Ratko R. Radunović: AVET

Starica je naumila ustati s poda i u polučučnju shvatila da gubi svaku vezu sa nogama. Zaustila je nešto, no naglo čiljenje snage samo je natjeralo rijedak osmijeh na usne, kao da je prvobitno i znala da će se to dogoditi. Zapravo, imalo je svrhe nalaktiti se na dušek i pomoliti se na taj način, direktno pod krstom, kao što je nekada činila svake večeri. Zajedno sa koljenima poklekle su joj i ruke, istovremeno gubeći oslonac u laktovima i u žbicama, i to pod uglovima za koje je mislila da nisu iscrtani na njenim nelojalnim udovima. Desna joj je upesničeno počivala na krevetu pred kojim je do maločas klečala, a lijeva na vrhu povijenog hrastovog štapa – jedine stvari s kojom je toliko bila u neposrednom kontaktu da, za razliku od okoline, nije ostala lišena ni najelementarnije nijanse onog ravnodušnog sjaja, a ponajmanje svoje svrhe.

Starica je izgubila momentum i zabrektala, više u kikotu koji se otrgao od njenih usta nego od sveopšte nemoći. Glavom je uronila u postelju, isprva ni ne osjetivši bol u koljenima nakon što su ona odlučno udarila u lelujavi, zveketavi parket. Dozvolila je da joj pleća odzvone u seriji tahikardičnih otkucaja srca prije nego što je glavu okrenula u stranu i s olakšanjem je položila na svilenkasti lokvanj od vlastite bale. Hvala Bogu što toga jutra nije stavila zube, pomislila je. Potom se presabrala, uvidjevši da joj se puls vraća u normalu, kao i to da su joj ekstremiteti, kao i sve njihove koščice, još uvijek na broju.

Trebalo je vremena da se ispravi i prvo postrance sjedne na krevet, i zanemari pulsirajuću bol u nožnim zglobovima, osjećajući kako ti naumi, bilo fizičke ili kontemplativne prirode, bespoštedno deru i svlače sa nje podjednako istu količinu energije. Smirivši sopstvene uzdahe, osluškivala je na ivici snage. Umalo nije izustila, “Bože, gdje je on već jednom!”

Desna šaka joj je pritom počivala na pištolju, no više iz navike nego fatalizma. Iako nevična, htjela ga je stalno nositi u džepu, ili nadohvat ruke, u slučaju ako osjeti da sama sebi postaje antitezom; ako joj izanđali vuneni prsluk u kome ga je teglila još više oteža; odnosno, čim pretpostavi da zalutali tromb upravo hita ka jednoj od četiri arterije u njenom mozgu. Jer čim uvidi da joj se postepeno gase prsti na udovima, slutila je, biće uveliko kasno, iako će pištolj sigurno biti na dohvatu obje ruke.

Dovoljno svojeglava bila je i jutrošnja genikulacija. Prilikom saginjanja mogla je ostati bez kuka. Ipak, srećna okolnost bijaše što je još uvijek znala razlučiti čemu taj krst u spavaćoj sobi. Kao i većina života, koji joj se vraćao u sporadičnim i sve kraćim retrospektivama, mislila je da je previdjela i tu pojedinost. Ona je sada doprinijela golicavom sjećanju na fragment od prije par ljeta – možda i osam ljeta! – otkako je prestala letargično mumlati svoje molitve. Jer, zbilja, kako već apsolutno ništa na svijetu nije imalo nikakve svrhe, prvi iole racionalniji prezviter, ili pontifeks, da je uopšte mogao pojmiti način na koji će skončati – nezanemarljivo sâm – priznao bi da tek danas molitva, osim grotesknog šarma, više nije posjedovala ni najpovršnijeg smisla niti vrijednosti.

