Stiven King: DALAS 63

DALAS 63 (11/22/63), Stiven King

(Alnari, 2012, Beograd)

 

Piše: Ratko R. Radunović 

U POTRAZI ZA VISOKOM DRAMOM

Eksperimentisanje u pisanju romana mislim da više ne posjeduje ikakvu svježinu. Naracija, zaplet i tradicionalni skup likova, što su prethodnim generacijama konstantno djelovali kao kamen spoticanja, danas samo naizgled predskazuje povratak one nakadašnje temeljitosti i živahnosti, valjda zato jer je sve dozvoljeno. U Dikensovim djelima pod analizom su otkrivene neobične dubine ispod njegove popularne forme pripovijedanja, a donekle se isto može reći i za starog Kinga – Dikensa našega doba, sada odveć prošlog. No, i pored svega toga, loš roman generalno će ostati jalov i u 21. vijeku.

U posljednjoj Kingovoj zbirci priča, Full Dark, No Stars (2010), prva novela nosi ime “1922”. Taj kratki roman uopšte nema zapleta, kao ni ekstenzivnih elemenata strave, več sa izvjesne distance bilježi višegodišnji protok vremena kod čovjeka koji je sa sinom izvršio teški zločin i nije na odmet pretpostaviti da ne postoji iole ozbiljan autor koji ovu emotivnu i zahtjevnu stvar ne bi poželio u svojem spisateljskom korpusu. “1922” je vjerovatno najbolja fikcija koju je King napisao od ko zna kada, iako se radi samo o tračku one literarne sjenke koju je ovaj autor nekada bacao na pola književnog svijeta.

11/22/63 je masivni ep o Džejku Epingu, 35-godišnjem razvedenom profesoru u Lisbon Folsu, Mejn. Vlasnik male kafane, Al Templton, gdje se prodaju najjeftiniji i najsočniji burgeri otkriva mu da se u njegovom špajzu nalazi vremenski portal koji čovjeka teleportuje na istu lokaciju samo u 11:58 časova 1958. godine. I ma koliko neko odlučio da ostane u prošlosti, ta posljedica će 2011. godinu stajati samo dva minuta. Dakle, ako u prošlosti ostanete 5 godina i vratite se u budućnost, i dalje ćete se vratiti u 2011., ali ćete biti pet godina stariji. Isto tako, svaki put čim zakoračite u prošlost vrijeme ima tendenciju da bude restartovano i sve ono što ste uradili u 1958. godini, na vašu nesreću počinje ispočetka, i uvijek u 11:58h. Otud Templtonu i gomila dobre govedine koju dobavlja u 1958. za bagatelu, a prodaje u 2011. takođe prilično jeftino.

Prilikom svojih putovanja u 1958. godinu, Templton je došao do zaključka da bi vidno promijenio budućnost u slučaju ako napravi posljednje putovanje i zadrži se do 22. novembra 1963., i spasi život Džonu Ficdžeraldu Kenediju. U najboljem slučaju, spasio bi nekoliko desetina hiljada američkih vojnika što bi sigurno poginuli u Vijetnamu. No, kako Templton u prošlosti dobija rak, na samom kraju života vraće se u budućnost i štafetu predaje Džejku Epingu. Sada Džejk mora ubiti Lija Harvija Osvalda i spasiti život Kenediju.    

Najočigledniji i najubjedljiviji defekt najnovijeg Kingovog romana jeste njegov kompletni podbačaj u konfliktu. Svaka praznina u hodu ispunjena je nekom nesrećom (da bi se što više doprinijelo tragediji romana), a to se odmah potom nadomještava srećnim trenucima kako čitalac ne bi ostao bez pozitivnih momenata.

Džejk Eping tri puta odlazi u prošlost; prvi put na nagovor Ala Templtona, da bi se uvjerio u postojanost vremenskog portala. Drugi put odlazi da bi učinio nešto u prošlosti i dokazao sebi da se to ipak odražava na budućnost. Treći put bi trebao da bude i posljednji, pošto sve ono što je učinio u prva dva navrata – sada mora isponova učiniti, a što se tiče sâme zavjere za ubistvo Kenedija on priznaje da zna jedino ono što je vidio u Stounovom filmu. Zato se pomaže bilježnicom Ala Templtona koji inače vjeruje da je Osvald jedini ubica. Eping najposlije završava u malom teksaškom gradiću Džodiju sa 1280 žitelja, nedaleko od Dalasa, gdje se zapošljava kao profesor u srednjoj školi. Tamo upoznaje mnogo finih ljudi, kao i svoju buduću ljubav, Sejdi, a zarađuje novac tako što pronalazi bukmejkere i kladi se na sigurne dobitnike.   

