Morbidnost jeze

H.F. Lavkraft

Ratko Radunović:

Morbidnost jeze

(povodom 122 godine rođenja Hauarda Filipsa Lavkrafta (1890-1937)

 

 

Hauard Filips LavkraftU predgovoru Lavkraftovih sabranih priča u izdanju Harpera, Džojs Kerol Outs nije otkrila ništa od velike važnosti natuknuvši da u književnosti strave pomenuti autor ima najznačajniji uticaj poslije Edgara Alana Poa. Lavkraft je, kao uostalom i njegov direktni preteča iz Baltimora, svojim opusom bezmalo u potpunosti otvorio novo poglavlje u gotskoj – i ne samo gotskoj – literaturi.

U isto vrijeme nisam siguran da je Borhes u vlastitoj nebeletristici iole vremena posvetio ovom piscu, ali mu zato jeste posvetio pripovijetku u, po sopstvenoj tvrdnji, najboljoj zbirci koju je objavio: Knjizi od pijeska (1975).

Odluku da Lavkraftu posveti pastiš, obrazložio je riječima da mu sudbina nije dala mira da se u karijeri barem jednom ne osvrne na tog autora, za kojeg je, najzad, mislio – i to ne odveć laskavo, čini mi se – da nesvjesno parodira E.A. Poa. Uostalom, štagod Borhes mislio o Lavkraftu činjenica je da se baš potrudio podražavati onu atmosferu što je Lavkrafta učinila jednim od modernih “pjesnika ponora”. Na neki način, fakat je da su bodlerovske slike koje tako smiono naslućujemo u Cvijeću zla, napokon zadobile potporu u prozi čovjeka sa inicijalima HFL.

Dvadesetog avgusta navršile su se 122 godine od njegovog rođenja što je u Beogradu, simbolički, obilježno objavljivanjem drugog i dopunjenog izdanja najluksuznije i bespogovorno najbolje kolekcije njegovih izabranih priča, Nekronomikon 2.0, u izdanju Everest medie i pod bezmalo iscrpljujuće budnim okom urednika i horor-estete Dejana Ognjanovića (roman Naživo; esejistika: Srpski film strave; Faustovski ekran); pređašnja emfaza na riječi najbolje dobija na jačini kad se u vidu ima prevod HFL-a, obzirom da u lošem prevodu Lavkraft na neki način gubi smisao i više-manje postaje ordinarni pisac jezovite storije.

Prvo izdanje Nekronomikona, publikovano 2008.g., i u 2.000 primjeraka rasprodato je relativno brzo, a kako interesovanje za ovog vječito polarizujućeg autora ne prestaje da jenjava, novom izdanju su dodate četiri priče i jedan Lavkraftov esejčić. Mislim da u dogledno vrijeme Balkan neće moći da se podiči reprezentativnijim i bogatije ilustrovanijim naslovom za koji se može naglasiti da će čitaocu pružiti svakovrsni uvid u ovog briljantnog autora: kroz 23 priče; anotiranu bibliografiju; biografiju; napomene; opsežnu esejistiku priređivača, itd.

“Zov Ktulua”, napisana 1926., pokazuje elemente njegove najistrajnije i najspektakularnije morbidne fantazije, koja ga je uostalom i učinila da se izdvoji i uzdigne iznad brojnih autora poniklih u američkim palp-časopisima tokom ere 1920/30-ih: praiskonska rasa bića protjerana je sa zemlje zbog praktikovanja crne magije. I dalje prisutna u raznim uvrnutim  oblicima ona grabi svaki raspoloživi trenutak da se vrati na Zemlju vrebajući nemoćne i izopštene individue generalno odmetnute od komfornosti standardnog života kojeg smatraju ekstremno banalnim. Recimo, u priči “Autsajder” (1921) sâm narator je “jedinstvo svega onoga što je nečisto, neprirodno, nepoželjno, nenormalno i prezrivo.”   

