Mirko Grdinić: BORANYA

Čekam. Čekam u mraku dok mala braća tiho prolijeću pored mene nesvjesna mog života, koji u njihovim čulima odzvanja kao eho stijene, neuništive u njihovom druženju, neumitne u njihovom svijetu. Čekam svoj usud zadobiven na padinama vinske majke, zarobljen u njenom toplom moštu, vlažnoj utrobi bez boli i misli koje opterećuju um. Samo čekam.

* * *

Luka je bijesno koračajući svojim bucmastim nogama šutao kamenčiće ne birajući ih i ne osjećajući njihovu veličinu kroz trake oštrih boli koje je osjećao kroz starke, sluteći da će mu kasnije biti žao zbog toga, ali ga je šefovo «moraš doći» s velikim «M» i tihim «doći» poprilično izbacilo iz takta. I to baš sada kada je Mirjana za vikend obećala da će doći kod njega gledati filmove uz romantičnu večeru, a poslije što bude… bude, on kao zadnji kreten mora ići na «Team building» s firmom u kojoj ionako nikoga ne podnosi. Onako nezgrapan i ne baš sportski tip od 90 kila te metar i žilet, nije baš žudio za trčkaranjem po Baranjskoj planini u ime nekakvog zajedništva. Lažne kavice i ogovaranja čim nekoga nema išle su mu na nerve, samim time što je često i sam bio meta istih, ponajviše zbog animoziteta između njega i «superHrvoja». Dvometraša s trbuščićem i aerodromom za muhe na glavi u dobroj kondiciji, koji je toliko dugo u firmi da je izgubio volju i za rad i za promjenu, pa tavori i krade bogu dane.

Spuštajući se niz Dršćevku do starog vrtića, Luka je u veži bivšeg komiteta uočio Luciju, koja ga je iz daleka  već počela bombardirati ćakulama doznatim na kavici u Gradskoj kavani i to bez pozdrava, ravno po ušima:

– Čujem da idete u Baranju čoporativno, joj i ja bih, ali ovaj naš šef  nema pojma o «tim bildanju» ukoliko se ne radi o pozivu da se dođe pomagati njemu na kući, prenositi materijal, a to jako mrzim, uvijek slomim nokte pa poslije trošim bogatstvo da ih oporavim… a tek crijepovi…

– Oho – prekinuo ju je. – Mi još i ne znamo da li svi idemo, a ti si već «radio Mileva», kako ti to uspijeva?! – Zlobno naglasivši zadnje riječi, Luka je pokušao otjerati Luciju od sebe, premda je, nažalost, znao da to ne ide samo tako. Lucija je bila neosjetljiva na sarkazam i ironiju, pa čak i na neuvijena odbijanja. Đon-obraz ili samo insuficirane inteligencije, to niti Luki koji ju je dugo poznavao nikada nije bilo jasno.

– Da, da, whatever. – brzi odmah rukom i nježan trzaj usnicama, koje su na duguljastom srcolikom licu bile pomalo prevelike, muške, grube i ispucale, nasumično prikrivene polupojedenom šminkom u neskladu s ostatkom savršeno našminkanog lica.

– Slušaj, coku jedan. Donesi mi neko vinčeko koje je karakteristično za Baranju, a ja ću ti odati što Mirjana voli papati… uspjeh večeri ti je zagarantiran. – Uz značajnu stanku u kojoj je Luka samo izneneđeno glumio ribu na suhom, Lucija ga nježno pogleda. – Što se čudiš, sedam godina smo sjedile u klupi. A i niste baš nevidljivi u našem malom selu.

– Onda, dogovor vrijedi, a ja obećavam da ću šutjeti. Naravno, vino ću ti platiti kada dođeš. Ajd’ bok, žurim.

– Bok – jedva je procijedio Luka, osjećajući uz žar u obrazima i kako mu subjektivno uši rastu. Tovar. To je on. Mislio je da će Mirjana isto kao i on šutjeti, a najgori scenarij se obistinio. Ne daj bože da je to saznao i Hrvoje, jer mu ne gine zajebancija do Osijeka.

