gor Vidal, za osam dana napisao je pod pseudonimom, Edgar Boks, tri krimića, sredinom pedesetih godina prošlog vijeka, ali kojih se, za razliku od Ostera, nikada nije odrekao u autobiografiji Palimpsest. Zaradom od ta tri krimića živio je nekoliko godina, a pod pseudonimom je pisao zato jer je u tom dijelu svoje karijere (još od kraja četrdesetih godina prošlog vijeka, Vidal je bio poznat kao otvoreni gej aktivista) bio ozloglašen zbog ekstremnog seksualnog izraza. Osim izuzetno popularnih istorijskih romana koji se podvode pod književnost glavnog toka, Vidal je napisao i par nesvakidašnje dobrih romana sa SF temom, ovog puta pod svojim imenom: Messiah, Kalki i Duluth.  

Džonatan Letem (The Fortress of Solitude, A Girl in Landscape) možda više pripada nekom eseju o novome mejnstrimu, međutim ovaj poznati autor počeo je svoju karijeru pišući SF romane, Amnesia Moon, As She Climbed Across the Table i Gun, With Occasional Music. Ovaj potonji crpio je inspiraciju direktno od Dešajela Hemeta, nešto što mnogo ne polazi za rukom današnjim precijenjenim SF autorima kao što je, na primjer, Ričard Morgan i njegov polupismeni no nadasve hvaljeni SF-krimić, Altered Carbon.

Za drugi krimić, ovog puta strejt komični krimić o detektivu sa Turetovim sindromom, koji je Letem napisao, Motherless Brooklyn, isti je dobio Nacionalnu književnu nagradu kritičara za najbolju fikciju. Vjerovatno ovo neće biti ni prvi ni posljednji put; sjetite se samo Majkla Murkoka i njegovog četvrtog romana u serijalu o Džeriju Kornelijusu, The Condition of Muzak, koji je dobio (nimalo komičnu) Gardijan nagradu za fikciju, nešto što se u Engleskoj do tada nije događalo sa eksplicitno žanrovskim ostvarenjima.

Dobitnik Nobelove nagrade za književnost, Vilijem Fokner, jedan je od najrespektabilnijih američkih autora. Iako je njegov roman Sanctuary tipičan krimić, vjerovatno i zbog toga što se u mnogome lakše čita od ranijih djela o potragama za unutrašnjim socijalnim identitetima američkih porodica – kao što su Light in August i The Sound and the Fury – upravo ovo Foknerovo djelo doživjelo je najveću popularnost u Sjedinjenim Državama i otkrilo čitaocima ostatak Foknerovog manje poznatog opusa.

U pitanju je krimić koga najviše miješaju sa “ozbiljnom” književnošću, dok ga danas Foknerovi ljubitelji i njima slični intelektualci, ironično, ponajmanje smatraju krimićem. Iako se Fokner, nedugo potom, odrekao romana Sanctuary, pojasnivši da je samo pokušao napisati popularan roman, petnaestak godina docnije, napisao je i, istina slabašan, nastavak, Requiem for a Nun. Iako mnogi ljubitelji dobrog slova kažu da se genealno ne vrijedi mnogo osvrtati na Foknerov opus prokreiran blizu pedesetih godina prošlog vijeka, on je napisao još jedan krimić, Intruder in the Dust, za koji je Ros Mekdonald – rijedak pisac krimića koga čak i mejnstrim kritika danas uvrštava u književnost glavnoga toka – napisao da je to “naš najambiciozniji američki krimić.” Kako god bilo, Fokner se ni tu nije zaustavio; krimićima se može nazvati i nezanemarljiv broj njegovih priča.  