Filozofski gledano, Lavkraft je bio striktni naučni materijalista koji je univerzum sagledavao kao totalno mehaničko tijelo. Sudeći prema njegovoj vizuri, ljudskoj civilizaciji nedostajala je bilo kakva specifična dimenzija duše ili duhovnosti kako bi se razlikovala od nekog drugog materijalog oblika. Lavkraft je takođe napisao da su njegove najprodornije emocije bile vezane za osjećaje prema onim sferama van poimanja ljudskog uma, i to na način svojstven isključivo gotskoj fikciji nastaloj u dobu engleskog Romantizma, gdje je daleka prošlost bila od izuzetne bitnosti. U stvari, u “Autsajderu” je narator otjelotvorenje takve jedne prošlosti.

S te strane imajmo na umu da se karakteristični gotski strah sastoji od svojevrsnog “despotizma” – danas bi rekli “anksioznosti”, iliti zebnje – kog je moderno doba zakopalo, nesvjesno da je ono nadasve živo i da ga naučni establišment može prizvati da izroni na površinu našeg vidljivog, taktilnog svijeta. Upravo ova tenzija između naučnog steriliteta i mistične imaginacije – čiju je kontradiktornu vezu autor prepoznavao i njegovao – podstiče originalnost Lavkraftovog djela.

Pomenuta anksioznost, dakle inherentni nemir u nekom narodu koji je Doba Prosvijetljenosti bukvalno tutnulo pred oči iracionalnog, a što je Poove protagoniste dovodilo do ludila, Tvejnove junake do podsticanja nasilja i Hotornove likove do obezglavljujuće neodlučnosti, sa HFL-om se nastavilo u 20. vijeku. I pored toga, neosporno je da sa Lavkraftom ipak dolazi promjena. Za njega postoji još nešto što je daleko uznemirujuće od tog priprostog područja čudesa, a to je, prije svega, svakodnevnica, ubistvena egzistencijalna kolotečina tako detaljno prikazana u njegovim velikim američkim savremenicima kao što su Drajzer, Luis i Sinkler.

Za Lavkrafta, najzad, koji slijedi tradiciju Poa, Birsa, LeFanua, Dansenija i Artura Mejčna vjerovatno ne postoji ništa gore od pisanja o svakodnevnom životu, čak ni kroz sugestije dostojne dvosmislenosti jednog Hotorna. Baš iz tog razloga većina Lavkraftovih protagonista umire vrišteći, bezmalo podražavajući ono gledište primitivaca od Rusoa do D.H. Lorensa, da stvorenja rođena samo kako bi iskusila sreću sigurno će biti ometena nesrećnim okolnostima koje neraskidivo prate modernu egzistenciju. Prema Ničeu, jedina razlika između čovjeka i životinje je u tome što je čovjek bolesna životinja i što je ta bolest naizbježni preduslov za civilizaciju.

Na taj način, nesreća moderne egzistencije kod HFL-a nosi ime “Velike rase” otkopane u australijskoj pustinji u priči “Sjena izvan ovog vremena” (1936), dok je u drugom i posljednjem Lavkraftovom romanu, U planinana ludila (1931) još jedna nedođija poput Antarktika prikazana da krije malignosti Drevnih Bogova utemeljenih u HFL-ovom Ktulu Mitosu; radi se o serijalu priča, odnosno pretjerano intelektualizovanoj temi u horor-fikciji danas jedinstvenoj ništa manje nego što su to do sada bili duhovi, zombiji i vampiri. Ovom prilikom da pomenem i najbolje primjere lavkraftovskog filma, Karpenterova remekdjela poput Stvari (1982) i, iznad svega, U čeljustima ludila (1996).

Uprkos piščevim stilskim ograničenjima, sâm Karpenter je ovako sagledao HFL-a: “Prilično se teško priviknuti na njega. Ali čim počnete sa čitanjem, shvatite da je esencija u njegovom jeziku. On opisuje stvari koje su doslovno neopisive, neopisivi užas. Neke od njegovih najboljih priča je skoro nemoguće vizuelizovati.” Karpenter ovim riječima u stvari skladno definište horor – kad nepoznato mora ostati nepoznato. Uostalom, filmu Noć vještica (1978) nije trebala skoro ni kap krvi kako bi pokazao da se radi o možda i najboljem hororu ikada snimljenom.

