Ferid Muhić: Negativna utopija XX stoljeća (12)

Ferid Muhić :

NEGATIVNA UTOPIJA XX STOLJEĆA (12)

 

Postupak izdvajanja iz vremensko-prostornih okvira, kao i granične situacije njihove potpune neodređenosti, ima svoju funkciju u djelima ovog žanra. Zbog toga se tematska analiza mora posmatrati kao organski dio cjeline tih književnih djela, odnosno kao područje u kom se utvrđuje i razrješava dinamička interakcija tematskog, strukturalnog i funkcionalnog aspekta. Drugim riječima, specifičnost tog postupka nadovezuje se na specifičnosti ovdje tretiranih tema. Same te teme direktno određuju i strukturne odlike djela ovog žanra. Istovremeno, struktura nastala na temeljima tematske specifičnosti omogućava punu realizaciju funkcija utopije i negativne utopije.

Prema tome, koncepcija koja se ovdje primjenjuje suprotna je uobičajenom shvatanju da je tematska analiza područje koje nije presudno za određenog književnog žanra. Kao što se tu ne daje isključiv prioritet strukturalističkom tumačenju, tako se ne prihvata ni striktna sociološko-deterministička pozicija, prema kojoj se smisao književnog djela realizuje u njegovoj društvenoj funkciji. U svakom slučaju, društvena funkcija tu nije shvaćena kao funkcija samo objektivnog, nadindividualnog, opće društvenog, ideološkog itd. značaja, nego, ukoliko se zadržava kao termin, u najširem obimu: sve do pojednica i njegovog saznajnog, emotivnog, estetskog odnosa sa djelom.

Dominantne tematske preokupacije negativne utopije (a ujedno i utopije) karakterišu se uvođenjem određene makro-optike. U pravilu, to znači da akcenat nikada nije na onom što se zbiva pojedincu. Čak i u najboljim djelima ovog žanra, u kojima je individualizacija likova na visokom umjetničkom nivou, dominira ta teleskopska perspektiva. Sav umjetnički potencijal djela ovog žanra u direktnom je odnosu podređenosti prema općijim temama, sve do najopćije moguće: ljudskom rodu ili čak kosmosu. Iako nivo uopštenosti nije jednak u svim djelima ovog žanra, ipak u njima, bez izuzetka, prevladava preispitivanje nekih općih uslova i načela društvenog života, a ne onog što određuje život nekog konkretnog pojedinca.

Te teme se razgraničavaju i po tome što u prvi plan ističu: a) opasnosti koje prijete društvu i ljudima, a nastaju bilo iz unutrašnjih uslova društvenog života, bilo iz područja nekih spoljašnjih sila; b) pozitivne mogućnosti daljeg napredovanja čovječanstva, opet objašnjene u dvije mogućnosti: kao izraz razvitka vlastitih društvenih i ljudskih snaga ili kao prednost susreta sa nekom visokorazvijenom i dobronamjernom civilizacijom, ili kao neki srećan obrat u razvoju snaga što leže izvan ljudskog društva.

U prvi tematski tip spadaju razmatranja koja ističu moment prijetnje i pogoršanja, a drugi se odlikuje vrijednim slutnjama. Zajedno, one grade pet osnovnih podgrupa. To su:

1) Strah od potpunog uništenja svijeta i čovječanstva, odnosno cijelog Sunčeva sistema, ponekad i u formi gradnje mita o umirućem svijetu. (Detaljniju analizu vidi kod B. Bergonzija: The Early H.G. Wels, Toronto 1961.) do te najgore mogućnosti vode razni putovi. Jedan od najdirektnijih je onaj koji je, sa dosta realizma, izveden iz posljedica ljudske akcije. To može biti atomska destrukcija, može biti i neka vrsta tihog samouništenja izazvanog arogantnim zanemarivanjem prirodnih zakona i narušavanjem prirodne ravnoteže u obliku ekološke katastrofe. Najtipičnija ostvarenja te tematike predstavljaju Čapekova djela “Adam stvaralac” i “R.U.R.”, a unekoliko su im srodna Forsterov “Stroj staje”, Welsov “Rat planeta”, Vonnegutov “Mehanički pijanino”, Bradburyjev “Farengheit 451” i Williamsonov “Sa sklopljenim rukama”.