Možda ponajbolji i zasigurno najelokventniji novi mejnstrimovac, Majkl Čabon7, dobitnik Pulicera za Nevjerovatne avanture Kavaliera i Kleja, inače veliki ljubitelj žanrovske literature, prošle godine objavio je divnu novelu o posljednjim danima Šerloka Holmsa, The Final Solution: a Story of Detection. U njegovom savršenom drugom romanu, Čudesni momci, glavni junak, nekadašnji wonder boy, Grejdi Trip, počinje svoju ispovijest podatkom da je učio pisanje od čovjeka kome je njegova baka izdavala sobu u potkrovlju, Avgusta Van Zorna, još jednog Lavkraftovog podražavaoca koji je pisao horor-priče… “smještene u spokojne, malene pensilvanijske gradove što imadoše tu nesreću da budu podignuti na zaboravljenim lokacijama koje su redovno posjećivali krvožedni vanzemaljski bogovi iz mučiteljskih kultova drevnih Irokeza – no, bijahu one napisane nekim suvim, ironičnim i, na mahove, ćudljivim idiomom, ehoom nečega što sam, docnije, pronašao u fikciji Džona Kolijera.”

Čabon je isto tako bio urednik dvije – kad se sve zbroji – prilično uspješne antologije u kojima se striktno propagirao žanr, McSweeney’s Mammoth Treasury of Thrilling Tales (2003) i McSweeney’s Enchanted Chambers of Astonishing Stories (2004), i gdje je u oba navrata okupio najpopularnije današnje autore tzv. saspensa i mejnstrima8, da se okušaju u tvorbi uzbudljive priče.

F. Skot Ficdžerald, otac Velikog Getsbija, tehnički, iako nije napisao samo taj jedan roman često se uzima da je napisao samo taj jedan klasik po kome će biti i zapamćen; istovremeno je pisao i krimi, fentazi i horor priče, u najranjem začetku karijere najvećma podražavajući Artura Konana Dojla i nezaboravne storije o Šerloku Holmsu. Norman Mejler, s druge strane, dobitnik dva Pulicera, autor iz ranga Trumana Kapotea, Toma Volfa i Gora Vidala, pored poznatih mejnstrim djela kao što su The Naked and the Dead i The Armies of the Night, napisao je i perfektan strejt hardboiled krimić Tough Guys Don’t Dance, po kome je, malo kasnije, adaptirao i snimio svoj sopstveni film sa Rajanom O’Nilom i Vingsom Hauzerom. Tu vrijedi ubrojiti i njegovu monotonu, nedovršenu špijunku sagu, Harlot’s Ghost.

Umberto Eko, koji slovi za jednog od najvećih umova današnjice, napisao je pseudo-krimić, Ime ruže, o kome se vjerovatno najviše pričalo tokom osamdesetih. Zadivljujuće kriptičan i sa kristalno jasnim omažom Pou, Dojlu i ostalim prominentnim autorima detektivskog žanra, ovaj nezaboravni roman samo je pomogao da se u krimi-fikciji raširi i produbi novi podžanr, istorijski krimić. Drugi Ekoov ništa manje misteriozniji roman vrijedan pažnje žanrovaca jeste Fukoovo klatno.

Iako se ne može reći da piše slične stvari, romani Patriše Hajsmit (The Talented Mr. Ripley) su ništa više krimići koliko je to i Zločin i kazna Fjodora Dostojevskog. Fascinirana zločinom i nemoralom, njene knjige u kojima više preovlađuju likovi negoli radnja, obično dođu poput prijatnog izleta u najmračnije od ljudskih dušâ.

Ipak, ta vječna gospođica, još od pojave Hičkokovog slavnog filma koji je pisao Rejmond Čendler po njenom prvom romanu, Strangers on a Train, obilježena je kao pisac krimića, što se i ne trudi da pokuša negirati u svojoj zanimljivoj knjizi o pisanju, Plotting and Writing Suspense Fiction, iako sa malom zadrškom. Njene klaustrofobične priče o čudnim i, najčešće, poremećenim ili nesrećnim individuama, daleko su od standardne krimi tematike ali i dalje sa neizbježnim minucioznim desetkovanjem ljudskog stanja, nadasve su druga tema i vjerovatno nešto najbolje što je proisteklo iz američke kratke forme u drugoj polovini 20. vijeka. Grejem Grin je napisao predgovor njenoj prvoj zbirci priča, dok je Gor Vidal rekao za nju da je ona “jedan od naših najboljih modernističkih pisaca” i, sudeći naročito po nevjerovatnim pričama, zbilja je deskribovao onakvom kakav autor Patriša Hajsmit i jeste bila.    