“Boja izvan ovog svemira”, napisana 1927, ne samo što prikazuje tipično HFL-ovo umijeće u izgradnji atmosfere nego je i njemu bila najomiljenija priča. Štaviše, do današnjeg dana, ova priča je ostati kritički najhvaljenija u Lavkraftovom opusu i, bez obzira šta on mislio o njoj, dolazi se do zaključka da je jedan od razloga zbog čega ona prednjači u kanonu jeste obrada metafizike ljudskih sistemâ vrijednosti, zanimljiva tematska veza preko koje tekst simbolički poseže ne samo za pitanjima o kategoričnosti i metodičnosti, koliko o sveopštem kontrastu između svjetla i tame, razumijevanja i neotesanosti.

Narator je čovjek koji dolazi u Zapadni Masačusets ne bi li ispitao šta se dogodilo poslije pada meteorita na farmu Nejuma Gardnera nekoliko godina ranije. Meteor je očito raširio neku vrstu izvanzemaljske pošasti po tlu, otrov koji prvo ubija vegetaciju, zatim životinje na farmi i potom napada ljude sivom kugom od koje se sve raspada. Onoliko koliko je E.A. Po bio fasciniran smrću, Lavkraft je bio opterećen ukvarenošću i ljudskom dekandencijom, kao i razgradnjom svih tjelesnih i civilizacionih vrijednosti, što mu je premisa ove pripovjetke nikada bolje nije dozvolila da prikaže.

Za kraj vrijedi pomenuti i Lavkraftov esej od 30,000 riječi, Natprirodna strava u književnosti, koji nećete naći u pomenutim Nekronomikonima; ovaj esej je u prevodu eventualno objavljen kao pogovor romana Slučaj Čarlsa Dekstera Vorda (Behemot, Beograd, 1998).

To je akademska i vjerovatno najekstenzivnija studija o horor-prozi i njenim pobornicima napisana do sada. Sredinom 1940-ih, najprominentniji američki kritičar, Edmund Vilson (koji sigurno nije bio Lavkraftov obožavalac) napisao je: “Lavkraft ništa više nije interesantniji od njegovih priča… a čovjekov dugački esej o fikciji natprirodnog izrazito je kompetentan rad. Lavkraftu kao piscu jasno nedostaje zvonak literarni ukus koji pronalazi u svojem entuzijazmu prema Mejčnu i Danseniju, a za koje je manje-više priznao da mu služe kao uzori, međutim on jeste podrobno izučio ovo polje književnosti – naročito je snažan na gotskim piscima – i piše o njemu sa nesvakidašnjom snalažljivošću.”

Stiven King je bio osjetno ljubazniji: “Lavkraft je utabao put za mene, kao što je učinio i drugima prije mene, Robertu Blohu, Fricu Lajberu i Reju Bredberiju, između ostalih. Čitalac će sebi učiniti uslugu ako se sjeti da njegova sjenka, tako dugačka i suvonjava, kao i njegove oči, tamne i puritanske, stoje nad bezmalo svakom bitnom horor-fikcijom koja je od tada objavljena.” Majkl Dirda, američki kritičar, ovog autora upoređuje sa Miltonom i načinom na koji su Miltona sigurno gledali engleski Romantičari, sa nekom vrstom zebnje i podozrenja.  

Kad je Lavkraft umro, 1937.g, niko osim ljudi koji su čitali palp-časopise poput Weird Tales i Amazing Stories, nije znao za njega. Danas je taj pisac, kao svojevrsni rodonačelnik “uvrnute priče”, uvršten u svaku značajnu enciklopediju književnosti. 

 

 

(tekst je prvobitno štampan u rubrici “Art” podgoričkih “Vijesti” 2012. godine)

/* */