2) Te opasnosti ne moraju izbiti u najstrašnijoj varijanti. Ponekad su one dugotrajne, iako i tada zastrašujuće. U tom slučaju tematski interes se izoštrava na društvenim zbivanjima. Stanovništvo, koje se povlačilo u sebe, postaje pasivno, poslušno, podložno totalnoj manipulaciji, sve do direktne upotrebe eugenike. Formiranje striktno vojničkih, ili, opet, birokratskih sistema itd. predstavlja teren na kom se kreće ta vrsta negativne utopije.

Po pravilu, takva djela su temeljito obrazložena, sa preciznim uvodom u mogućnosti zloupotrebe političke i vojničke moći, sadržane i u savremenim državama. Zbog toga se njihova aktuelnost približava značaju nekih savremenih analiza. Istovremeno, to je razlog što su pisci takve preokupacije, utoliko više ukoliko su uspješniji, često prinuđeni da djeluju samo iz takozvanog pristupa “underground”. Karakterističan je primjer K. Vonneguta, koji je tek u novije vrijeme dobio “pravo građanstva” velikom popularnošću nekih svojih djela. U takva ostvarenja pripadaju i istančeno analitičko djelo R. Muzila “Čovjek bez osobina”, kao i Huxleyjev “Vrli novi svijet”. Iako je tematski srodno, Orvelovo djelo “1984”, po svojim skromnim umjetničkim odlikama, ne predstavlja najbolju osnovu za analizu takvog tematskog opredjeljenja negativne utopije. Nesumnjivo je pogodniji primjer “Životinjska farma” toga autora. Tu se kombinuje tematska orjentacija sa umjetničkim dostignućima. Unekoliko obrnutu, ali veoma originalno razvijenu varijaciju poznate teze J. Sorela o lekovitoj moći nasilja (“Reflections sur le violence”) predstavlja djelo Roberta Shackleya “The Status Civilisation”, u kom se strah od totalnog rata pretvara u snagu okoštavanja društva i društvenog života.

3) Uspješnija, dublja djela utopije i negativne utopije često se kombinuju kao povezivanje različitih tematskih interesa, ostvarujući na taj način višeslojnu cjelinu. U takvim slučajevima tema rata i razaranja često je koncentrisana na ispitivanje psiholoških činjenica radikalno izmijenjenog života. Zbog toga takvi pristupi najčešće nude odlične uvide u psihologiju izoliranosti, otuđenosti, usamljenosti i općeg gubitka zajedničkih sadržaja života. U djelima spomenutim pod točkom (2) takav pristup je opća činjenica, samo što je izveden kao podtema.

4) Problemi koji su inherentni samoj ljudskoj prirodi takođe su česta tematska preokupacija ovog žanra. Među ostvarenja na koja treba posebno ukazati, zbog visokog nivoa umjetničke obrade, kao i zbog uspješnih analiza psiholoških uvjeta ponuđene situacije, po našoj ocjeni, pripadaju prije svega Bulgakovljevo “Pseće srce” i Goldingov “Gospodar muva”. U nekim aspektima psihološki uspješnog prodora u takvoj situaciji i Orwellova “Životinjska farma” drži visoko mjesto.

5) Mit ponovnog rođenja, preporoda, prenesen najčešće preko metafora beskrajne slobode, izražene prizorom svemirskih međuplanetarnih i međuzvjezdanih letova, također je često prisutan u ovom žanru. (Motiv napuštanja ovog svijeta u književnosti se javlja dosta rano, počevši još sa djelom “L’autre Monde” S. Cyrano de Bergeraca. (Detaljnije o mjestu toga djela u okvirima srodne produkcije vidi kod A. Lavers: “La Croayance al’unite de la Science dans “L’autre Monde” de Cyrano de Bergerac”.) Često je ideja autonomnog i gotovo beskrajnog ljudskog oslobođenja i napretka kombinovana sa optimističkom vizijom bratimljenja čovječanstva sa pripadnicima ostalih razvijenih svjetova (kao u Wellsovu “The First Men in the Moon”, gdje se nesumnjivo anticipira i Huxleyjeva ideja o uslovljavanju osobina još nerođene djece). Napomenuto je da se likovi ovakve književnosti ne odlikuju visokim stepenom obrazloženosti i umjetničke snage. Postoje ostvarenja ovog žanra – naročito u negativnoj utopiji – koja znatno odstupaju od ovog pravila. Ipak, tako su rijetka da se s pravom mogu smatrati izuzecima od općih odlika žanra.

