Adnadin Jašarević: DRUŠTVO TRAGAČA

DRUŠTVO TRAGAČA, Adnadin Jašarević

(IK Zoro, Zagreb, 2011)

 

Piše: Davor Šišović

U POČETKU BIJAŠE KNJIGA 

Futurolozi mogu na osnovi znanih nam parametara predvidjeti kako će se u sagledivoj budućnosti razvijati tehnologija. Mogu čak i projicirati kako će se mijenjati ljudski organizam u tisućljećima što dolaze, kako će se naše tijelo prilagođavati novim uvjetima života, rada i učenja. Ovo potonje baš i ne sluti na dobro: glave će nam, kažu ti futurobiolozi, dobrano narasti jer će mozgu budućnosti u gabaritima sadašnjih ljudskih lubanja biti tijesno.

Nasuprot glavi, tijelo će nam kržljati a udovi se skraćivati i smanjivati, osim prstiju. Nalikovat ćemo, u skladu s tim predviđanjima, sasvim na svemirce, izvanzemaljce, na male zelene kakve u današnje vrijeme osmišljavaju SF pisci i fi lmski redatelji. A tehnologija? Glede njenog razvoja možemo biti malo mirniji. Minijaturizacija, robotizacija, umjetna inteligencija, energetika i informatika; to su glavni tehnički razvojni pravci kojima se onaj dio čovječanstva koji nije gladan i na koji ne pucaju bavi već stotinjak godina.

Iako će se, zamoljeni da budu detaljni pred publikom koja ih razumije i koja ih znade slušati, tehnofuturolozi raspričati do u detalje rasprostirući vizije budućnosti, za javne potrebe bit će oprezniji, jer stvarnost je već nekoliko puta prešišala ne samo znanstvene projekcije budućnosti nego čak i maštu autora znanstvene fantastike. Sjetimo se samo mobitela, ili pak porasta kapaciteta i mogućnosti osobnih računala: neki su SF pisci ponovljena izdanja svojih starijih knjiga baš zbog mobitela i kompjutora morali malko ažurirati, priznajući da su naprosto previdjeli mogućnost tako brzog razvoja.

Ono međutim u čemu se futurologija ne snalazi baš najbolje je predviđanje razvoja ljudskog znanja. Ne ukupne količine znanja u vidu sume uporabljivih informacija kojima će raspolagati čovječanstvo, već kvantuma općeg znanja po glavi stanovnika; značaja tog znanja za identitet čovjekov; sudbine procesa učenja kao važne faze u formiranju čovjekove ličnosti; a naposljetku i sudbine tradicionalnih nositelja tog znanja, medija na kojima znanje počiva dok za njim ne posegne netko kome ono treba.

Već naše doba pokazuje kako usko specijalizirano znanje nužno hendikepira opće znanje ili opću kulturu znanstvenika-specijalista; a sva se predviđanja slažu da će nam u budućnosti trebati još uže specijaliziranih znanja, sve dok se veći dio čovječanstva ne bude sastojao upravo od usko specijaliziranih znanstvenika koji se međusobno, ako nisu istih specijalizacija (a ne samo struka) naprosto neće moći sporazumijevati. Neće nam to budućnost donijeti, imamo to dijelom i u sadašnjosti, da najveći dosezi kulture i umjetnosti prošlih vremena novim generacijama bivaju nepoznati, nerazumljivi, nepotrebni. U budućnosti će kulturna I umjetnička baština čovječanstva tom istom čovječanstvu biti jednako bliska kao da je izvanzemaljska. Postoji i druga mogućnost: da umjesto informativne i formativne uloge, umjetnost za ljude budućnosti postane nešto mistično, vrijedno tek podozrivosti i strahopoštovanja, nešto za što ih uvjeravaju da je jako vrijedno, ali te vrijednosti oni nisu kadri dokučiti, osim malene grupice posvećenika, posjednika znanja i svijesti o vrijednosti umjetničkih djela što su ih iznjedrila i sačuvala prethodna tisućljeća.

