Dalibor Perković SVA KRV ČOVJEČANSTVA (2005)

PRIKAZ KNJIGA DALIBORA PERKOVIĆA

PREKO RIJEKE

(Mentor, 2004)

SVA KRV ČOVJEČANSTVA

(Naklada Zoro, 2005)

 

Piše: Tomislav Šakić

POLITIČKE DILEME U SVEMIRU

Često se isticala činjenica da se romani u hrvatskoj znanstvenoj fantastici mogu nabrojati na prste jedne ruke: bio je tu Belan, Raos, Raos, i Raos i, pa, Raos. (Redom: Branko Belan: Utov dnevnik, 1982; Predrag Raos, Brodolom kod Thule, 1979, Mnogo vike nizašto, 1985, Nul effort, 1990, Mayerling, 1996). Književna publika – podržana utjecajnom medijskom >kritikom< – običava misliti kako je upravo roman pokazatelj jačine i kvalitete neke književne scene, kao i vrhunac opusa nekog autora ili autorice, suma njegova ili njezina rada koja imponira brojem stranica, zamašnošću pripovjedne mašinerije i sveobuhvatnošću slike svijeta, za razliku od >jednostavne< i >nezahtjevne< novele.

 

Roman ili novela

Tijekom 1990-ih često se čulo i kako stanje s hrvatskim znanstvenofantastičnim romanom zapravo nije tako loše, s obzirom da u Hrvatskoj jedva da je objavljen relevantan roman među >mlađim< prozaistima, od quorumaša naovamo, da ne spomenem i kuloarsku objedu kako >quorumaši i nemaju prozu<, jer Edo Budiša, Davor Slamnig i Edo Popović jedva da se mogu nositi s kvalitetom quorumaških pjesnika. Ne ulazeći sad u sav besmisao dijeljenja neke književnosti po generacijama (jer su upravo u tom razdoblju ponajbolje romane objavili Nedjeljko Fabrio, Ivan Aralica, Pavao Pavličić, Goran Tribuson i, da, Predrag Raos), a još manje u to koliko je kome koja poezija i koja proza dobra, činjenica je da se ova uvriježena predodžba o hrvatskoj književnosti promijenila u posljednjih nekoliko godina. Dovoljno je spomenuti imena Miljenka Jergovića, Ante Tomića, Zorana Ferića, Roberta Perišića, Krešimira Pintarića, Romana Simića, Renata Baretića, te opsežnije prozne >povratke< Nedjeljka Fabrija, Ivana Aralice, Milka Valenta i Ive Brešana, pa da se dobije dojam kako je hrvatska proza, i pogotovo hrvatski roman, opet u modi.

Izvor ovakve predodžbe književnosti vjerojatno je u devetnaestostoljetnoj ideji romana kao velike građanske pripovijesti o svijetu – ne želim reći da je ideja kako je roman mjerilo stvari, književnosti, svijeta ili (SF) svemira (malo)građanska, rođena u građanskom svjetonazoru i pogledu na književnost po svojoj mjeri, ali u tome zasigurno ima dobar dio istine. U vremenu kada književnost i knjiga počinju funkcionirati kao roba na hrvatskom tržištu – a kapitalističko društvo je uvijek bilo građansko – ako su romani (da ne kažem knjige) opet u modi, tada se ni ne skriva da su one >ponovno< in na tržištu. To pak znači da će prosječni čitatelj (kupac) kupiti knjigu jer je ona izreklamirana kao tržišna roba, ili zbog prestiža, ili zbog obojeg, jer drugo logički proizlazi iz prvoga. Konačno, to znači da se knjiga, koja se kupuje u tržišnom sustavu i po tržišnoj i ideološkoj logici prestiža i statusnog simbola, reprezentira i poima kao građanski objekt, odnosno da je konsolidacija tržišta knjiga u posljednjih pet godina dobrim dijelom vezana i uz >novo< stvaranje srednjeg sloja, a ne samo uz kakav-takav izlazak iz tranzicije i prijelaz u >pravi< kapitalizam koji ne pita, pa i čini knjigu >normalnom< u sklopu spektakularnih, kolonijalnih kapitalističkih projekata.

 

Imamo li dobar SF?

