H.Dž. Vels: Rat svjetova

Rat svjetova - H.Dž. Vels

RAT SVJETOVA, H.Dž. Vels

(Narodna knjiga, Podgorica, 2007)

 

Piše: Ratko Radunović

Rat svjetova - H.Dž. VelsNisam siguran da se još nalazi u kurikulumu crnogorskih škola, međutim Velsov Rat svjetova je jedna od onih velikih knjiga iza kojih se može nazrijeti dobar komad svjetonazora ovoga genijalnog pisca, a naročito istorija duha jedne epohe. Posebno je to bitno istaći kada se zna da pomenuta “naučna romansa” – kako je Vels, najzad, tepao šestini svojih ranih radova (Vremeplov, 1895; Ostrvo doktora Moroa, 1896; Nevidljivi čovjek, 1897; Rat svjetova, 1898; Kad se spavač probudi, 1899., i Prvi ljudi na mjesecu, 1901.) – za razliku od drugih, uopšte nije izronila iz pukog vakuuma.

Suvoparne priče o budućim međudržavnim ratovima odavno su bile popularna štiva u Britaniji, na taj način stvorivši svojevrsni podžanr literature invazije; za paradigmu ovoga palpičnog pravca može se uzeti Bitka kod Dorkinga Dž.T. Česnija publikovana 1871., gdje dolazi do rata sa Njemačkom na engleskom tlu, a čiji se zaplet svodi na opise bitaka i političkih mahinacija protagonista u djelu.

Eventualno će u pravom svijetu 1914.g. doći do Prvog sv. rata i Ferdinandova asasinacija u Sarajevu poslužiće tek kao marginalni okidač. Ako se pobliže upoznate sa esencijalnim studijama Drednot Roberta K. Mesija i Velika transformacija Karla Poljanija (kao i izvjesnim djelima iz opusa Pola Kenedija i Barbare Tuhman), koje se, između ostalog, bave ekstenzivnim detaljisanjem geo-političkih i ekonomskih uzoraka Prvog rata, shvatićete da je pravo čudo što do njega nije došlo mnogo ranije. H. Dž. Vels se samo priklonio ovim serioznim apokaliptičnim emocijama, i pored toga što se on, trudeći se da ostane racionalan naučnik do kraja, u engleskom narodu i u njihovoj imperijalističkoj jurnjavi za sudnjim danom ugledao kolektivnu abominaciju.

U isti mah ne smijemo smetnuti sa uma da je Vels u suštini, a naročito u svojim 30-tim kad je inače i počeo pisati, prije svega bio biolog, zbog čega je svijet oduvijek sagledavao u tradicionalnim strukturama hijerarhija. Velsovi prvobitni likovi jedu, oni dakle postoje. Oni možda nisu trodimenzionalni, ali im iz usta proističe Velsovo viđenje svijeta. Na kraju se nipošto ne radi o lošoj literarnoj karakteristici, pošto njegove naučne romanse tada zvuče kao jaka realistična fikcija, te sam mišljenja da se pobrojani naslovi – prevashodno zbog originalnosti i krajnje deprimirajućih porukasada slobodno mogu podvesti među najveće književne epove. U najgorem slučaju njegova fantastika zasigurno svodi na deminutiv sve tendencije kojima su se do nedavno priklanjali toliko hvaljeni Tolkin i K.S. Luis.

Uostalom, K.S. Luis je sâm priznao da su njegove pro-hrišćanske priče o Narniji nastale kao vid antiteze Velsovim knjigama, dok je Žil Vern nipodaštavao Velsov opus tako što je navodio nedostatke egzaktne nauke u njegovim romanima. Doduše, Vels je priznavao da on nije ni pokušavao da se služi naukom – koliko satirom, utopijom i distopijom – nego motivima koji, prirodno, ne moraju da se oslanjaju ni na šta racionalno da bi obznanjivale neko stanje. Stoga se jedan dio Vernovih avantura sada sagledava kao fini, ali osjetno neizbrušeni muzejski primjerak nekadašnjeg vremena, skoro u potpunosti lišen književnog kvaliteta.  

Na drugoj strani je Borhes u svojim kritičkim spisima nerijetko pominjao koliko su mu fantazije Velsa, Luisa Kerola i R.L. Stivensona značile prilikom formiranja vlastite svijesti kao imaginativnog pisca i kojima se učestalo vraćao i pod stare dane. U ambicioznom eseju “Novo opovrgavanje vremena” o Velsu je napisao da će njegovi “rani radovi biti priključeni, poput bajki o Tezeju i Artakserksu, u generalno sjećanje ljudske vrste u tolikoj mjeri, da će, štaviše, transcedentovati slavu njihovog tvorca ili odumiranje jezika na kome su zapisane.” Međutim, da bi shvatili makar dio onoga što je Velsa navodilo da, još kao mladić, a potom i kao zreo pisac i filozof, pribjegne ovakvom generalno beznadežnom stavu u svojoj fikciji, potrebno je osvrnuti se na njegovo djetinjstvo.

