Entoni Bardžis: Odbrana Paklene pomorandže

Paklena pomorandža - Entoni Bardžis

Entoni Bardžis:

Odbrana Paklene pomorandže

preveo: Ratko Radunović

 

 

Paklena pomorandža - Entoni BardžisNovelu Paklena pomorandža publikovao sam 1962. godine, što bi trebalo da bude dovoljno daleko u prošlosti ne bi li se zauvijek izbrisala iz sjećanja svjetske književnosti. No, iz nekog razloga, ona odbija da bude izbrisana i zbog toga je većim dijelom kriva njena filmska adaptacija Stenlija Kjubrika. Ja sâm bih je se rado odrekao iz ovih ili onih razloga, međutim to nije dozvoljeno. Redovno dobijam poštu od studenata koji pokušavaju da pišu teze o njoj, a sa njihovim pismima i zahtjeve od japanskih dramaturga koji bi htjeli da je pretvore u neku vrstu ‘Noh’ muzičkog igrokaza. Očevidno je da će moja novela nastaviti da traje, dok će drugi moji radovi koje znatno više vrednujem eventualno odumrijeti. Štaviše, ne radi se o neobičnom iskustvu za jednog umjetnika. Rahmanjinov je često frktao zato što je bio poznat zbog Preludija u cis-molu koji je napisao još kao dječak, dok su djela iz njegove zrele ere ostala u zapećku. S druge strane, školarci uče da sviraju na Menuetu u g-molu, koji je Betoven komponovao samo da bi ga prezirao. Htio ne htio, ja ću nekako morati da nastavim da živim sa Paklenom pomorandžom, a to znači da istovremeno imam neku vrstu autoritativne dužnosti prema njoj. Naročito imam obligaciju prema njoj u Sjedinjenim Državama, te mi je sada bolje da objasnim o čemu se radi.

Dajte da, prvo, što gore predstavim situaciju. Paklena pomorandža nikada u cjelosti nije objavljena u Sjedinjenim Državama. Knjiga koju sam napisao podijeljena je u tri dijela sa po sedam poglavlja. Ne treba vam kalkulator da bi izračunali da sam ukupno napisao 21 poglavlje. Broj 21 je, naime, simbol ljudskog sazrijevanja, ili je to barem nekada bilo tako, obzirom da ste u dvadeset prvoj godini dobijali pravo glasa i postajali čovjek, na neki način. Kakva god da je u pitanju simbolika, broj 21 bio je broj sa kojim sam počeo. Novelisti mojega kova, inače, zainteresovani su za nešto što se zove aritmologija, odn. da izvjesni broj mora da znači nešto u ljudskoj terminologiji u slučaju da se pozabave njime. Broj poglavlja, dakle, nikada u potpunosti nije arbitraran. Isto kao što kompozitor počinje sa nejasnom predodžbom o količini materijala i trajanja, isto tako i pisac počinje sa slikom dužine, i ova slika je obično izražena u broju dijelova i broju poglavlja u koje će rad eventualno biti podijeljen. Na taj način, broj 21 meni je bio veoma bitan.

Ali nije bio bitan i mome njujorškom izdavaču. Knjigu koju je moj izdavač iz Amerike otkupio imala je samo 20 poglavlja. Naime, on je insistirao da odstrani posljednje poglavlje; ja sam se, dabome, mogao napraviti prividno čednim i naprosto odnijeti moju knjigu na drugo mjesto, međutim sticao se dojam da je taj izdavač bio naveliko popustljiv i da drugi izdavači u Njujorku, ili Bostonu, nikada ne bi ni objavili taj manuskript. Meni je novac 1961. godine bio prijeko potreban, čak i ta crkavica koja mi je unaprijed ponuđena, te ako je uslov bio da se objavi kraća verzija moje priče – eto mu ga onda. Kako god bilo, postoji prilično osjetna razlika između Paklene pomorandže koju poznaje Britanija i one koju su dobili Amerikanci.

