Ranko Pavlović: KOS

Iskoračio je iz tijesnog predsoblja i zakoračio u prijatno proljetno predvečerje. Za njim je Vera odgurnula sanjiv pogled. Nebo je bilo još svijetlo, obasjano zracima sunca koje se već strmoglavilo za zapadno brdo.

Ivan će malo prošetati, rekla je Vera kada se vratila u sobu i njih četvoro su, pogledavši je začuđeno, odložili karte na sto, blizu njenih i Ivanovih. Mislili su da je otišao samo do toaleta i da će se brzo vratiti, pa su, do ovih Verinih riječi, držali raširene karte, procjenjujući koja bi im najviše odgovarala u sljedećoj ruci.

Neko je predložio Veri da skuva kafu dok se on ne vrati. Poslije pet minuta ona je na sto donijela poslužavnik sa šest šoljica i rasporedila ih pored šest gomilica karata. Njih petoro polako su otpijali male gutljaje, sve nervoznije pogledajući prema vratima. Došli su samo na jednu noć, u Verinu, od grada prilično udaljenu vikendicu, da se kartaju, ujutro rano moraju natrag, da ne zakasne na posao, a on baš sad našao da se šeta.

Nije ga bilo dvadesetak minuta. Vera je pokupila pet praznih šoljica, a njegovu, punu, ostavila na stolu.

Nije se vratio ni za pola časa, ni za čas, ni za dva časa.

Često su izvirivali, zurili u razrijeđenu tamu, ali ništa nije upućivalo na to gdje se Ivan nalazi.

Pokupili su karte i stavili ih na komodu, kraj televizora. Neko se sjetio da im natoči po čašicu konjaka. Pili su ćutke. Mnoštvo pitanja, poput nevidljivih leptirica, lebdjelo je u tišini, ali nikom nije padalo na um da ih zahvati jezikom, prožvaće i istrese pred ostale.

Pred ponoć izišli su napolje, hodali oko vikendice, vikali, ali nikoga nisu vidjeli ni čuli.

Noć su probdjeli zabrinuti i ujutro otišli u grad, obećavši da će neko od njih doći da obavijesti Veru ako Ivana sretnu ili saznaju kuda je otišao.

Ne znajući šta bi sa sobom i brigama koje su svuda oko nje zujale, Vera je iznijela platnenu stolicu, sjela i zagledala se u dolinu čija je šuma krila iskonske tajne koje nikada niko neće moći da odgonetne. I dobro je što je tako, mislila je, jer kad bi se našli odgovori na sva pitanja, život bi bio sasvim nezanimljiv, besmislen možda. Onda se, na tu misao, trgla. Nije li tajna i to što njenog vjerenika od sinoć nema i što ne zna gdje je? Odgovor na ovo pitanje razodjenuo bi, razgolitio, jednu tajnu, ali bi njoj donio spokojstvo. Uvjerena je da nema nijedne tajne koju bar neko ne bi volio da odgonetne, i kad bi se sve te želje ispunile, onda bi se znali i odgovori na sva pitanja, a to znači da bi život bio bez ikakvih izazova. Siv i dosadan. Jednoličan.

Bližilo se podne, ona je i dalje sjedjela u dvorišu, a Ivan se nije vraćao.

Novo pitanje, koje je moglo biti i nesuvislo, presrete kos, zgrabi ga žutim kljunom i sleti na vrh divlje trešnje, udaljene desetak koraka od vikendice. Vera primijeti da crna ptica, nešto manja od grlice, ima nožice tanke kao vlati sasušene trave i da su joj oči veličine tek zametnutih plodova, jedva uočljivih u bujnom lišću. Ne stiže ni da se začudi kako je uspjela da zapazi kakve oči ima kos, jer joj se želudac stegnu, smuči joj se i osjeti da bi povratila da je bilo šta imala u stomaku.

Poslije podne još jednom osjeti mučninu i nagon za povraćanjem. Otkinu iz trave list kiselice i sažvaka ga. Godio joj je ukus koji je skupljao usta i ukrućivao jezik. Ne ukazuje li taj nagon za povraćanjem i potreba za kiselinom, pomisli, na ono o čemu je govorila majka? Prije mjesec, možda i nešto ranije, sjećala se, ona i Ivan malo više su popili, stigli iz grada u vikendicu, i tada su se vrlo dugo voljeli, ne mislići kakve bi posljedice nepažnje mogle biti. Da, ta mučnina i nagon za povraćanjem…

Bližilo se veče, a Ivan se nije pojavljivao. Ni prijatelji iz grada nisu dolazili, što je značilo da ništa o njemu nisu saznali.

Sutradan je opet sjedjela u dvorištu. Ništa nije remetilo mir majskog dana, obučenog u do grla zakopčan zeleni frak, samo je kos sletio na trešnju, gledao je otud nekoliko trenutaka, pa raširio krila i odletio prema dolini. Pred samo veče sjela je u kola i vratila se u grad. U stanu je nisu čekale nikakve novosti.

Naredni dani postali su nepodnošljivi. Svi su izbjegavali susret s njom, niko joj se nije javljao telefonom, niko nije dolazio u posjetu, ocu i majci koji su provodili proljeće u Herceg Novom nije htjela da javlja ništa u vezi s Ivanom, a sestra se već sedmicama nije javljala iz Toronta gdje od jesenas boravi u okviru programa međunarodne razmjene studenata. Nije znala da li je više tišti usamljenost ili mučnina koja tjera na povraćanje. Sada je već bila sigurna da se u njenoj utrobi, skrivena od neizvjesnosti i straha, razvija klica novog života, proklijalo sjeme njene i Ivanove strasti.

