Adnadin Jašarević: NEDOVRŠENI SVIJET (2002, 2006)

NEDOVRŠENI SVIJET, Adnadin Jašarević

(BZK Preporod, Zenica, 2002; Udruženje književnika ZE-DO kantona, 2006)

 

Piše: Senad Duran

ODISEJA SNA I SVJETLOSTI

‘Why, why wasn’t it destroyed?’ cried Frodo. ‘And how did the Enemy ever come to lose it , if he was so strong, and it was so precious to him?’ He clutched the Ring in his hand, as if he saw already dark fingers stretching out to size it.
‘It was taken from him,’ said Gandalf.’The strength of the Elves to resist him was greater long ago; and not all Men were estranged from them.The Men of Wesernesse came to their aid.That is a capter of ancinent history which might be good to recall; for there was sorrow then too, and gathering dark, but great valour, and great deeds that were not wholly vain.
J.R.R. Tolkien: The Lord of the Rings

Ko može dokučiti gdje leži granica između stvarnosti i iluzije i šta je to što magičnu ljepotu svjetova drži nad ambisima ništavila?! Daleko negdje, nizvodno od svega spoznatljivog, iza posljednje modre rijeke izranja mutna spoznaja da kroz zlatne kapije vječnosti prolaze tek kristalni odrazi legendi i azurna prozračnost snova.Nevažno je gdje je Početak i Kraj pošto nas nepredvidivi ples slučajnosti može dovesti na bilo koju tačku kruga Postanja, pa i na onu na kojoj je San taj koji  postaje tijelom.

U svom romanu “Nedovršeni svijet”,  koji se kao supernova širi na čudesnom nebu vlastitih preokupacija i ljubavi prema žanru književne fantastike, ( nebu ne baš tako priznatom nad ovom 2bosanskom pustolinom2), Adnadin Jašarević nas upravo dovodi na tu hipotetičku tačku geneze svijeta sa krajolicima od rijeka, planina, oblaka i zvijezda, svijeta sa srećom i ljepotom, koji se stvara u grču i dualističkoj agoniji Sna i Ništavila.

Ovo je prva knjiga iz prve trilogije tvz. herojske fantastike u bosansko- hercegovačkoj književnosti, kojoj je bilo suđeno da se kao i Tolkinov “Gospodar prstenova” stvori iz praha hipersvemira  mašte i sna suprostavljenog apsurdom svemiru ljudske stvarnosti, vječno sirovom i surovom.

Ne radi se, zapravo, o izuzecima već o pravilima i dubokim zakonima po kojima su, kako nam sugerira Borhes, početak i kraj svake književnosti u mitu. Na toj ravni između svijeta grčke mitologije i svijeta koji je osvojila moderna naučna  ili herojska fantastika (ovome bi se mogao pridodati sveukupan svijet Holivuda)  mogle bi se istaknuti brojne i iznenađujuće analogije i bliskosti. Sve duhovne (umjetničke) tvorevine nose u sebi fundamentalna obilježja samoorganizovane “stvarnosti živih iluzija”. Njihov inspirativni i impresivan stvaralački duh i nagon više je pod vlašću zakona nasljeđivanja nego što se može zamisliti, zbog čega je “svaka naracija bliža naracijama koje su joj prethodile negoli svijetu koji nas okružuje”. Uprkos svemu, tim zanosnim evolucionim tokom upravljaju boginje mašte i slobode. Spram duhovnog kosmosa sivilo i hladna jednoličnost stvarnosti izraz su nemoći i okova ništavila. Kako reče Andre Marlaux, stvarnost nema stila, kao što nema ni talenta.
Ovom prilikom obzirno ću prepustiti drugim književnim kritičarima i sastavljačima neke od budućih antologija bosansko-hercegovačke fantastike da iscrpnije progovore o mogućim uzorima i odrazima drugih sličnih djela koji su doprli do Jašarevićevih spisateljskih damara dok je stvarao svoj “Nedovršeni svijet”. Misao da su čovjek i njegov svijet Nečiji san stara je koliko i sama književnost (prisjetimo se besmrtnog Pindarevog stiha: “Čovjek je san jedne sjenke…”) i ta misao kadra je podstaći duboko filozofiranje i suptilnu pobožnost. U književnom smislu to je imaginacija kao i svaka druga i Jašarević je koristi da bi osmislio “svijet snova koji nastaje, dio po dio, kada ga sanjaju izuzetne osobe-Sanjači”. Potka veličanstvene epske sanjalačke odiseje  sažima simbolsku istinu: stvaranje nedovršenog svijeta nije samo po sebi radost, zanos i ushićenje. To je neizvjesna avantura i beznadna žudnja da se smisao otrgne od ništavila, uzvišena u htijenju ali i puna užasa i bola, “jer, ništa ne može boljeti ili prestraviti kao čin rađanja života”.

