Milisav Popović: Zmajev pršljen

Milisav Popović

ZMAJEV PRŠLJEN

Vjeruje se da se rađaju iz zemljinog ognja ili gromovitih oblaka. Nikad iz vatre koju ljudi rasplamsaju – pa makar njome krčili šume i topili brda. Niti jedno jedino predanje ne tvrdi da je ikada postojala ženka. Umirali su nakon 4000 godina, naglim truljenjem, ostavljajući samo srce da udara u očvrslom pepelu.

Zorom sedmog dana zmajsko srce sa dva čvora bi se preobrazilo u jagorčevinu, oniks ili čak runski pečat (nordijska biljka) – samo da kao gruda vrela mesa ne završi u rukama kakvog poganog čeljadeta.

Etrurci su ostavili pisani pomen na sve što su tvorili i sami uništili: na gradove, puteve, svetkovine ali i na svoje vječne domove klesane pod nagomilanim stijenama. Za jedno groblje, smješteno nekud blizu Tibera, su zamolili Arna (zmaja kom su oteli krila) da čuva kosti predaka od rasijanja i od seobe drugih naroda. Arn je pronašao krila i preživio, ali ne i Etrurci.

Žderači vatre bijahu bića čiju predstavu prepoznaju i opojavaju u legendama sve civilizacije (ma koliko male ili velike bile)… čak i one koje nisu stigle da opstanu. Bez obzira kakvu gubicu i narav mu na lice kačili, skoro sve kulture ga doživljavaju kao ogromnu i silovitu leteću neman, tijela gizdava poput kakvog reptila – i kao jedinog pravog runonosca (nosioca magijskog pisma). Zmaj je jedno od rijetkih stvorova iz mitova i istorije koje je nesputano prelijetalo sa veličanstvenih pejzaža Istoka, do ovdašnjih zgužvanih dolina kojima šetaju raznojezični narodi Evrope. Od crteža sa papirusa do gravura u kamenu i brodskim pramcima – svjedočilo se i pronosilo slovo o alama koje su proždirale bijesne i ludo hrabre ljude, ali i čuvale siročad od kleti i smrti. Grlili su ga Kelti, hranili Germani, krotili Sloveni… a obožavali plemena iza Urala, dozivajući ga na svoje proljećnje svetkovine. I nema djeteta koje danas o zmajevima neće imati šta da kaže – kakve god boje kože i religije bilo… u kakvoj god zabiti planete ili, pak, oblakoderu živjelo. S njim se i u ovom dobu ljepše odrasta.

U Kini je zmaj otjelotvorenje jang-muške energije i carske moći. Kako je poslednja dinastija uspjela da ujedini ovu ogromnu zemlju, Kinezi smatraju da su direktni potomci Velikog Zmaja – najveličanstvenijeg koji je ikada postojao. Naravno, kod njih je “nebeska aždaja” nosilac “roda i mudrosti” rijetko krvožedan i jezgro sveg života u svemiru. Čak je bio među onih rijetkih 12 životinja koje su došle da umirućem Budi odaju počast i pokornost.

Vikinzi su ga doživljavali kao dugovjekog saborca – koji doduše, povremeno umije da se otrgne kontroli i udari po smrtnicima silnije nego što bogovi žele. Tada ga je valjalo izgnati sa kopna i natjerati da pođe ka ledenim morima… da se malo smiri i ohladi ognjeno grlo. Smrt od njegovih kandži ili vatre se ipak smatrala najdostojnijim krajem sage jednog heroja.

Na Balkanu su legende o njima krili kao da se radilo o kugi, a ne o prvoizvornom biću magije koje je krasilo dinastijske i državne simbole većine okolnih nacija. Smatra se da je car Justinijan stavio aznu (zabranu) na pripovijedi i legende o aždajama… vjerovatno u namjeri da narod više gleda u spasenje sa dvorskih kula i od svevišnje volje prestola, a ne iz vrleti nebeskih. Prognali smo tako zmajeve iz političkih razloga, ne sluteći da dio njegove srži nosimo u sopstvenim kostima.

Miješali smo se sa raznim narodima vjekovima, svakom narednom porodu darivavši ljuću krv, brže oči, oštrije zube… i toplije suze. Niko nije ni sumnjao da će zmajev pršljen ostati da živi sa generacijama koje su dolazile. Ali jeste. Nosimo ga u kičmi, skrivenog iza ljudske skeletne kore… i ne da se primijetiti. A povremeno, “da li od rakije ili sjaja mjesečevog”, kada leđa okrenemo podini i dopustimo sjenki da sklizne sa tijela u slobodu – umjesto ruku, obrisi jakih krila zamahnu u odrazu.

I kad ljubav previše košta, i kad slabost, bolest i nemoć drobe dane, kada druge rane na srcu i duši prijete da razderu život koji nosiš… obično ne znaš otkud ti snage da sve stane i preživiš. Da ti je samo da svoj dlan možeš nasloniti na leđa, osjetio bi vrelinu zmajskog pršljena – otud snaga, ali i uspomena da si nekad imao krila.

 

(iz zbirke “Pred buđenje”, 2011)

/* */