Somerset Mom, jedan od najznačajnijih engleskih romanopisaca i esejista, tzv. gospodar kratke forme (oblikovane po svojevrsnoj Mopasanovoj matrici, dok u umu odzvanjaju poput Konradovih), poznatiji je više zarad pet tomova svojih nesvakidašnjih priča iako su ga u orbitu književnog svijeta, prije svega, izbacila dva romana, Of Human Bondage i The Moon and Sixpence. Tokom Prvoga svjetskog rata, Mom je služio kao tajni agent i to iskustvo zabilježio u zbirci povezanih priča koje se danas drže za klasiku špijunskog žanra, Ashenden; or, the British Secret Agent.

Istovremeno, Mom je, među žanrovcima, nadasve poznat po eseju “Uspon i pad detektivske priče”, u kome je istakao svoju naklonost ozbiljnoj detektivskoj fikciji koju je voljan sprovesti i do vrhova književnosti glavnog toka, iako nije nikada hvalio cjelokupan žanr kao što mu se to ponekad pripisuje.

Naime, on u spomenutom eseju pretpostavlja da je jedan djelić krimi-fikcije toliko moćan (prevashodno R. Čendler) da će se mejnstrim kritika u budućnosti, kada se, recimo, bude osvrtala na 20. vijek, radije pamtiti po njemu, nego po onoj tzv. ozbiljnoj. Ovakva ga izjava nije, naravno, spriječila da ne napiše kako je dobra većina krimi-žanra naprosto loša literatura, da je Šerlok Holms tek dvodimenzionalan lik, da je detektivska priča generalno mrtva i da će, nakon Čendlera, ostati malo toga kvalitetnog osim njegovih jalovih kopija. Takođe što je Mom promućurno napadao jeste suvislost, motiv i metod u krimićima, gurajući do hipertrofisanih analiza djela kao što su Malteški soko i Ubistva i ulici Morg gdje bez mnogo muke dolazi do zaključaka da kod Hemeta ne postoji dokaz zbog koga bi se glavni antagonista na kraju priveo pravdi, dok je kod Poa Dipenovo krajnje rješenje jednostavno pogrešno. Iako je većina Momovih poenti bezmalo na mjestu, ni njegov miljenik, Čendler, nije bio nepoznat kao na mahove loš pripovjedač, idući dotle da čak ni on sâm u nekim djelima, kao što je bilo slučaj sa solidno adaptiranim filmom The Big Sleep9, nije znao ko bi na kraju, realno gledajući, mogao biti ubica.

Iz do sada prikazanog, primjećuje se da mnogi gledaju na žanr kao na jeftinu literarnu formu, drugi kao na moguće zabavno bjekstvo, iako eksperimentalno, od sivila u koje su zabrazdili, dok treći u njemu vide samo još jednu dobrodošlu književnu skretnicu gdje se osjećaju kao i onamo zbog čega su i prozvani velikanima pisane riječi. Dabome da sumnjam da je, i pored toga, ikome iole jasnije da li žanr i dalje vrijedi postoji, ili, je li ijedan velikan književnosti glavnog toka ikada napisao nešto što se ne može podvesti pod žanr.

Uglavnom, zaključak ide: sve se može podvesti pod određeni žanr i ništa se ne može podvesti pod određeni žanr, zavisno od studije koju čitate, ili od čovjeka koga slušate i ne prestajete sumnjičavo klimati glavom. 

Za kraj vrijedi spomenuti i Black Water, dva s ukusom spremljena toma obimne antologije fantastične priče s početka i sredine osamdesetih priređenih od strane Argentinca Alberta Manguela, u kome je ovaj pronicljivi urednik skupio mnogo tzv. ispada današnjih i prošlih velikana književne riječi koji su se nekada oprobali u fantastici na ovaj ili onaj način; među njima su se mogli zateći i par autora vječno zaglavljenih u fantastici, no koji su morali biti inkorporirani u ovakvu zbirku zbog svojeg unikatnog izraza i zamisli.