U tom kontekstu, novi zamah povukao je za sobom i druge izdavačke, odnosno pop-kulturne sektore te se na kioscima, uz knjige, ponovno mogu vidjeti redoviti stripovi i nova roto-izdanja poput SF niza Nexus, dok prve tri knjige Vodiča kroz galaksiju za autostopere stoje na popisu deset najprodavanijih knjiga. No, ovo zadnje nije ništa čudno, jer je oduvijek trebalo znati razlučiti hrvatsku SF književnost – koja pokušava biti popularna i populistička – od jednostavne činjenice da je SF hollywoodskih filmova, videoigara i franšiza tijekom 1990-ih postao skoro pa mainstream popularne kulture. Pri svemu je ironičan paradoks da se znanstvena fantastika, taj >revolucionaran< žanr teorijski samoosviješten kao književnost spoznajnog očuđenja i blagoslovljen revolucionarnim patosom unutar (post)marksističke teorije Darka Suvina i škole oko časopisa Science Fiction Studies, u hrvatskom i postjugoslavenskom kontekstu našao u >buržoaskom< okruženju. No, SF je oduvijek bio autohtoni dio američkog pulpa i najprozivaniji eskapistički žanr. Upravo se tu nalazi dodatna nijansa ovoga problematičnog odnosa romana i novele: premda se, u prkos ovoj adoraciji romana, često ističe kako se živost neke SF scene ipak ogleda u njezinoj novelistici (ne samo zbog ideje kako je novela pogodnija vrsta za kratko iznošenje SF ideje, novuma, i njegove spoznajne razrade od romana, nego i stoga što scena uistinu živi kroz časopise i fanzine), roman ostaje najpopularnija vrsta i među SF čitateljima. Krenulo je još 1940-ih ulančavanjem novela u koherentne >svemire< pojedinih autora: i danas čitatelj familijarnost traži u poznatoj seriji ili prepoznatljivom >svemiru< nekog autora ili autorice, suvinovsko očuđenje (defamilijarizacija) se familijarizira, a novumi i spoznajna vrijednost SF svjetova postaju tek retorika različitosti.

U tom >novom< hrvatskom književnom sustavu, u kojem knjiga postoji isključivo kao spektakularni bestseler u kojem se prodaju čak i likovi, pokušava funkcionirati i novija hrvatska znanstvena fantastika. Počevši od 1995, kroz redovite godišnje zbirke zagrebačkoga SF društva SFera pojavio se velik broj novih pisaca (koje u 2000-ima već odmjenjuju novi), a 2003-05. Biblioteka SFera tiskala je dvanaest (12!) zbirka priča tim >mladim< piscima, svima mahom prve, učinivši napokon da hrvatski SF pisci imaju normalne knjige, a da nisu kao dosad osuđeni na polusuvislo dizajnirane samizdate ili dobrohotnost neke manje izdavačke kuće.

O tim piscima okupljenima oko SFerine godišnje zbirke je čak i Jurica Pavičić lani u Jutarnjem listu napisao da >upućeni kažu kako imamo dobar SF<, no očito je da se na žalost sam nije pokušao uputiti. U posljednjih petnaestak godina tucet autora i autorica izgradio je svoje prepoznatljive stilove i autohtone svjetove s vlastitim preokupacijama: npr. Tatjana Jambrišak, Jasmina Blažić, Goran Konvični, Darko Macan, Aleksandar Žiljak, Zoran Vlahović, Marina Jandrejčić, Igor Lepčin ili Danilo Brozović. Premda su neki sudionici ovih zbirki objavili više knjiga u drugim žanrovima i često za djecu (Zoran Pongrašić, Žarko Milenić, Denis Peričić, Viktoria Faust), hrvatski SF ipak ne može zaživjeti kao popularan žanr bez romana, dok su redovita SF izdanja na kioscima i časopisi (kojih u ovom novom tržišnom preporodu nema, jer Futura više-manje stoji zbog maćehinskog odnosa svog izdavača Strip-agenta) tek nužan temelj. Vratimo se početnoj ideji romana kao književne vrste nad vrstama: čitatelji radije posežu za romanima, i tek romanima domaći autori mogu u potpunosti konkurirati stranim popularnim SF romanima u knjižnicama.

 