Nego, otiđimo dalje. Ostatku svijeta knjiga je prodata direktno iz Britanije, te tako velika većina verzija – a naročito francuski, italijanski, španski, katalonski, ruski, hebrejski, rumunski i njemački prevodi svi su imali po 21 poglavlje. Ali, kada je Stenli Kjubrik snimio svoj film – iako ga je on snimio u Engleskoj – on je isključivo pratio američko izdanje i, tako je makar izgledalo gledaocima van Amerike, okončao je priču donekle i preuranjeno. Publika naravno da nije zahtijevala novac od karata natrag, ali se dobra većina pitala zbog čega je Kjubrik izostavio čitav rasplet. Ljudi su mi pisali o tome – i, odista, fini dio mojeg post-1971. života sastojao se od fotokopiranja odgovora na to frustrirajuće pitanje – dok su za to vrijeme i Kjubrik i moj njujorški izdavač ravnodušno uživali u ubiranju plodova koje je izdjejstvovao njihov očigledni prestup. Život je, dabome, nadasve grozomoran.

Šta se inače događa u tom 21. poglavlju? Ukratko, moj mladi nasilni protagonista prosto odraste. Njemu jednostavno dosadi nasilje i prepozna da je ljudsku energiju daleko bolje utrošiti na kreaciju a ne na destrukciju. Bezlično nasilje je prerogativ same mladosti, koja posjeduje isuviše energije ali malo talenta za bilo šta konstruktivnije. No, onda, međutim, dođe i doba kada se nasilje sagleda kao dosadno i djetinjasto. I da je to inherentan odgovor glupih i neobrazovanih. Moj mladi siledžija dolazi do otkrivenja o potrebi da nešto korisno mora uraditi u životu – da se oženi, da napravi djecu, da pomorandžu svijeta potpomogne da se okreće u rukama Gospođina, odnosno u rukama Boga, i možda, na kraju krajeva, i stvori nešto – muziku, recimo. Nakon svega, Mocart i Mendelson komponovali su besmrtnu muziku dok su još bili maloljetnici, a sve što je moj junak činio jeste da razara stvari i da radi ono staro unutra-vani. Kako god bilo, u nekoj vrsti sramote ovaj dječak u odrastanju počinje gledati na svoju devastirajuću prošlost. On ište drugačiju vrstu budućnosti.

Međutim, u 20. poglavlju ne postoji ni nagovještaj o ovoj promjeni. Dječak je uslovljen, pa je re-uslovljen, i potom sa vedrinom uspijeva anticipirati ponovno otpočinjanje operacije slobodne i nasilne volje. “Bogme sam izliječen”, kaže on, i tako se okončava američko izdanje. Na isti način se završava i film. Dvadeset prvo poglavlje romanu daje kvalitet istinske fikcije, umjetnosti utemeljene na principu da se ljudska bića u načelu mijenjaju. U stvari, ne postoji mnogo vajde u pisanju romana ako ne možete pokazati mogućnost moralne transformacije, ili uvećanje u pogledu mudrosti, kako se odražava u vašem glavnom karakteru ili u protagonistima. Svaki treš bestseler pokazuje ljude koji se naposljetku mijenjaju. A kada fiktivni rad ne uspije da pokaže promjenu, kada prosto ukaže da je ljudski lik fiksiran, kamenit, neregenerativan, onda vi gazite van legitimnosti romana i zalazite u područje basne ili alegorije. Američka ili kjubrikovska Pomorandža je bajka; britanska ili svjetska je roman.

Međutim, moj njujorški izdavač vjerovao je da je 21. poglavlje moga romana izdaja. To je plilicno, plilicno britanski, znaš li to? Ono je prilično umiljato i pokazuje pelagijansku nevoljnost da se prihvati fakat da ljudsko biće može biti šablon za netransformišuće zlo. Amerikanci su, zbilja je kazao, daleko čvršći od Britanaca i umiju da se suoče sa realnošću. Uskoro će se, dakako, suočiti sa jednom u Vijetnamu. Moja knjiga bila je kenedijevska u srži i prihvatala je shvatanje o moralnom napretku. Ono što se od nje tražilo jeste da postane niksonovska bez ijednog zareza optimizma u njoj. Dopustimo zlo da skače sa strane na stranu i, sve do posljednje strane, neka se plazi svemu što smo zadržali u svojim uvjerenjima, židovskim, hrišćanskim, muslimanskim, da su ljudi sposobni da se nabolje promijene. Takva knjiga bi doista bila senzacionalna, i ona to doista i jeste. Samo što ja ne mislim da se radi o poštenom sagledavanju ljudskog života.