Ležala je tada starica u istoj postelji na leđima, sa rukama čiji su prsti bili izukrštani na daleko mesnatijim plećima i s pištoljem do lakta, uzaludno priželjkujući od sna da je omami i pokori. Pogled joj nije imao volje lutati po rijetkim drangulijama u sobi, pa se, u sekundama kad je duh najviše prijemčiv za utiske, prvi put zagledala u krstaču visoko nad svojom glavom, očarana njenom jednostavnošću: dvije tanke šperovane daske, i to je sve, uz pomoć majušnog klina nekako su tvorile savršeno proporcionalan simbol nekadašnje hrišćanske crkve. Čak i dok se molila, starica je rijetko dizala pogled ka daskama, a sada, kada to više nije kanila činiti, one su joj naprečac postale nepodnošljive. Brže-bolje je zato dohvatila štap kod uzglavlja, ispravila se u krevetu i njime pokušala smaći krst sa zida, jednom, dvaput.

Momentalno joj bijaše drago što joj je onda prifalilo više od metra visine u tu svrhu. Čim je uvidjela da bi sama sebe eventualno pečatirala kao budalu da se, nakon svega, i nogama pripodigla na krevet, stekla je utisak da bi, pridajući toliko pažnje kojekakvom praznovjerju, izgubila sav kredibilitet jednog nereligioznog primarijus-doktora; zato je krst i ostavila da počiva tu gdje jeste.

Praznovjerje ili ne, pričinilo joj se da njena jutrošnja zahvala Gospodu, prva od ko zna kad, bez prisustva toga krsta ne bi sadržavala logičnu težinu. Dalo se zaključiti da ko god da je prije nje boravio na tome mjestu, nije bio prvi vlasnik. Sudeći prema ostavljenim knjigama, većinom u francuskim tomovima odavno upotrijebljenim za potpalu i potrebe toaleta, krstu svakako nije bilo mjesta u prvobitnoj kući; krst je neko prokreirao u toj sobi, od ostataka fijoke iz starog šifonjera. Bog je sâmi znao koliko je dúšā defilovalo tom kamenom jednospratnicom sve dok se starica napokon nije uselila u nju. Štaviše, možda je u kući sa njom sada stanovao još neko.

Stoga je starica, kao i minulih dana, nastavila osluškivati.

Noćima nije spavala kako treba, čekajući avet u svojoj fotelji. Koračaji na spratu nisu mogli biti očitiji; neko je zaista naseljavao prostor nad njenom glavom, ne prestajući da se mota po dvijema od tri sobe za koje je starica, dok je još imala volje – ako već nije snage – penjati se na sprat, znala da se tamo nalaze. Zvuk stopala podsjećao je na prigušene flatulentne jecaje nezgrapnog klavira koga neuviđavno vučete po raštimovanom parketu, što je bilo više nego dovoljno imajući u vidu koliko su zidovi i podovi kuće bili stameni. Takođe je zaključila da se isti zvuk, začudo, nikada nije mogao čuti iz treće sobe na spratu, što nipošto ne bi bila odlika normalnog ljudskog bića u ovakvoj sredini. Normalno ljudsko biće, kao takvo, najvećma satkano od životinjskog kurioziteta i atavističkog straha, valjda bi ipak nekad smoglo hrabrosti da siđe strmim stepenicama i obznani joj svoje prisustvo. Starica, doduše, nije ni primijetila kad je ono ušlo u kuću – ako je ono ikada i ušlo u kuću – i to kroz vječno otključana vrata pored kojih je, osim po noći, bezmalo bila osuđena da provodi čitavo svoje vrijeme. Šta je to njen gost mogao da izgubi? Starica bi mu dala svu uskladištenu hranu, pa i tu dnevnu sobu, ako treba.

Ponekad to zdanje neharmonično cvrči, pogotovo zimi dok ga bez predaha šiba bura, a najčešće u prizemlju parket rasijano pucketa pod njenim onemoćalim koracima. Lokoti na sporednim vratima zveckaju tako drčno da se čini da joj se njišu pored samih ušiju. A zamandaljene i odveć rasklimatane žaluzine, njih sveukupno dva tuceta okrenute šetalištu, odbijaju reski huk šljunka koga talasi izvlače na obalu a potom ga ponovo neumorno vraćaju u more.