Tri etape Perkovićeva desanta

Premda je sa SF romanom nedavno koketirao Ivo Brešan (Država Božja 2053), a lani izvanredan roman objavio i za njega zasluženu SFerinu nagradu primio dotad nepoznati Ivan Gavran (Sablja), upućenija publika očekivala je to od ove grupe >SFerinih pisaca<. No dok većina njih ne živi od pisanja, a Darko Macan urednički i izdavački vuče barem polovicu SF i strip scene u Hrvatskoj, prvi roman objavio je, prestigavši autore od kojih se to prije očekivalo, Dalibor Perković. No to možda i nije tako neočekivano, jer je Perković (1974) od 1996. objavio niz novela kojima se najavio kao ime na koje hrvatska književnost itekako treba računati. To se događalo u nekoliko etapa: tri prve novele iz 1996. i 1997 (Valberg, Tuđinac, Zakon skupine) bile su špijunski (prva) i ratni (druga) zapleti smješteni u znanstvenofantastično okružje, dok je treća bila militarna space opera napisana već po svim uzusima toga podžanra. No, svoj prvi vrhunac Perković je doživio 1999, kada je u godišnjoj SFerinoj zbirci Krhotine svjetova objavio novelu Banijska praskozorja, jedno od najboljih domaćih književnih djela o nedavnom ratu. Dok je debitantska novela Valberg bila ispripovijedana u dosta šabloniziranom modusu, te su je urednici Dnevnika entropije opisali kao >rani pokušaj vrijedan pozornosti<, Banijska praskozorja imala su ono nešto što se moglo nazvati samo Perkovićevim. Zamjetan je bio epski, romaneskni zalet kasnije tako karakterističan za Perkovića (Banijska praskozorja zapravo su pripovijest ili kratki roman), ali i, da opet citiram SFerine urednike, >nezdrav interes za politiku<. Perković je, naime, zainteresiran da govori o nama i ovdje, te njegov SF funkcionira, kako bi htio Suvin, kao spoznajno očuđenje našega životnog konteksta. Koliko god to bilo naivno reći, Perković se itekako približio idealu pružanja slike nas samih kroz reprezentaciju drugog, začudnog. Treća etapa Perkovićeva desanta – njemu je draga vojna terminologija – na hrvatski SF, zbila se 2002-04. kada je objavio nekoliko novela u SFerinim zbirkama i Futuri, što je kulminiralo recentnim objavljivanjima zbirke izabranih novela Preko rijeke (Mentor, 2004) i romana Sva krv čovječanstva (Naklada Zoro, 2005). Dulja pripovijest, također na putu prema romanu, Preko rijeke bila je još jedno klasično djelo.

 

Opsjednutost političkim pitanjima

U toj alternativnoj povijesti, izabrani Narod živi odvojen Rijekom od Svijeta, vođen >svešnicima< koji razgovaraju izravno s bogom (Bodinom). Bogata političkim, ideologijskim i religijskim konotacijama i alegoričnim referencijama, iz mnogih je skrivenih ključeva sasvim jasno kamo smjeraju aluzije. Perković – koji je svoje studentske godine proveo kao politički novinar Studentskoga lista – nije tako naivan što se tiče književnosti, i kad želi prenijeti poruku vjerojatno koristi poštu kao i John Ford. No on svoj cilj jasno postavlja: >Za mene, književnost nije preslikani život, ona je slika onih detalja za koje autor smatra da treba naglasiti. I, eto, s tako zadanim sadržajem, ispalo je da je forma koja mi najviše odgovara upravo SF< (s Perkovićeva bloga: http://b3.blog.hr). Kada na kraju protagonist nauči ignorirati božji glas u glavi – glas koji ga je prevario u tipičnom političkom stilu zbog >viših razloga< – čitanje >u ključu< navodi nas na zaključak kako će oslobođenje od božje strahovlade biti postignuto samo ako se prijeđe ta metaforička rijeka. Perkovićeva opsjednutost političkim pitanjima u religijskom ključu još je bolje pokazala novela Djeca božja, objavljena premijerno lani u zbirci Preko rijeke. Ovog puta se alternativna povijest o Vatikanu koji vlada uništenom Zemljom definitivno iščitava kao kritika (pogotovo u kontekstu u kojem nije provedena ni osnovna sekularizacija), a fabula o pojedincu kojeg je politika (opet) pregazila zbog >viših< razloga itekako je kontroverzna, primjenjujući ideju Dostojevskoga (koju je koristila i Ursula K. Le Guin u noveli Oni što napuštaju Omelas) o žrtvenom janjetu koji osigurava prosperitet zajednice. Samo što je ovdje posrijedi zajednica iznevjerena od Majke Crkve, a žrtveno janje je realizirana metafora Isusa kao >jaganjca Božjeg<; ovakvim >kontroverznim< SF preispisivanjem povijesti katoličanstva Perković se nastavio na niz takvih motiva u znanstvenoj fantastici (npr. Gle čovjeka! Michaela Moorcocka).

