Ranko Pavlović: Daljinski u Tolstojevim rukama

Ranko Pavlović:

DALJINSKI U TOLSTOJEVIM RUKAMA

 

Užurban, Lav Nikolajevič Tolstoj, poslije nekoliko nervoznih koraka po skučenoj radnoj sobi, pritišće dugme na daljinskom upravljaču i gasi televizor. Prilazi frižideru, uzima stilizovanu bocu Coca-Cole, otvara je, otpija gutljaj i spušta je na radni sto, pokraj tastature. Zatim uključuje računar i nervozno pomjera miša, nestrpljivo čekajući da se na monitoru pojave ikonice. Čim se to dogodi, otvara novi file, samo trenutak gleda u prazninu ekrana, pa laganim dodirom kažiprsta obje ruke po tipkama tastature verzalom ispisuje naslov: ANA KARENJINA.

Poslije toga, odsutnim pogledom, kroz prozor svoje radne sobe na četrnaestom spratu, prati bjeličast trag mlaznog aviona na plavetnilu neba, a onda vraća pogled na tastaturu i monitor, duboko udahne, i ispisuje prvu rečenicu:

Sve srećne porodice nalik su jedna drugoj, svaka nesrećna porodica nesrećna je na svoj način.

Apsurdno do grotesknosti!

A sada pokušajmo zamisliti nešto drugačiju sliku:

Smirenim korakom Milorad Pavić prelazi tih desetak metara od vrata svog kabineta do masivnog hrastovog stola smještenog blizu prozora. Na lijevom kraju stola gomilica ispisanih papirića, kraj njih podosta dobro zašiljenih grafitnih olovaka, desno sveska tvrdih korica, povećeg formata, a u sredini, uz samu ivicu, mastionica s nekoliko pera.

Pavić privlači svesku pred sebe i otvara prednji korični list. Uzima jedno pero, malo zagleda u njegov oštri vrh, umače ga u mastilo, pažljivo stresa suvišne kapljice u mastionicu, razmišlja dugi kratki tenutak, pa uz prijatnu škripu pera, na sredini prednje stranice prvog lista, krupnim slovima ispisuje: PREDEO SLIKAN ČAJEM.

I on podiže glavu i okreće je prema prozoru, kraćim pogledom miluje proljetnu nježnost raskošnog zelenila u parku koji okružuje veliku kuću nasred njegovog imanja, a zatim prevrće list i na vrhu prednje stranice sljedećeg, krasnopisom, ispisuje rečenicu koju će mnogi kasnije s ushićenjem čitati na raznim jezicima:

Vrhove brkova nosili su upletene kao bič.

Groteskno do apsurdnosti!

Ali, čim se u ove dvije virtuelne slike učitaju pripadajući im vremenski kodovi, čim se one oslobode natruha varljivog svakodnevlja, da bi ispod toga prigušenim sjajem stidljivo zasvjetlucala patina svevremenosti, apsurd i groteska jednostavno nestaju!

Iz književnih radionica, kao tama pred bljeskom, povlači se sve što ne služi tvorenju Riječi i Misli, zapravo – sve što nije sama suština tih tvoračkih elemenata, tog neobjašnjivog božanskog dara, namijenjenog posvećenom podaniku Ljepote i Promisli.

Zanemarimo, dakle, onaj trag mlaznog aviona, duboku tajnu sićušnog čipa i suprotstavljenu joj škripu pera, zaboravimo iskonski mir Jasne Poljane i porugu koju joj šalje velegradski krkljanac. Usmjerimo pažnju samo na ono u čijoj bitnosti se očitava gen univerzalnosti, i uđimo u te dvije pretpostavljene književne radionice, smjerno, kao što monah ulazi u isposnicu, ukopanu u stijeni koja vrijeme mjeri od Postanja.

I, šta ćemo sada tamo zateći?

Zrnca vremena ispunjena vazduhom koji baš tog trenutka Pisac udiše, e da bi udahnuo dušu nekom nevidljivom ali sveprisutnom kosmičkom čipu koji će, poput sjemene ćelije, kroz vaseljensku avanturu, pronaći put do mjesta namijenjenog mu u nerazrušenoj vavilonskoj kuli svevremenosti.

Jer, da nije tako – vratimo se našim volšebno oslikanim „freskama“ na kojima su dva pisca zamijenila svoja mjesta – ne bi Tolstoj isturao zanesenog Bezuhova na onu prozorsku dasku da na njoj pleše poput Andrićevog Ćorkana po tankoj oštrici ništavila nad provalijom napaćene duše, odakle će, taj u besmrtnost uvedeni junak drugog romana čuvenog ruskog grofa, zakoračiti u vrijeme pred kojim nema međa, niti bi Pavić, snagom imaginacije, propalog arhitektu Atanasija Svilara uranjao u četrdeset petu godinu života kao u neki tuđi znoj, da bi – taj, dakle, Svilar – u prah smrvio granice svoga vremena. 

A onaj daljinski u Tolstojevim rukama, s početka ovog teksta, otvara valjda  i danas vrata naših književnih radionica.

/* */