Ustaljena primorska kakofonija ju je, uostalom, i navela da se naseli baš na tom području, gdje jezivo mrtva tišina nije u prednosti da je privoli da prije vremena podigne pištolj na sebe.

Iako nevoljno, ustalila je spavati u sobi s krstom, desetak metara od dnevne sobe od koje su je razdvajala dvoja vrata. Činila je to koliko zbog treninga toliko i zbog promjene vazduha. U prostranom dnevnom boravku, zarad kamina, uvijek je bilo papreno komforno, dok je u spavaćoj sobi naizgled vladala zima, međutim to je samo moglo ojačati njen organizam, ma koliko zebljiv, i ne podvrgnuti ga gubitku imuniteta zbog konstantnog boravka u toploj prostoriji. Baš zbog spavanja u studenoj prostoriji, podsjećala je sebe, bila je u stanju zimi često napraviti tih nekoliko koraka pred kućom i brzo se skloniti unutra, odakle bi potom satima kataleptično promatrala pučinu.

Putešestvije do spavaće sobe, ne bi li se pomolila, već je uzelo danka, no ispade najmanje na staričine ekstremitete sa izrazito slabom cirkulacijom krvi. Disanje joj je naročito otežalo pola sata kasnije i najmanji trud da se vrati u dnevnu sobu i izmjeri sebi pritisak sigurno bi je dokusurio. Zato je napipala pištolj ne bi li se uvjerila da joj oružje doista počiva pod dlanom, odlučivši da u polu-horizontali i na tri jastuka sačeka bolji dio dana.

Kao i često do sada, borila se za svaki besani dah, hvatajući se za kiseonik nalik ribi na suvom. Međutim, sebi je u ogledalu više ličila na stisnutu uvoštenu pesnicu, podignutih i zategnutih jagodica, i spuštene, nabijene arkade između kojih su se, negdje iznutra, pomaljala dva nekada zelenkasta oka danas bukvalno lišena boje, kao uostalom i žućkasto-sive usne stopljene sa jednoličnom nijansom staričinog lica, neprimjetne ispod konkavnog, orlovskog nosa. Naprotiv, smatrala je da bi, da je doista bila vodozemac, izgledala naveliko humanoidnije, iako je u tom času povjerovala da se zaista praćaka na nečijoj udici. Jednolična ishrana bez određenih vitamina kadra je da učini da se ljudska koža uvošti, pa i pretvori u krljušt, te bi neko bez problema uvidio da se njene ruke ništa manje zahvalno ne tresu dok se rvaju sa konzervom mesa.

Ono što ju je nukalo da se izbori za svoja pluća, bijahu prokleti šumovi na spratu; praktično su joj se odomaćili u mislima tokom posljednje dvije sedmice. Jer to gore sigurno bijaše kakva avet prije negoli životinja, i ta avet je donosila čitav jedan gargantuanski smisao sa svojom ektoplazmom što joj je već danima pomagao da se, umjesto učmalo, osjeti rasterećenije. I ako je bilo Boga, onda je On zbilja bio nesaglediv u svojim namjerama čim je odlučio pomoći njoj, ostavivši joj sadruga kako starica najposlije ne bi zamrla vulgarno polemišući sa samom sobom.

Nadjačavanje sa disajnim organima nije je napokon uspavalo, koliko mîsli o tome što li će sve zateći ukoliko se uspije popeti na sprat. Istovremeno je to bio dan kada se godišnje doba očevidno transformisalo u nešto nadasve podnošljivije, i prvi put te zime kosti joj nisu bile teške kao stalaktiti. Toga jutra nije ložila ni vatru u kaminu, ali ne iz bojazni što je morala istrgnuti još jednu stranicu iz knjige za koju je kontala da joj se nekada sigurno dopadala.