Apologija nedovršenog centralni je lajt motiv žanrovski dotjerane priče u kojoj se glavni junaci suprostavljaju zlu čije oličenje je sveprisutna i bezumna neman tame, sam supstrat kosmički silne gladi za prazninom koja je svršetak svega. U idejnom kontekstu  romana, Jašarević predočava slutnju da je nedovršenost izvjestan atribut svjetova, da je sam Tvorac po logici konačne volje ostavio svoje djelo nedovršenim, posijavši ljudski porod u sumorni Kamengrad, prepustivši im nesreću (i sreću) da u toj prokletoj avliji ništavila sami stvore sopstveni raj uz pomoć jedine nadnaravne moći koja im je  data kao smrtnicima: Sna koji ima moć Riječi i koji je darovan rijetkima i izuzetnima. Na samom početku jednosmjernog toka pripovijesti trojica Jašarevićevih hrabrih Argonauta – lovaca na tamu, oboružani žezlima plamenih strijela, dolaze do svog zlatnog runa – dječaka Morina, koji i ne sluti da je odabrani, Sanjač živih snova pod suncem, tim vrijedniji zbog otužne istine koju saopštava jedan od lovaca, da se “Sanjači rijetko rađaju u ovim vremenima bez nadahnuća i mašte”. Kroz dramatičnu borbu sa opakim zlokotom tmine i druge avanture, mala družina lovaca odvodi dječaka Morina u Čuvanu dolinu u kojoj se susreće sa Velikim Meštrom, koji mu otkriva istine Nedovršenog svijeta, ali i predočava i nagovještava duboke tajne i opasnosti. Završna poglavlja romana pripadaju divnim i maštovitim legendama, blistavim opisima predjela stvorenih snom  čudesnih ali i tragičnih Sanjača. To je  raskošna slika već odživljene povijesti  u kojoj se naziru konture nesigurne budućnosti simbolično ocrtane Morinovim odlaskom do Jezera sumnje koje sažima sva pitanja i sve odgovore.

Dvije lako uočljive i dragocijene boje ističu se u spektru ove epske fantastične romaneskne sage koje u našoj književnosti nema preteče i pada po njenom ćilimu poput plamene i usamljene zrake. U prvoj je poetski raskošna slika iskonskih ljudskih dramatskih okršaja Dobra i Zla u ambijentima koji su sami po sebi maštoskoci veličanstvene ljepote. Kataklizma Kamendoma, planine koje lete na leđima vjetrova, priroda u svojim divljim strastima i nagonima opstanka, koju kroti samo pjesma, mitski neobična nomadska šumska plemena, bolna ljepota zaustavljenog života – Kamenlik planina, čudo svjetlosti: Svjetlokamen -dragulj zelenog mora, sve to oživljava i treperi u aurori sugestivne Jašarevićeve riječi.

Druga odlika romana jeste dubina misaonih refleksija, koje uglavnom izražava drugi glavni lik, Veliki Meštar, kroz slutnje i nagoviještaje oblikovane u maniru jezgrovitih zavjeta u kojima je proročka spoznaja o neizvijesnosti avanture Sna, bolje reći to je tautologija samih snova kadrih da stvaraju i uzvisuju, ali jednako moćnih i spremnih da zavedu u bezdane tragičnosti i samouništenja. U tom pogledu San je istinski božanski dar: i anđeo i demon u dramama Stvaranja i Uništenja.

Ne treba biti samo ljubitelj žanra fantastike da bi sa zadovoljstvom iščitali Jašarevićevu knjigu.Treba biti vjerni poklonik moćnog duha književnosti koja je svijet nad svjetovima. Pored ovog uspjelog književnog ostvarenja možemo sagledati moguću sudbinu mnogobrojnih ovovremenih knjiga olako uronjenih u ustajalu vodu plitkih realističkih bunara kojima se može desiti da nikada ne polete na leđima vremena u ovom nedovršenom svijetu naše književnosti…

 

/* */