U početku je svaki drugi, pa svaki treći dan odlazila na planinu, nadajući se potajno da će tu bar nešto saznati o vjereniku. Što je proljeće postajalo toplije, a njene mučnine učestalije, počela je da odlazi samo vikendom, na jedan dan. U vikendicu je ulazila tek toliko da uzme stolicu i da se smjesti u hladovinu guste krošnje drveta čije ime nije znala. Odatle se dobro vidjela trešnja, među čijim su lišćem polako krupnjali plodovi, a čim je sunce, sredinom juna, snažnije upeklo i kad su rane trešnje već bile zrele, počeli su da rude.

I prije nego što bi Vera rasklopila stolicu i udobno se smjestila na prugasto platno, nastojeći da se što više opruži, jer je stomak počeo da raste pa je osjećala da joj smeta ako sjedi uspravno ili pognuta naprijed, pojavljivao bi se kos. Oblijetao je nekoliko puta oko trešnje, a onda se spuštao na granu koja se pružala najdalje od debla. Protresao bi krila, pa rasparao tišinu glasom za koji nije znala da li bi ga opisala kao kratak zvižduk ili pisak. Potom bi se sasvim primirio, izlažući pogledu cijelo pernato tijelo, tamnije od olujne noći. U nepreglednom zelenilu ipak su se najviše isticali žuti kljun i tanki sivkasti, možda samo prividni, kružići oko sitnih očiju. Kos je, činilo se, upornim pogledom tražio Verine oči, kao da je želio da joj nešto saopšti, ili da pokaže da saosjeća s njenom patnjom.

Početkom jula, kad su se po trešnjicima neubrani i neopali plodovi već bili smežurali i sasušili, na divljaci pred vikendicom počele su da dozrijevaju trešnje. Mrke bobice, sjajne i radoznale kao zjenice užagrenih dječjih okica, svjetlucale su ispod već otvrdlog lišća čija je boja gubila svježinu, ličeći na kapi mastiljave rose koje su sunčeve zrake ostavile u krošnji da se u njima ogledaju.

Kos više nije mirovao. Slijetao je svaki čas na trešnju, uzimao kljunom bobicu i letio prema dolini, odakle se brzo vraćao po novi plod.

Jednog dana se, kao da se umorio od neprekidnog letenja do doline i natrag, spustio na Veri najbližu granu. Dugo je posmatrao zamišljenu ženu, zatim uhvatio kljunom jednu mrku bobicu, doletio do Vere i spustio je na njen zaobljen stomak, možda baš onako, pomisli ona, kako je prethodne spuštao u kljunove goluždrave mladunčadi.

Vrijeme je prolazilo i dan kada je Ivan iskoračio iz tijesnog predsoblja vikendice i zakoračio u prijatno proljetno predvečerje zaboravili su čak i oni koji su tog popodneva s njim igrali karte. Zaboravila bi ga možda i Vera da osamnaestak godina poslije onog julskog događaja, kada joj je kos spustio zrelu trešnju na stomak, nije na njenu adresu stiglo pismo za njenog sedamnaestogodišnjeg sina. Koverta je bila obična, sivoplava, u kakvima stižu rješenja, pozivi i računi iz raznih ustanova. Poštanski žig bio je razliven, pa se nije moglo pročitati odakle stiže.

Umjesto imena onoga kome je pismo upućeno, nervoznim rukopisom bilo je ispisano: Sinu Vere Maslovarić. Ispod toga, ulica i kućni broj, zatim broj pošte i ime grada.

Verine ruke su zadrhtale kada je pismo izvadila iz poštanskog sandučića. Rukopis joj je bio nepoznat, ali je ipak u njemu prepoznavala, možda samo naslućivala, neravnine slične onima što su počivale na dnu njenog sjećanja ili podsvijesti.

Ušavši u kući, dugo je s neotvorenom kovertom stajala u predsoblju, ispred ogledala iz koga je virkala glava izbezumljene žene.

Da li da otvori pismo?

Ne bi trebalo to da čini, jer ono nije bilo upućeno njoj.

Jeste njenom sinu, a to je gotovo isto.

Nije isto, neka ne zavarava samu sebe.

Ali, sin se tek uveče vraća iz škole.

To nije bitno. On zapravo i ne zna da je dobio pismo, pa zato ne može biti ni nestrpljiv da sazna šta se u njemu nalazi.

Ali, ona? Ona ne može toliko da čeka. One neravnine u rukopisu, ona čvornovatost tamo gdje bi trebalo da budu pitome vitice slova…

To ne treba da je uzbuđuje, jer – zar treba ponavljati? – pismo nije upućeno njoj.

Dosta prepirke!

Glasno izgovorene riječi odjeknuše praznim predsobljem i trgoše je iz košmarnih misli.

U liku izbezumljene žene u ogledalu prepozna svoje oči.

U redu, otvoriće pismo!

Palcem i kažiprstom desne ruke uhvati ivicu koverte i poče lagano da cijepa sivoplavi papir.

Kad otvori pismo, karton nešto manji od poštanske dopisnice pade na tamnosmeđi itison. Saže se, podiže ga i u pogled joj se zasiječe ledena žućkasta praznina.

Brzo okrenu kartončić i oči joj sprlji vodenim bojicama vješto nacrtan kos, iz čijeg je otvorenog žutog kljuna ispadala mrka bobica, svježa i sjajna, kao da je baš tog trenutka ubrana sa grane davno posječene trešnje divljake u dvorištu njene vikendice.
/* */