Prije tridesetak dana, jedini preostali smotuljak hartije u toj varoši sveo se na četiri knjige, jedine što joj ostadoše u posjedu i na kojima je već pune tri godine postojano habala svoj vid putem golemih naočara. Sebi je tvrdila da ih zna napamet, sve dok se nije našla u nedoumici koju od četiri knjige da žrtvuje za kućne svrhe, nikada se do sada ozbiljnije ne upoznavši sa nezahvalnim truizmom da svaki dan iziskuje po jednu intimnu žrtvu.

Odluka koju je iznebuha stavila preda se, ubijeđena da se nikada neće naći pred nečim sličnim, pa i uprkos stalnoj blizini pištolja kojim bi eventualno oduzela sebi život, doimala joj se nečovječno, bezmalo poput čedomorstva. Pretpostavljala je da je nesagledivo teško podići ruku na sebe; no ubrzo je saznala da je taj akt, prirodno, stostruko lakši od podizanja ruke na drugu osobu, životinju, ili stvar.

Zavjerenička pomisao da je idućeg jutra prinuđena potpaliti vatru sa listom iz jedne od te četiri knjige jezom joj je osula nerve po skvrčenim šakama. Od pomenutih, Floberov roman Salamba sadržavao je najmanje strana, međutim, starica je voljela Flobera, i od njega se još nije mogla rastaviti, kao uostalom ni od Nikolasa Niklbija. Kroninov Šeširdžijin zamak bio je na drugom mjestu po količini materijala za čitanje. No to je bilo djelo koje je, osim neizbrisivog detalja da je njegov autor bio doktor kao i ona, najslabije pamtila. S te strane, ako bi se odlučila za drugog Dikensa u biblioteci, Martina Čazlvita, za koga nije bila u nedoumici da joj se oduvijek najmanje dopadao, i ako pritom ponovo počne iščitavati Šeširdžiju, strahovala je da će joj se već nakon prvih par glava u potpunosti vratiti sjećanje na Kroninov roman, i onda zažaliti što je žrtvovala Čazlvita, bogatijeg za nekih dvjesta pedeset stranica.

Isto je doživjela i dana kada je, nakon molitve, umalo izdahnula, i potom, varljivo odmorna, ustala iz postelje sa namjerom da se, poslije pet-šest godina otkako je posljednji put bila, ponovo nekako ispne na sprat. Tek tako. Ne samo što je znala da će gore ugledati svoju nestalnu avet, već da će i otkriti da se avet pribojavala sići k njoj zbog toga što je ova stalno imala oružje pri sebi. Starica joj je što prije željela objasniti zbog čega je u stvari naoružana – sigurno ne da bi naudila nekome, a ponajmanje daru od samoga Boga.

Oštre stepenice, dvadeset pet njih, nisu je odvratile od nauma, koliko su je, bolje reći, učvrstile u toj misiji, jer nije htjela gubiti vrijeme na pripreme. Svako jutro neopozivo je odavalo ukus posljednjeg, tako da ni to odjednom nije potpalo u kategoriju da se, zbog malo visočije temperature vani, trebalo sagledati iole drugačije.

Uz dvije kratke stanke u hodniku, dogegala se do dnevnog boravka i sa čiviluka ubrala i, jedva se održavajući na stopalima, navukla kaput sa džepom dovoljno prostranim da u njega ubaci i da iz njega, u slučaju potrebe, isuče pištolj bez mnogo muke. Prethodno je odatle izvadila tanke dronjave kožne rukavice i posadila ih na prste; kada bi izlazila u šetnju, odabirala bi zamamno otmjenije rukavice.

Nije zavaravala sebe da će lako prebroditi tu prepreku. Još čega je bila svjesna jeste da je u zadnjoj probi pucanja iz pištolja od prije dva dana – štrakajući okidačem uprazno, koliko da joj prsti obje ruke ne smetnu sa uma tu prostu komandu – jedva uspjela tek dvaput napeti oroz u stanje za okidanje, umalo povrativši sebi u krilo od zadihanosti i vrtoglavice koja ju je namah opsjela dok je sa suzama po obrazima rukovala oružjem.