Kada sam birao između citata iz interesantnog i totalno fanovskog predgovora Majkla Čabona iz dvije spomenute antologije MekSvinijevih saspens priča i Manguelovog iz prve zbirke Black Water: The Book of Fantastic Literature za kraj teksta, odabrao sam ovaj, jer istovremeno najuspješnije može da okonča čitavu jednu sitničavu dilemu začetu ovim tekstom i makar djelimično objasni zbog čega neki genijalni autori strahuju od žanra, kao i da, na kraju krajeva, prikaže emotivni stav jednog impozantnog ljubitelja dobrog slova, neovisno o njegovom žanrovskom porijeklu:

 

            …

“Konrad, u tekstu nedoraslom jednoga Konrada, rekao je da on ne piše fantastične priče zato jer bi, pišući njih, opovrgavao da život iole može biti fantastičan. Ali to nije tako. Naprotiv, istinski dobra fantastična priča samo će u svojemu odjeku udvostručiti ono što izmiče neobjašnjivome u životu; ona će, u stvari, dokazati da je život doista fantastičan. Ukazaće na ono što leži iza naših snova i strahova i uživanja; suočiće se sa nevidljivim, sa nedorečenim; neće uzmaći pred natprirodnim, pred apsurdnim, nemogućim; ukratko, sadržavaće hrabrost totalne slobode.” 

 

——————–

1) Djela u kojima se namjerno izbjegava neko slovo, što je radio i prvi veliki španski dramski pisac, Lope De Vega, u nekolicini svojih romana.

2) Ovaj potonji, Britanac, Richard Dawkins, koga danas drže za jednog od najvećih intelektualaca, svoju posljednju knjigu, The God Delusion, posvetio je sjećanju na Daglasa Adamsa.

3) …Recimo, oni koji danas nalaze za shodno da na sva vrata hvale jedno ostvarenje kao što je Romerov Land of the Dead i knjige poput Ljeta noći Dena Simonsa.

4) upropašćenu od strane scenariste Vilijema Goldmana za izuzetno loš film, Hearts in Atlantis

5) O tome šta se u stvari desilo sa E.A. Poom, možete pročitati u drugom romanu Metjua Perla, The Poe Shadow, makar samo iz razloga što ćete nešto duže družiti sa duhovima riječi ovoga velikana…

6) Dozvolite da i Marka Tvejna, mojeg omiljenog autora, spomenem u ovom kontekstu, u najmanju ruku iz svojevrsne žanrovske perspektive: u njegovom romanu The Tragedy of Pudd’nhead Wilson izvršena je prva upotreba identifikovanja ubice pomoću otisaka prstiju, o čemu je Tvejn inače već razglabao jednu deceniju ranije u jednom novinskom članku. Iz perspektive SF-a, o čemu je pisano u studijama kao što su, na primjer, The Connecticut Yankee in the Twentieth Century Bada Futa ili Fantasy Traditon in American Literature: From Irving to LeGuin Brajana Eteberija, Tvejna drže, između ostalog, kao jednog od pionira teme vezane za putovanje kroz vrijeme. S druge strane, F.M. Dostojevski se drži za autora proto-krimića, makar nakon romana Zločin i kazna. A, opet, ako bi bacili pogled na studije nalik Dystopian Literature M. Kita Bukera uočili bi kako se Dostojevski spominje i u takvom jednom (SF) konteksu…

7) Dva njegova romana, Wonder Boys i The Amazing Adventures of Cavalier and Clay, objavila je Dereta prije par godina.

8) 1. sveska: Jim Shepard, Glen David Gold, Dan Chaon, Kelly Link, Elmore Leonard, Carol Emshwiller, Neil Gaiman, Nick Hornby, Stephen King, Michael Crichton, Laurie King, Chris Offutt, Dave Eggers,Michael Moorcock, Aimee Bender, Harlan Ellison, Karen Joy Fowler, Rick Moody, Michael Chabon, Sherman Alexie; 2. sveska: Margaret Atwood, David Mitchell, Jonathan Lethem, Ayelet Waldman, Steve Erickson, Stephen King, Jason Roberts, Heidi Julavits, Roddy Doyle, Daniel Handler, Charles D’Ambrosio, Poppy Z. Brite, China Mieville, Joyce Carol Oates, Peter Straub.

9) Adaptaciju Hoksovog filma pisao je, između ostalih, i Vilijem Fokner.

/* */