“To je bila jedna od noći u malenom gradu, u jednom od onih zaseoka van glavnog puta za koje niko ne mari osim ljudi koji žive u njemu. I to je sasvim u redu, zato jer oni mare. Ja sam gledao u Bobi Džil kako sa osmijehom rida u svoje dlanove. Pogledao sam i u Sejdi. Kosa joj je bila zamrljana pjenom. Osmijehivala se. Kao uostalom i ja. Usnama je obrazovala riječi volim te. Uzvratio sam joj na isti način,Volim i ja tebe. Te večeri volio sam ih sve, kao i samog sebe zato što sam bio zajedno sa njima. Nikada se nisam osjećao življe niti srećnije što sam uopšte bio živ. Zaista, kako sam mogao ostaviti sve ovo?

Ipak, slom sistema uslijedio dvije sedmice kasnije.”

Upravo ste pročitali generalni repetitivni sentiment Kingovog romana, koji se može tumačiti i kao epigram koji obično stoji umjesto citata na samom početku nekog djela, dajući mu svojevrsnu kadencu.

Zahvaljujući prirodnom književnom tretmanu simetrije u djelu, svaka jednom-dvaput pomenuta ličnost ima izgleda da se pojavi u priči ali samo zato da bi spriječila protagoniste u njihovim namjerama. Tu ne zaboravimo i prošlost koja nipošto ne dopušta da je neko kastrira. Recimo, u trenutku kada Eping treba da utvrdi da li je Osvald zaista pucao na rasističkog američkog generala Edvina Vokera (još uvijek nerazjašnjen splet okolnosti u cjelokupnoj konspiraciji), baš tada na scenu stupa bivši suprug njegove djevojke – sa nožem u ruci.  

U dijelovima dok se Osvald nalazi van Teksasa, King takođe zasipa Džejka raznim peripetijama. U jednom trenutku, Sejdi će ostaviti Džejka. U drugom će Džejka napasti kladioničar kome je Džejk na opkladi dobio veliku sumu novca i poslati u bolnicu na mjesec-dva, a sa time mu pružiti i kratkoročnu amneziju. A amnezija će poslužiti kao sredstvo da Eping mic-po-mic ispriča svojoj djevojci zbog čega je došao iz budućnosti. I obzirom da su se Džejk i Sejdi pomirili i da su sada ponovo sretni kao na početku veze, vrijedi imati na umu da je Sejdi sada unakažena i da se Eping svom silinom trudi biti uz nju, što njihovoj ljubavi očito treba da pruži homerovsku težinu.

Dabome, njih dvoje su se razdvojili samo zato što je to priča iziskivala, i ni zbog čega drugo. Naprotiv, čini se da je najplauzibilnija i najuvjerljivija stvar u romanu upravo portal u prošlost.   

Štaviše, King se, na uštrb svojeg plana, mimoišao sa mjestom u priči gdje je ovaj tekst mogao prerasti u nešto sasvim drugo. Nakon drugog putovanja u prošlost, gdje je ostao par mjeseci, Džejku se, dok je tragao za portalom što će ga vratiti u 2011., u jedan mah učinilo da portala tu više nema, zbog čega ga je prožeo zapanjujući strah. Da je zbilja tako ispalo, ovo je moglo izrasti u, moguće je, i drukčiji roman, jer Džejk ne bi imao skoro nikakvih sredstava, a ni informacija, za život u prošlosti. Uostalom, ta potraga za portalom koga eventualno nađe je i najveći saspens kojim ćemo biti nagrađeni čitajući11/22/63.     

No, ne unazađuje samo trivijalnost brojnih događaja ovaj roman, koliko direktan način na koji su oni predstavljeni. Ma koliko se divili opusu D.H. Lorensa fakat je da mu je Ljubavnik Lejdi Četerli možda i najslabiji roman baš zato jer je svaku emociju neopozivo gurnuo u vaše lice i nije na vrijeme napravio distancu od toga šta piše. Kingov problem u posljednjoj deceniji, pa i više, jeste što je obuzet infantilnom željom da slatkaste i neprežaljivo aseksualne scenarije koje ima u glavi pošto-poto pretače u prozu.  

Na neki način, svaki njegov noviji naslov čita se kao što se danas gleda film sa pretežno obligatornim zbivanjima i likovima: glavni protagonista je obično usamljena osoba i svaki njegov korak je predvidljiv. U 11/22/63 Džejk Eping ima prilično zgodnu curu, ali je ona ujedno i veoma nespretna, pa se njena šeprtljivost podstiče u bezmalo svakom dijelu teksta gdje se Sejdi pojavljuje, što je možda lijepo vidjeti na filmu ali ne i na papiru, iznova i iznova. Istovremeno, King ništa ne prepušta slučaju pa tako ništa i ne ostaje nedorečeno. Kada god Džejk ima namjeru da Sejdi kaže da je voli, vi ćete to pročitati, iznova i iznova. A kada Džejk bude pomislio na Osvalda i kako Osvald nije dobar čovjek (jer je Li često tukao svoju suprugu Marinu), vi ćete ukapirati da je Džejkov plan i te kako moralno pravičan.