O toj drugoj mogućnosti govori roman Adnadina Jašarevića Društvo tragača, pridodajući scenografi ji avantura likova koji nose imena najvećih književnika u povijesti čovječanstva i prikladno postapokaliptično ozračje. Zašto prikladno? Zato jer odmah upada u oči da čovječanstvo, čiji su primjerci likovi u ovom romanu, nije čovječanstvo koje se razvilo, već je to čovječanstvo koje se zamalo samouništilo. Posvuda je naime neplodna pustoš, gradovi su u ruševinama, likovi doduše imaju vatreno oružje, ali ne koriste prometala, nema struje ni benzinskih motora, a nebom ne prelijeće ništa stvoreno ljudskom rukom. Nema ni komunikacije među udaljenim ljudskim skupinama: jedini mogući kontakt je onaj neposredni, fizički, oči u oči, a i taj je ispunjen rizikom jer borba za preživljavanje je nemilosrdna, a kanibali su na svakom koraku. U tom opasnom svijetu postapokaliptične budućnosti malena grupa tragača za knjigama možda je jedina skupina ljudi na planetu koja je svjesna da je svijet postojao i prije kataklizme, a da je spomen na taj svijet sačuvan u – knjigama. Knjige su tako jedini dostupni nositelji znanja, ali ne znanja o svijetu kakav je bio prije. Knjige kriju sliku svijeta kakvog su zamišljali pisci iz daleke prošlosti, što je dakle opet svojevrsna lažna slika, ali toga su svjesni samo neki među tragačima. Većina ih vrijednost knjiga uzima tek zdravo za gotovo, spremna ih je braniti i po cijenu života, ali ih nije spremna razumjeti, odnosno trošiti svoje vrijeme na upoznavanje duha vremena koji je u tim knjigama sačuvan. Što je pisac htio reći, tajna je koja se solidarno prepušta tek najvećim čudacima među tragačima, inače ekipom uigranom poput komandosa iz nekog boljeg akcijskog fi lma.

Zašto su u toj dalekoj ljudskoj budućnosti, za koju ne znamo kada se događa, kao simboli i istovremena otjelotvorenja iščeznulog svijeta odabrane knjige? Zašto to nisu filmske ili magnetne vrpce, kompaktni diskovi, mikročipovi, palmtop readeri? Možda zbog linije manjeg otpora? Naime, za konzumaciju sadržaja svih tih medija potrebna je struja, a elektrodistribucijski sustav tog postapokaliptičnog svijeta naprosto ne postoji. Postoje samo knjige, od papira, a tragači ih znaju čitati! Vjerujem da je tome tako uslijed autorove simbolične kritike današnjeg stava prema knjizi. Naime, već desetljećima, kako napreduje informatički razvitak, papirnatoj se knjizi predviđa smrt, iščeznuće, zaborav, ali pacijent je nevjerojatno žilav. Nijedan elektronski medij još nije zamijenio knjigu, knjige se i dalje tiskaju, prodaju, čitaju, knjiga na samrti naprosto nije, a čini se da još dugo neće biti. Knjigu, u obliku kakav poznajemo stoljećima, mogu poštivati i oni koji rijetko ili nikako zaviruju među njene korice, dok je poštovanje ili čak idolopoklonstvo prema hard-disku ipak teško zamisliti bez podsmijeha. Takva knjiga, spremljena ili zaboravljena unutar debelih zidova zgrada koje u trenutku preokreta sudbine čovječanstva sigurno nisu bile vojni ciljevi, lako je mogla dočekati svoje ponovno otkriće od strane nove generacije mnogokakvim mutacijama deformiranih skupina bića kojima je čovjek samo daleki genetski predak. Takva knjiga, koja je preživjela veliko uništenje, na stranicama Jašarevićeva romana doživljava različite sudbine, ovisne uglavnom o intenzitetu straha ili ne-znanja pred tim reliktom (koji je preživio, dakle ima neku tajanstvenu moć!) u pojedinoj skupini čudovišnih stanovnika porušenih gradova s kojom se tragači susretnu na svome putu. I ni na kraj pameti, kako nama čitateljima tako ni Jašarevićevim tragačima, neće biti da postoji, negdje u tom neljudskom svijetu mogućih ljudi, knjiga koja čeka svog čitača! Knjiga koja je podsvjesno čuvana baš zato jer bi jednom mogao naići netko tko će znati, i tko će njenim čuvarima vratiti osjećaj vrijednosti starih vremena, ne onih vremena kada su bogovi stvarali svijet (jer svijet njima poznat nedavno je razoren), već onih vremena kada je svijet zapisivan u knjige, magijske predmete kojih oni imaju napretek, ali ne znaju ih odgonetnuti.

Što je dalje bilo s plemenom kojemu je Dante Pakleni ostao čitati knjige, ne znamo, roman je završio, ali svi koji danas poštuju knjige jako će se radovati literarnoj zamisli Adnadina Jašarevića da čitanje knjiga može označiti i početak jedne nove civilizacije.

 

/* */