Naime, njenim godinama je u mnogome više laskalo odlaziti po napuštenim prizemnim kućama niz šetalište, bez ikakve elevacije i uspona, i odatle malo po malo dovlačiti kući potrepštine, počevši od hartije i drvnog materijala, sve dok lani nije shvatila da joj je rejon kretanja postao drastično ograničen. Došlo je doba kad je jedva mogla gmizati po šetalištu pred kućom prije nego što bi izgubila oslonac i pošto-poto morala odmoriti par sati. Blagodareći popriličnom robinzonskom iskustvu, nekada je u takvim pohodima sa sobom nosila i lagani ligeštul na rasklapanje, koji ubrzo potom više nije mogla ni podići s poda sa obje ruke.

Džombaste, uske stepenice počinjale su u hodniku, pokraj sobe s krstom. Kako je kuća imala čudesno visok plafon one joj nikada nisu izgledale u tolikoj mjeri prijeteće, a, opet, smatrala je da je, recipročno tome, u sebi rijetko kad imala podesniju gomilu upornosti i anti-paretičnosti kao u datom trenutku.

Rukavica na ljevici perfektno je prianjala za priručje, pružajući joj čvrstu ravnotežu prilikom penjanja, skoro bez imalo trenja. Ipak, nepopustljivi, mada pomalo i pretjerani stisak lijeve ruke za priručje počeo joj je rađati dobro znani bol u plućima, zbog čega je morala zastati poslije četiri stepenice i postarati se da zauzda dahtanje. Čim se leđima oslonila o stabilno priručje, jedva je na stepeniku imala mjesta poprečno posaditi obje noge, jednu uz drugu.

Uobičajeni vanjski žamor, larma kotrljajućeg pijeska i mora, kao i vitlanje žučnih žaluzina, postao je odjedanput nerazgovijetan i prigušen. Čak su i šumovi sa sprata zazvučali udaljenije i blagozvučnije nego obično, poput neke mistične simfonije, kao da, sa svakim nejednakim stepenikom, oni brže odmiču od nje.

Svjesna da je obuzeta blaženom hitnjom, znala je da je time sebi samo pogoršavala disanje. Štaviše, staričini udovi, za razliku od njenog mozga, osjećali su poroznost i limite kostiju, kao i njihove motorike. Podignuta desna noga na prvom narednom stepeniku, manje-više nije imala nikakvu funkciju, osim da sačeka da joj se pridruži ostatak tijela, što je starica postizala snagom urukavičene ljevice, polako njome klizeći uz priručje i na žbici tegleći većinu svojeg organizma. Ubrzo joj je, na polovini stepeništa, pridružila i žbicu druge ruke, balansirajući tijelom s dvije ruke, sada donekle i lakše nego maločas, prethodno svoj štap uglavivši ispod desnog pazuha.

Bol joj je iznenada zaparao pluća i umalo je izbacio iz ravnoteže. Desna ruka joj se odvojila od oslonca, dok se lijeva instinktivno obavila oko priručja; desna noga mrtvo je skliznula na stepenik ispod, što je naglo promijenilo položaj zapanjenom tijelu, i to u času dok je ono pokušavalo uzdići sebe za korak više. Štap se stropoštao u dno stepenica i ostao dodirivati prvi stepenik svojim gumiranim vrhom.

Slobodnom desnicom se latila kaputa, crveneći se od utučenosti. Proželo ju je spoznanje da joj je pištolj ispao iz džepa, no čim je duže usredsredila oči na liniju u dnu stepenica, uočila je svoj štap kako počiva na nepomirljivoj distanci. Bol u grudima postao je sveprisutan i obasuo joj lice graškama znoja. Da bi zatim oprezno splasnuo, lagano jenjavajući, ostavljajući je u bezuslovnom saznanju da će se satiruća bol vratiti sa prvim sljedećim naporom.