Kad je rođen u Bromliju, u okrugu Kent, 1866., u siromašnoj porodici gdje su ga zvali “Berti”, željeznica je već 8 godina prolazila tuda, sa sobom dopremajući i pipak industrijske revolucije. U periodu 1861-1881. populacija se povećala za skoro 30,000 žitelja, dok se u prvih 10 godina broj kuća u tome gradu uvećao za 86 procenata. Priroda se doslovno pretvorila u beton. U polu-autobiografskom romanu Novi Makijaveli (1910), a i brojnim drugim, naći ćemo pasus o tome: “Sva moja sjećanja na djetinjstvo odzvanjaju od zvukova prekopavanja i kotrljanja točkova, od šumâ koje su obarane zbog podizanja zgrada… Shvatio sam da je izgradnja najveći protivnik.”

Zapravo, ono što je pregazilo Bromli, pregaziće čitavu sjevernu Englesku. No, širenje pograničnih naselja tek je zrnce u problematici koju je izazvao neukrotivi rast populacije, a što je takođe zabrinjavalo mnoge pisce iz Velsovog okruženja. Tjeskoba oko prenaseljenosti, usađena u njegovu dječačku viziju uništenih šuma i poljana, ključna je slika za Velsovo čitanje moderne istorije. Radi se o čovjeku što je bilježio divne komične hronike o društvenom raspadu viktorijanskog i edvardijanskog društva (Kips; Tono-Bangi; Istorija gospodina Polija), ne bi li barem simbolično ukazao na funkcionalnost naučno-kontrolisanog društva koje je u suštini nemoguće bilo uspostaviti.

Vjerovatno ne postoji gori osjećaj nego kad pronicljiv čovjek napokon zaključi da svijet polako ali sigurno tone u rasulo; isto tako mora da je daleko groznije kad isti čovjek umisli da može pomoći da se riješe svi vidljivi problemi. Vels se do samoga kraja trudio pronaći rješenje za mir u svijetu, a ono u što je vjerovao prilično se razlikovalo od onoga što je zbilja i činio. Orvel s pravom primjećuje da je Vels bio liberal 19. vijeka ali čije srce ne poskakuje sa pokličem iz vojne trube. “On uzgaja nepodijeljeni prezir prema borbi, sukobima bilo kakve vrste, lovu i, generalno, pustolovnoj strani života.”

Isprva je Vels počeo sa pisanjem tekstova i pamfletâ, dijeleći sa sebi srodnim egoistom i bliskim kolegom, Bernardom Šoom, patetičnu ideju o komparativnoj nebitnosti individualnog čovjeka i eugenici, odnosno o beskorisnosti sve brojnije populacije “u dekadentim zajednicama van atlantskog kapitalističkog sistema”. Dabome, urgentnost Velsovih planova ponajviše je bila vezana za njegovu i te kako jasnu percepciju ekološke štete izazvane neodgovornim namnožavanjem ljudske vrste, što je naposljetku njega i pogodilo kad je slična strijemljenja naslutio u Trećem Rajhu, premda i u Rusiji njegovih prijatelja Lenjina i Staljina, koje je upoznao 1920. odnosno 1935.g.

Džon Keri u pretjerano interesantoj analizi, Intelektualci i narodne mase: Ponos i predrasuda među literarnom inteligencijom 1880-1939 (1992), dva poglavlja posvećuje Velsovom podijeljenom umu. Iako Keri predstavlja Velsa kao simpatizera slabih, u isto vrijeme ne može prenebregnuti činjenice o pošastima koje je ovaj autor svako malo puštao na svijet, ili o utopijama koje su zavrijeđivale savršeno društvo.

Naime, Vels je toliko bio dvoličan i nestalan, da su hrišćani počeli tvrditi da se na samrti ovaj autor ipak odlučio potpomognuti hristovom vjerom. Danas su njegova promašena proročanstva o utopijskoj Svjetskoj Vladi prilično otužna, a on sâm umro je minut prije nego što je Orvel objavio daleko vjerodostojniji distopijski nacrt po čijim granicama ne prestajemo hoditi još od svršetka Drugog rata. Ne vrijedi kriti da se Velsov racionalni optimizam sada osjeća na lavandu, iako postoji nešto i te kako ohrabrujuće u anabazi podjarmljenog Viktorijanca, sina jedne sluškinje, koji se, uz nešto malo darvinizma, transformisao u fascinantnog pisca.         