 

Dobar i kvalitetno napisan žanrovski roman

Sva krv čovječanstva ostaje opterećena Perkovićevom >opsjednutošću politikom<, a karakteriziraju je dva kompleksa koja uzrokuju da ovo djelo, prvi kvalitetan SF roman kojeg je isporučio jedan autor stasao kroz SFerine zbirke, ipak ostaje blago razočaranje za one koje je Perković navikao na visoke standarde. Prvi je set problema upravo vezanost za političke teme. Banijska praskozorja, Preko rijeke i Djeca božja imala su prepoznatljivo referentno polje, to jest bilo nam je jasno da, ako već ne govore o nama, govore nešto o svijetu, kao i sva upečatljiva književna djela. Sva krv čovječanstva tematski je povezana s Perkovićevom prvom objavljenom novelom Valberg (on je u stvari glavni lik romana), pa – premda bi se moglo tvrditi da je Perković premjestio političke dileme i njihove moralne reperkusije u svemirski okoliš – i ovaj roman ima zapravo špijunsku naraciju u podžanru space opere punu političkih zapleta. Kao žanrovsko ostvarenje, roman je vrlo dobar i neki kritičar bi napisao da pokazuje >zrelost hrvatskog SF-a<. Ideja, tj. SF premisa – ono što mnogi autori nisu u mogućnosti dati – kod Perkovića radi savršeno (ipak je studirao fiziku), njegovo pripovijedanje je sigurno, tečno i izrazito napeto – ovaj roman zapravo djeluje kao izrazita napetica, pravi žanrovski bestseler kojeg čitatelji ne mogu ispustiti iz ruke (što je fenomen poznat milijunima čitatelja popularnih žanrova). No tu je negdje i drugi problem, za one koji ipak od Perkovića očekuju više od solidno urađenog žanrovskog romana. Roman se čita prebrzo; za razliku od njegovih novela, ništa dulje ne zadržava pažnju osim čistog čitalačkog uživanja u novumima, začudnosti žanra, novosti toga svijeta (što je sve legitimno obilježje popularnih narativnih žanrova). Pripovijedanje je pretečno, odnosno struktura romana svela se na iznošenje događaja, na čisto žanrovsko fabuliranje, gradnju napetosti. Stoga je to dobar i kvalitetno napisan žanrovski roman koji funkcionira po svim pravilima žanrovske, tržišne SF robe. No, čini mi se da stoga pate druge razine romana. Psihologizacija likova je više pretpostavljiva po očekivanjima žanrovskog čitatelja nego što je uistinu ovjerena narativnim tijekom unutar strukture romana. Možda je tome tako jer roman svojom temeljnom fabulom doziva u sjećanje sam početak modernoga hrvatskog SF romana, Raosov Brodolom kod Thule – u oba je zapleta umiješan zvjezdani brod i znanstveno otkriće te s njime povezana sudbinska moralna odgovornost protagonista – što je usporedba koju je dosta teško izdržati zbog Raosova znana filozofičnog diskurza.

 

Populistički SF

Glavna fabula je stoga moralna dvojba, moralka, i zapravo je najveća kvaliteta iznevjereno očekivanje (Valbergova moralna odluka zapravo nikako ne dolazi) koje bi trebalo biti pozitivna stvar jer obično iznimno ometa okorjele žanrovske čitatelje. Glavni se lik pred kraj romana doslovno gubi i nestaje iz pripovjednog žarišta dok fabula romana grabi naprijed; problem romana nije narativno razriješen, nego je jednostavno očekivani ulog u gradnji i razrješenju fabule po uzusima žanra. Moguća primjedba da je ova paralela nepoštena ili da, za razliku od Raosa, Perković ne voli >filozofirati<, što je legitimno, a često čitateljima koji to ne preferiraju i dobrodošlo, no to svakako nije istina, s obzirom na Perkovićeve ranije spomenute pripovijesti. O tome svjedoči i novela Doba vodenjaka (Futura, 2002, 104) koja se čita na izrazitu raosovskom fonu: u atmosferi izolirane svemirske postaje, suočavanja s krajnjim ljudskim stanjima i pitanjima te smakom svijeta, i radnjom i egzaltiranom naracijom i egzistencijalnom tjeskobom (svim zanosnim očuđenjima za SF čitatelja) ova novela postavlja Perkovića kao jedinog pisca takvih kapaciteta nakon Raosa i svjedoči o njegovim pravim dometima (za nju, za razliku od Banijskih praskozorja i Preko rijeke, nije dobio godišnju SFerinu nagradu). Sva krv čovječanstva pati zapravo od sindroma prvog romana, budući da je tiskanje romana prvi put najavljeno upravo u bilješci iznad te novele – dakle prije pune tri godine – i on je svojom akcijskom strukturom bliži ranim Perkovićevim novelama poput Valberga nego kasnijim novelama. Po zavidnom broju dobro napisanih stranica bez ikakvog viška materijala, riječ je o kvalitetnom SF štivu koje je populističko i koje može itekako biti popularno, u kojem će uživati svaki ljubitelj žanra, no za one koji žele ipak malo više, izbor bi trebao biti Perkovićeva lanjska zbirka Preko rijeke koju bi morao prelistati svatko imalo zainteresiran za suvremenu hrvatsku prozu.

 

/* */