Jače se nalaktivši na priručje, uznemirila ju je pridošla navalica skučenosti izazvana nedostatkom suvislih ideja u glavi. Izvadi li pištolj, postoji mogućnost da će joj oružje takođe nehotično ispasti iz ruke a ona, paralizovana, ostati da trune na vrhu stepeništa. Razumije se da možda u pitanju nije bilo njeno srce, nego mišićni grč prouzrokovan jutrošnjim gubitkom ravnoteže prilikom molitve u spavaćoj sobi. Ne bi bio prvi put.

Nozdrve su joj zviždale pri nervoznim odisajima.

Kako zbog vertiga nije više primoravala sebe da gleda preko ramena, usplamsala glavobolja nije je spriječila da nastavi uspon, ponovo se pomažući s obje šake.

Ne bi li smanjila napor sa ruku, za promjenu je uposlila i podagričnu desnu nogu, čije joj je grozomorno pulsiranje više odgovaralo od prenapetog štektanja u prsima. Skoro da ju je radovalo što uopšte i osjeća donje ekstremitete, gradualno, sa svakim osvojenim stepenikom, sve više nazirući prolaz u turobni hodnik.

Na spratu je došepesala do prvih vrata i otvorila ih. Rukama se pridržavala o zidove, a kada bi se pribila uz kakav dovratak, desnu bi instinktivno položila ispod lijevog ramena gdje ju je najviše probadalo.

I krajnja vrata što je otvorila na spratu u svojem luku zvonko su udarila u najbliži zid i podigla prašinu. Dočekala je da je zapahne jedva osjetna promaja što je sada energičnije prostrujala kroz sve tri tragično memljive sobe. Ni traga od aveti. Ni traga od smisla.

Zvukovi koje je je već nedjeljama upijala dopirali su u stvari sa tavana, čiji je lepezasti ulaz, tri metra iznad vrata treće sobe, postavljenim u sâmom krovu kuće, zahtijevao i visoke kućne ljestve smještene u sobi gdje je starica spavala. Međutim, zvuk koji je navodno slušala, ili možda umislila da čuje, a zatim ga transformisala u istinski zanimljivu hranu za mozak, ovdje nije bio mnogo drukčiji od standardnog lupkanja ruiniranih metalnih dijelova na raslojenim drvenim žaluzinama na vjetru. Prozorska okna sa žaluzinama su očito postojala i na tavanu.

Najzad, otkrila je da je parket u trima sobama bio nakazno valovit, pa čak i raznijet na nekim mjestima, vjerovatno zbog vlage. Utuvila je sebi u glavu da bi trebala nekako doprijeti do prozorâ i otvoriti sve žaluzine na kući, kako bi je valjano provjetrila, premda je znala da ne bi mogla koračati po toliko izdignutom podu. Isto tako, ono što je preostalo od drvenarije po sobama, barem tih nekoliko polica i kreveta, jesu se mogli upotrijebiti za potpalu, ali nagli nedostatak preduzimljivosti kod starice učinio je da i oni ostanu van svakog zamislivog domašaja njenih ruku.

Sjela je, stoga, na hoklicu u hodniku i tareći se o topli propuh, leđima se pribila uza zid. “Gusko jedna, to kuća samo diše”, prozborila je prikladno, osluškujući pritom pod kako se uvija i orkestarski pucketa svuda oko nje. Tu se negdje i prisjetila Kroninovog Šeširdžije, i bezmalo na prstima mogla pobrojati njegove ključne detalje.

Šezdesetak minuta kasnije, u dnevnoj sobi, stajala je malo iznad jedine svoje tri knjige, naslonjena na štap, nezadihana ali zato mamurna. Otvorila je zatim ulazna vrata i sa nekim čudnim olakšanjem uvidjela kako brava postaje sve teža; iskoračila je vani, na šetalište, i krenula ka jugozapadu. Ovog puta je odlučila da sa sobom ne nosi nijednu knjigu.

/* */