Marko Mihalinec i Velimir Grgić KRIZA (2010)

KRIZA, Marko Mihalinec i Velimir Grgić

(Algoritam, Zagreb, 2010)

 

Piše: Davor Šišović

ZOMBIJI U METROPOLI

Vampirska je književnost posljednjih godina u nas postala vrlo popularna, ne samo kod domaćih čitatelja, nego i kod pisaca. Produkcija vampirskih naslova još nije posustala, a klima je, iz sasvim razumljivih razloga, postala pogodnom i za pojavu drugih horor-podžanrova iz pera domaćih autora. U svjetskoj industriji horora zombiji su po kvantiteti književne i filmske produkcije odmah iza vampira. U nas se o zombijima dosad pisalo pretežno u kratkim pričama objavljivanima u višeautorskim zbirkama spekulativne fikcije, a s početkom druge službeno proklamirane recesijske godine eto nam i prvog pravog kompletnog zombi-romana, simptomatično naslovljenog – Kriza.

Autori Krize Marko Mihalinec i Velimir Grgić iznimne su pojave u našoj popularnoj kulturologiji, a pažnju šire javnosti privukli su web-sajtom i knjigom Žuti titl, za kojom je slijedio i niz drugih vrlo usko specijaliziranih izdanja o vrlo egzotičnim uglavnom filmskim pod-pod-pod-žanrovima i njihovim supkulturama. Ta je činjenica bitna za inače prilično cjepidlačnu domaću književnu žanrovsku publiku: za ove se autore može imati povjerenja da dobro poznaju možda i cjelokupnu svjetsku književnu i filmsku produkciju o zombijima, i da svoj roman nisu napisali tek tako. Štoviše, površni poznavatelji horor-žanra i unutar njega zombie-podžanra možda će biti i zakinuti u čitanju Krize jer naprosto neće moći prepoznati citate, posvete i parodije stereotipnih trenutaka fanaticima itekako poznatih, ali laicima vjerojatno sasvim nepoznatih zombie-klasika.

Nepoznavateljima odajmo tek jednu tajnu: postoje dvije vrste zombija. U jednu vrstu, o kojoj se u ovome romanu ne radi, spadaju iz raznih razloga i raznim metodama (među kojima je najpoznatija vudu-magija) oživljeni mrtvaci; a u drugu, i upravo ta vrsta u Krizi hara Zagrebom, spadaju zombiji nastali od živih ljudi koji su nečim zaraženi. Čime su i kako zaraženi saznat ćemo već u prvom poglavlju romana, a zatim sve do predzadnjeg poglavlja slijedi njihovo množenje, proždiranje nevinih žrtava, te više neuspješni nego uspješni pokušaji otpora raznih kategorija stanovnika hrvatske metropole. Kroz stotinjak stranica bez daha i bez sekunde predaha pratimo hiperbrzo širenje zombie-epidemije (da, zagrebački zombiji su jako brzi, za razliku od njihovih haićanskih filmskih pandana), i u krvavoj euforiji nižu se scene proganjanja, bježanja, napadanja, grizenja, komadanja, pucanja, razbijanja, eksplozija benzinskih crpki, rušenja zgrada, doslovnog raspada sistema i pucanja svega po svim šavovima.

Hoće li zombiji pobijediti i ovladati hrvatskom metropolom – provjerite sami. Upozorit ćemo samo da tek u zadnjem poglavlju na scenu stupaju Vlada i Sabor, ali na najneočekivaniji mogući način.

Je li Kriza umjetnički odgovor ovog autorskog dvojca na aktualnu krizu iz stvarnoga života? Možda i jest, ali je svakako puno svevremenija, primjenjiva je kao alegorija na bilo koje vrijeme i bilo koji režim (horori su jako često alegorije, iako žanrovskim autorima često smeta optuživanje za bilo kakav aktualni društvenopolitički angažman). Zombiji su se u Zagrebu pojavili zbog izvanjskog uzroka, izvanjska je intervencija i zaključila njihovu sudbinu, kolateralne žrtve mjere se u ogromnim brojkama i veličinama, ali sve se to nešto zbog nečega zbilo, a možda je i znak nečega još goreg što možda dolazi u budućnosti. Tako mogu čitanje ovog romana zaključiti oni koji u svemu traže neko značenje, ali uživanje u ovoj krvavo-humornoj i grozno-grotesknoj priči može biti i sasvim neometano bilo kakvim stvarnosnim konotacijama.

(Objavljeno u Glasu Istre, 2. travnja 2010.)


/* */