Ne mislim to zato što, u načelu, čovjek posjeduje slobodnu volju. I može je koristiti ne bi li birao između dobra i zla. Ako je on samo u stanju koristiti se dobrom ili samo zlom – onda je on paklena pomorandža – što, pak, znači da on ostavlja dojam organizma živahnog po svojim bojama i energiji, ali je zato u suštini isključivo igračkica koju navidava samo Bog ili Đavo ili (obzirom da ovo mijenja oboje) Svemoćna Država. Savršeno je neljudski biti totalno dobar kao i biti totalno zao. Najbitnija je stvar moralnog izbora. Zlo mora postojati zajedno sa dobrom, kako bi moralni izbor mogao funkcionisati. Život se održava tako što se konzistentno drobe suprotstavljeni moralni entiteti. Od toga se sastoje i TV vijesti. Na nesreću, u nama leži toliko prvobitnog grijeha da zlo smatramo daleko primamljivijim. Lakše je i spektakularnije nešto uništiti negoli stvoriti. Mi naprosto tražimo da nas nasmrt zaplaše vizijama o kosmičkom uništenju. Pošto trud da sjednemo u sobi i iskomponujemo Missu Solennis ili Anatomiju melanholije neće izazvati nikakav darmar u svijetu. Na nesreću, moja petarda od knjižice prigrljena je od strane mnogih zato jer je, nalik sanduku punom pokvarenih jaja, odisala mijazmom prvobitnoga grijeha.

Sad se čini usiljeno negirati da moja odluka u pisanju ovoga djela nije bila da prevashodno zagolicam one prljavije tendencije svojih čitalaca. Moje vlastito nasljeđe prvobitnoga grijeha dolazi do izražaja u toj knjizi, tako da se može reći da sam i te kako uživao silujući i lomeći stvari na svakom drugom koraku. Radi se o autorovom prirodnom kukavičluku koji od njega tvori delegata što svojim imaginarnim ličnostima dijeli grijehove šakom i kapom zbog toga što je on nadasve oprezan kako bi ih sve sam počeo svršavati. No, knjiga isto tako ima i moralnu pouku, a to je ona nadasve zamorna tradicionalna pouka o fundamentalnoj bitnosti moralnog izbora. To je zato što ova lekcija štrči kao povrijeđen palac te se nalazim u naporu da omalovažim Paklenu pomorandžu kao rad isuviše didaktičan da bi bio artističan. Nije piščev posao da drži propovijed; njegova dužnost je da pokaže. Ja sam pokazao sasvim dovoljno, iako se zavjesa izmišljenog jezika nađe na putu s vremena na vrijeme, što je još jedan aspekat mojeg kukavičluka. Nadsat, ruska verzija engleskog jezika, trebala je da priguši onaj sirovi odgovor koji obično očekujemo od pornografije. Zato nadsat najednom knjigu pretvara u lingvističku avanturu. Ljudi su više voljeli film zato jer su se, s pravom, više plašili jezika.

Ne mislim da moram podsjećati čitaoce šta znači naslov. Paklene pomorandže ne postoje, osim u govoru starih Londonaca. Slika je bizarna, i uvijek se koristi za bizarnu stvar. “He’s as queer as a clockwork orange” znači da je neko čudan (nastran) do granica čudnovatosti. U početku to nije imalo veze sa homoseksualcima, iako je riječ ‘queer’ prije nego što su nahrupile restriktivne legislacije, bila termin za člana naopakog bratstva. Evropljani koji su naslov prevodili kao Arancia a Orologeria ili Orange Méchanique nisu ni mogli razumjeti Kokni rezonancu, te su, prirodno, pretpostavljali da je u pitanju ručna granata, jeftinija varijanta eksplozivne kašikare. Ja sam to htio da znači primjena mehanističke moralnosti na živi organizam koji bubri od soka i slada.

Čitaoci 21. poglavlja moraju za sebe odlučiti da li ono pojačava knjigu koju poznaju ili se radi o pukom balastu. Ja sam imao namjeru da na taj način završim knjigu, ali moj estetski sud moguće je da je bio krcat manjkavostima. Pisci su rijetko svoji najbolji kritičari, a to nisu ni kritičari. “Quad scripsi scripsi” rekao je Pontije Pilat kada je od Isusa načinio Kralja Židova: “Napisao sam ono što sam napisao.” U stanju smo uništiti ono što smo napisali, ali ga sigurno ne možemo odnapisati. Ja ostavljam to što sam napisao u velu onoga što je dr Džonson nazvao frigidnom ravnodušnošću sudu onom .00000001 postotku američke populacije koji još uvijek mari za te stvari. Sažvaćite ovaj slatkasti segment, ili ga ispljunite. Slobodni ste.

(1986)

 

 

/* */