Da ne bude zabune, Rat svjetova prevashodno protestuje protiv motiva imperijalizma kada ga se naziva “misionarskim poduhvatom” tako što prikazuje taj imperijalizam u univerzalnoj razmjeri, dok u isto vrijeme opisuje efekte prisilne kolonizacije iz perspektive kolonizovanih. U pitanju je definitivni roman o osudi engleskog imperijalizma napisan u vidu svjedočanstva da ono što njegovi sunarodnici rade po svijetu vrlo lako može da im se obije o glavu, sada kad Engleska više nije bila usamljena velesila. Na to je nadovezana ideja da čovjek vrlo lako može biti suočen sa vlastitim krajem zahvaljujući evolutivnom procesu, a što je urolano u mit o vanzemaljskoj rasi sa nadmoćnijom inteligencijom i boljim naoružanjem od ljudskog.

Štaviše, dvije godine nakon publikacije romana, prve koncentracione kampove podižu upravo Englezi, tokom burskog rata, posredstvom magnata Sesila Roudsa i britanskog feldmaršala Lorda Kičenera, u dijamantima bogatoj Južnoj Africi; tada je 117,000 Bura zatvoreno na 46 lokacija, a u međuvremenu ih je u kampovima pomrlo oko 25,000 u neljudskim uslovima.

Neumoljiva logika evulucije koju je izučio kod profesora T. H. Hakslija, strica Aldusa Hakslija, za Velsa je bila zastrašujuća kao i sama pomisao o smrti. I obje ideje je smatrao koliko neizbježnim, toliko i neprihvatljivim, što se najbolje vidi iz nezaboravnog svršetka njegove novele Vremeplov. U Ratu svjetova invazija se događa upravo u dijelovima londonskih predgrađa koji su izazivali strijepnju među osjetljivim intelektualcima poznog 19. vijeka.

Prva marsovska letilica sleće blizu Vokinga (tamo je roman prvobitno i napisan), gdje danas, u samome centru, stoji ogromna replika marsovskog tronošca. Ubrzo Vejbridž i Šefild postaju ruine; Ričmond uništava hemijski napad. Narator koji nam priča priču iz vlastite vizure, novinarskim stilom, prolazi kroz Mortlejk, Patni, Rohempton, Fulam, Iling, Kilburn, Saut Kensington i nalazi da su sva predgrađa prazna u tolikoj mjeri da vegetacija ponovo počinje da raste. Fascinantno je kako Vels postiže da kritika o jednome društvu, a moguće je i o čitavom čovječanstvu, neprimjetno ispliva iz zastrašujuće naracije.

Narator ne ispoljava nikakvu radost zbog uništenja ali zato na Patni Hilu upoznaje lika u ekstazi, poremećenog artiljerca koji planira da sakupi bandu beskrupuloznih žena i muškaraca, poput sebe, kako bi soj jakih ljudi nastavio da prosperira. Čovjek je praktično ushićen masovnom smrću oko sebe. “Beskorisni i suvišni moraju pomrijeti”, podstiče on. “I trebaju da pomru svi odreda.”

Vels, koji je doista vjerovao da ratovi progresivno mogu biti eliminisani iz ljudske budućnosti, propagiraće bezmalo istu stvar dvije godine docnije u prvoj svojoj zbirci filozofskih tekstova, Anticipacije.

Ubrzo će Narator vidjeti i starca koji spašava svoje orhideje kako ih marsovska stihija ne bi pregazila. Velsov London naseljen je prodavcima, vozačima i baštovanima. Narator će nakratko popričati i sa kapelanom, međutim, kapelan, tipično za sveštenstvo u Velsovom opusu (kao i u opusu njegovog sljedbenika, Orvela) koristi se kao komični lik koji lupa koještarije. “Kako Božji vjesnici mogu ovako lako biti ubivani?” pita se kapelan.

Kao što rekoh, u Ratu svjetova ne postoje likovi, već samo pričajuća usta, i to ne ostavlja nikakav dojam nedosljednosti. Uostalom, kapelan će završiti isto kao i ludi artiljerac, odnosno kao većina ruiniranog Londona.

Rat svjetova je tek jedna od šest prvih Velsovih SF knjiga. Zajedno one tvore jednu nevjerovatno moćnu filozofsku sliku na ivici naše realnosti, no isuviše bajkovitu da bi je mogli uzeti zdravo za gotovo. Istovremeno je to djelo čovjeka koji je sebe, kao i svi veliki ljudi, ponajmanje razumio.

Naime, Vels nikada nije bio prihvaćen u svijetu u onolikoj mjeri koliko je trebao biti. Nikada nije primio nijedno priznanje, čak ni jedan počasni doktorat. I pored toga što je nakon ovih šest naslova uslijedila bura drugih izuzetnih a i neujednačenih romana i političkih traktata, kao i obimnih tomova o istoriji, upravo će ove naučne romanse služiti kao izvanredna ekspozicija o velsovskim dvoznačnostima i podsjetnik na njegovo skoro nepojmljivo dostignuće.       

U čast Bertijevog 145. rođendana, 21. septembra.

 

 

/* */