Da bi ovakva literarna ideologija bila što bolje zaokruženija, u finalu ćemo dobiti zaljubljeni par u zajedničkoj akciji protiv vremena, prošlosti i Osvalda i, podrazumijeva se, djelimično nesretan svršetak, ne bi li se pojačala serioznost djela. S druge strane, bezmalo isti a daleko životniji vid emotivne, a i verbalne, konstrukcije za kojom se ovdje bjesomučno traga, King je mnogo bolje predstavio u Mrtvoj zoni (1979), romanu koji može poslužiti kao izvrstan primjer da se odvaga inovativnost nekadašnjeg i sadašnjeg Kinga.        

U intervjuu Tajmsu King je izjavio da putovanje u vrijeme služi kao puko sredstvo da se dođe do Kenedijeve ere. Ali čitajući 11/22/63 koji je doslovno nemoguće odvojiti od monumentalnih filmova kao što su Dan mrmota i Povratak u budućnost, pa i od Bredberijeve priče “Zvuk groma” čija je frazeologija efekta leptira zašla i u mejnstrim nauku, shvatamo da vremenski paradoksi ovdje neće biti u prvom planu, tako da postajemo svjesni da ni Li Harvi Osvald neće biti u srži priče, bez obzira što tako izgleda.

Dakle, ne postoji šansa da ovdje steknete ikakav uvid u činioce spektakla kakvo je bilo Kenedijevo ubistvo, kao recimo dok čitate studije/romane koje su o njemu napisali književnici poput Normana Mejlera, Dona DeLila, Džejmsa Elroja i Džojs Kerol Outs. Naime, ni King ne vjeruje da je došlo do zavjere – Kenedija jeste upucao razočarani Osvald – a ekstenzivnije istraživanje te konspiracije Kinga bi garantovano odvelo u smjeru nasuprot prostodušnoj storiji koju je on od početka imao na umu.  

Dabome, reći da King griješi u pretpostavci da je Osvald bio jedini atentator značilo bi saglasiti se da je svih onih nekoliko stotina teorija zavjere kada je Kenedi u pitanju nepobitno istinito. Kako je konstipativno gomilanje teorijâ eventualno obesmislilo sâmu teoriju o Kenedijevom ubistvu – a to se vidi i iz fiktivnog remek-djela Olivera Stouna, JFK – tako je odsustvo bilo kakve zavjere kod Kinga u ovome slučaju odstranilo svaku kap mistike koju stari Kingov roman ordinarno treba da sadrži. Ako kažem da je11/22/63 ljubavna priča, dobra trećina ove grdosije od 850 strana ipak otpada na potragu za Osvaldom, a koji se, ako ćemo već da cjepidlačimo, ne pojavljuje prije 400-te strane.

Najzad, imajte na umu da Osvald u 11/22/63 radi sve ono što svi znamo da je radio u određenim momentima u posljednjoj godini svojeg života, dok se Džejk Eping tada najčešće nalazi za njegovim repom – prisluškujući ga. A čemu je svrha toga prisluškivanja kada će se na kraju njih dvojica svakako sresti u zgradi Skladišta knjiga na Trgu Dili u Dalasu?    

Uzmemo li u obzir ozbiljnije autore, sumnjam da sam čitao veću hrpu jeftinijih i trivijalnijih emocija još od Apdajkovog Teroriste (2006) i Ja sam Šarlot Simons (2004) Toma Vulfa. Koliko se recimo Apdajk i Vulf trude da oponašaju realnost zbog čega njihovo tirkizno štivo trpi od neizmjerne zgusnutosti samopovlađujućeg evanđelizma, isto tako Kingovo djelo pada zbog toga što pretjerano gura svoju monotonu bajkovitost i strast da ona bude što prirodnija kojoj se, ma koliko se pisac trudio, nikada ne može naći mjesto ni u jednoj našoj realnosti, ma koliko relativnoj i poželjnoj.

Kao i teoretska mogućnost postojanja nekog izuzetnog novog filma, Kingova zavidna djela za sada će još uvijek ostati u poslovičnoj budućnosti. U najmanju ruku, makar njegova žena, Tabita, čvrsto vjeruje u konspiraciju.

 

Ratko R. Radunović

/* */