Damir Hoyka: XAVIA (2009)

XAVIA, Damir Hoyka

(V.B.Z, Zagreb, 2009)

 

Piše: Davor Šišović

NAPETO SLAGANJE VARIJABLI

Poznati fotograf Damir Hoyka još je prije nekoliko godina najavio izlazak svog znanstvenofantastičnog romana, u kojem bi, kako je tada govorio, u kontekstu sagledive, ali tehnološki naprednije budućnosti prikazao i neke svoje nazore o smislu i humanističkoj misiji umjetnosti. Sada, kad je Xavia napokon pred nama, možemo ustvrditi da je fotograf-pisac u ovome romanu zapravo otišao i puno dalje te da je umjetnost u cijeloj kompoziciji i fabuli romana tek podloga za dublja i ozbiljnija promišljanja humaniteta, svjesnosti i inteligencije uopće.

Na prvu loptu reći ću da je roman izuzetno uspio, dobar je, dinamičan, uzbudljiv, vuče na čitanje u jednom dahu, zadovoljava sve, pa i najsitničavije zahtjeve SF žanra, od uvjerljivih tehnološko-znanstvenih potankosti do pomno razrađene uzročno-posljedične logike u radnji. Roman obiluje atraktivnim akcijskim scenama jurnjava i pucnjava, potjera i bjegova; pri kraju nam se razotkriva i jedna od najbolje napisanih scena borbe u virtualnoj stvarnosti u domaćoj SF književnosti, no to ipak nije akcijski roman s »pucačinama« kao glavnim atrakcijama. Potku mu čini kriminalističko-špijunsko-urotnički zaplet s neizbježnom političkom pozadinom, a u predasima između napetih zbivanja lelujaju rasprave među likovima u kojima se, jednako ili čak i više nego u faktografskoj fabuli, pročešljava duhovna nadgradnja toga svijeta i vremena.

Granice i dimenzije duhovne i tjelesne ljubavi, estetike i umjetnosti; pitanje ljudskih prava i potencijala humaniteta u umjetnim inteligencijama i androidima; racionalnost ili iracionalnost odanosti, lojalnosti i žrtve; i naposljetku, moralno pravo pojedinca da uzurpira moć (vlast, znanje, resurse) u ime jednostrano proklamiranog općeg dobra – to su sve problemi koji u dramatski skladnoj isprepletenosti opterećuju likove romana i motiviraju njihov nagon za preživljavanjem.

Ono što me zadivilo u ovom romanu, koji je ipak napisao pisac-debitant, ranije nepoznat prilično strogoj domaćoj žanrovskoj sceni, izuzetno je vješto slaganje varijabli u broju i »vrsti« likova i njihovim međusobnim odnosima. Na trenutke se čini da tih varijabli ima čak i previše (ponekad sasvim naglo iskrsnu nove na koje naprosto nismo računali), ali sve su kanalizirane vrlo vješto u jednu zajedničku jednadžbu koja, da se izrazim rječnikom SF-čitatelja, funkcionira.

U prologu romana dočekuje nas parafraza mita o Sizifu, vješto protkana motivima iz mita o Prometeju; kasnije se fragmenti tog prologa ponavljaju kao djelići sna glavnoga junaka. On, fotograf Wade Zeeland, nesvjesno pokreće kasnije događaje umjetničkim performansom o virtualnim dvojnicima; a nekoliko godina kasnije prijatelj znanstvenik povjerava mu na testiranje najsavršeniji model androida, ženoliku Sabrinu, u čijoj umjetnoj inteligenciji Zeeland svjesno nastoji provocirati osjećaje. Već bi i Sabrina bila dovoljna za nastavak zapleta, ali pojavljuje se i druga glavna protagonistica: Xavia, samosvjesna virtualna kopija stvarne osobe, znanstvenice koja sudjeluje u tajnom projektu tehničkog ostvarenja Zeelandove umjetničke zamisli. Iako postoji samo u »mreži«, a sugovornicima se prikazuje kao projekcija, Xavia postaje bitan član ekipe koja će se suprotstaviti zloupotrebi konvertera, uređaja za izradu virtualnih kopija stvarnih ljudi; a romanom sasvim fino, pa čak i duhovito, frcaju iskre suparništva Xavije i Sabrine za Zeelandovu emocionalnu naklonost.

Već i ovako dosta složena jednadžba alijanse pozitivnih likova dodatno se komplicira uvođenjem nove varijable, Zeelandovog prijatelja, bivšeg komandosa, koji mu je apsolutno odan, ali ne može pojmiti virtualna bića i androide kao ravnopravne osobe. A ima pozitivnih likova još i više. Negativci su u početku, naravno, nepoznati; snage reda koje progone pozitivce očekivano su izmanipulirane, ali njihova su oružja svejedno stvarna, no kad razotkrivanje dođe do kraja, ispostavlja se da negativac nije samo jedan, ali i da među negativcima vlada raskol.

Čak i epilog donosi zanimljive i neočekivane obrate, potvrđujući da nećemo znati na čemu smo sve do zadnje stranice. A na čemu smo sa Xaviom? Na nedvojbeno jako dobrom i žanrovski vrlo uspjelom romanu. Pravoj poslastici, čak.

 

(Objavljeno u Glasu Istre, 25. travnja 2009.)

 

/* */