Ta karakteristika pojačana je i time što se, čak i onda kad je obrada likova posebno uspješna, takav postupak uvijek dovodi u funkciju objašnjenja situacije, a ne obrnuto, da pretpostavke situacije posluže kao ključ razumijevanja ličnosti. Imajući u vidu svojstvo nemimetičke prirode ovog žanra, jasno je da se sva književna sredstva, svi domašaji umjetničkih postupaka, primjenjenih u njemu, određuju u jasno i direktno ocrtanom odnosu subordinacije prema onom što je pravi razlog samih tih djela: prema uvjerljivom prezentiranju hipotetičke situacije, koja ipak treba da ostane izvan mogućnosti naše provjere. Među takve postupke pripada i drugostepena važnost u tretmanu likova.sve što se iz njih može izvući kao estetski nesumnjivo vrijedan materijal uključeno je instrumentalnu stranu, toliko karakterističnu za cijeli ovaj žanr. Likovi služe samo kao dokazni materijal, kao ilustrativna sredstva uvjerljive prezentacije sklopa objektivnih odnosa, dakle kao podloga razumijevanju nekih širih, nadindividualnih procesa.

Prema tome, ta djela, na nivou elementarne prezentacije likova, poštuju bitne principe koje poštuje i cijela umjetnička književnost, iako, kako ćemo vidjeti, nikada sa tolikom strukturnošću. Naime, u negativnoutopijskim djelima, koja ne pripisuju presudnu važnost tehničkim aspektima u promjeni društvenog života, pojavljuje se koncentrisano prisustvo subjektivnih utjecaja, iz koji se te promjene tumače. Zbog toga se u njima likovi odlikuju izrazito povišenom koncentracijom nekih osobina, bilo destruktivnih, bilo konstruktivnih, što dominiraju nad bezličnim silama prirodnih ili društvenih procesa.

U razumijevanju principa na kojima se grade likovi ovog žanra, treba poći sa nekoliko različitih pozicija. Najprije, pošto su ova djela usmjerena, u principu, širokom krugu čitalaca, autor unaprijed prihvata uslov da mora poštovati, u svojim likovima, osobine prosječnog, tipičnog savremenika. Namjera tog vida komunikacije nije da zabavi, nego da opomene, probudi ili zaplaši – dakle direktno je didaktičko-politička. Drugim riječima, to znači da se onaj potencijalno najširi krug čitalaca ipak sužava na predstavnike društvene klase kojoj se pisac iz ovih ili onih razloga obraća, a to je najčešće, ali ne i uvijek, ujedno klasa iz koje potiče sam pisac. Prema tome, autor prilagođava svoje centralne likove standrardima razumljivosti i prihvatljivosti te klase, a u slučajevima u kojima je to njegova klasa – često se događa da je najpotpunije otjelotvorenje svih tih shvatanja koncentrisano u psihološkom prototipu koji je veoma blizak osobinama samog autora. Djela ovog žanra mogu se bolje nego većina ostalih razumjeti u svjetlu ocjene po kojoj je “svako književno djelo neka vrsta autobiografije.”

Ipak, treba reći da je taj odnos samo u teoriji tako jednostavan i jednosmjeran. Često se elementi klasnog interesa mogu pronaći samo vrlo detaljnom analizom – na primjer, kod Goldinga, Stanislava Lema, Butlera, kao i u Wellsovim djelima “The Time Machine” i “The Island of dr. Moreau”), iako tada, očigledno, nisu ključni za razumijevanje samog djela. S druge strane, događa se da direktni klasni paralelizam ne postoji – pisac pripada jednoj klasi, a zastupa interese druge klase ili cijelog čovječanstva. Bitno je da u takvim slučajevima autor ne postoji iza interesa vlastite klase, shvaćene kao partikularni sklop stremljenja jednog dijela društva. Tako Orwellova “Životinjska farma” zapravo pokazuje najviše razumijevanja i saosjećaja za klasu radnika, kojoj Orwell nije pripadao. Butler, Zamjatin, Čapek, Muzil, Vonnegut – pokazuju mnogo više živog zanimanja za sudbinu čovječanstva u cjelini, nego za ispitivanje ma kakve klasne perspektive.

(Tekst objavljen u Siriusu br. 133, Zagreb, jun 1987. godine)
Sa makedonskog preveo Blagoje Jankovski

/* */