* * *

Autobus je jednolično brujao prolazeći kroz životopisna naselja slavonske ravni, remećen stalnim smijuljenjem i pričanjem ljudi iz firme, dok je Luka tvrdoglavo imao sklopljene oči i pravio se da spava, stalno se vraćajući mislima nazad na početak putovanja. Dolazak iza Spomen doma i nije bio neki problem, jer su svi u četiri sata ujutro bili pospani i krmeljivi, pa se i nije puno pričalo dok su ulazili u mali autobus i spremali stvari. Kalvarija za Luku započela je kada ga je Hrvoje tiho, da ga je cijeli autobus čuo, počeo zajebavati. Naravno da je čekao da prođu Karlovac i da se svi razbude poslije piš-pauze.

– Što to čuju uši moje, Lukica nam se zaljubio u Mirjanicu. Da zaljubio… Ma, sav cvate.

Reakcije su očekivano odmah uslijedile.

– Koju Mirjanicu?

– Ma, ne zezaj, krme debelo ima curu!?

– Da, san ih vidila kako šećeju gradom, ma znaš onu Mirjanu, škovacinovu hćer.

– To je onajsta debela, kako on, ma su si lip par.

– E taj seks bih volio vidjeti?!

– Perverznjače jedan, samo su ti pornići na pameti.

Nagli zvuk „Born to be wilde“ iz šefovog mobitela i njegovo mahanje rukom, stvorilo je zvučnu rupu. Šutnja u kojoj se čulo samo šefovo kristalno jasno:

– Da, da, to sam naručio. Znam da je naporno, ali ovim mojim mlitavcima koji se samo igraju sjedenja za računalima, potrebno je malo razgibavanja. Znači, trčanje kroz šumu, plivanje kroz pećinu, pardon, rudnik, a kasnije večera s domaćim vinima i specijalitetima. Nema tice do prasice.

Iz tišine su se počeli javljati piskutavi šaptaji, komentirajući ono što su čuli, jer se nitko nije nadao fizičkim aktivnostima tog tipa, što je dovelo do naglog prelaska na drugu temu. Svih osim Hrvoja.

– A dobro će ti doći malo čeličenja, bit ćeš bolji u onim stvarima, a i skinut ćeš malo sala. Nije da ti ne treba. Uživaj u putu. Bucko.

Osjećaj izdaje koji je pekao Luku svakim je trenutkom bio sve jači. Mrzio je sve oko sebe i sebe samoga. Znao je da će ovo netko platiti. Hrvoje svakako.

* * *

Sopćući u neoprenskom odijelu, cijela skupina je žurno hvatala dah, kada su stali u podnožju Banskog brda ili, kako ga još zovu, Baranjske planine. Luka je uspio samo podići lagano glavu dok mu se slina nekontrolirano skupljala u kutovima usana i lagano curila niz bradu spajajući se sa znojem, vidjevši da nitko nije baš u dobrom stanju. Smrad iz neopranih neoprenskh odijela koja su obukli više nikome nije smetao. Samo je podsjećao Luku na ono što im je vodič-instruktor rekao u svezi odijela. Kada krenu ispod brda, čuvat će im toplinu s vlastitim znojem.

Prisilivši se da pogleda uokolo, Luka je uočio da je plato na koji su izronili iz šume u stvari nisko grotlo s jednim ulazom i povišenim vrhovima, u središtu kojega je, kako su im i opisali, nekad davno bio ulaz u rudnik. Doduše, ulaz Luki baš i nije ulijevao sigurnost, onako usječen u stijenu i vidljivo s tri strane poduprt drvenim gredama, potamnjelim od starosti i izlokanim vremenom. Dojam na ulazu nije mu popravila niti lokvica prljave vode koja se širila u naziruću tamnu nutrinu rudnika.

– Dakle, kao što sam prije rekao, sada ću vam ponoviti, da poslije nitko ne kaže da nije čuo.

Glas njihovog instruktora probio se do Lukinih ušiju, prisiljavajući ga da obrati pažnju na informaciju, preumoran da bi bilo što rekao, zahvalan na novom trenutku odmora.

– Nemojte se odvajati, ulaz u rudnik je u stvari dugi špiljski hodnik koji se često razdvaja kako su rudari kopali u pravcu plodonosnih žila, tako da su dugi i po više stotina metara, pa je lako zalutati. Pazite da ste stalno u vidokrugu s nekim i idite u grupicama najmanje po dvoje. Čuvajte ove vodootporne lampe, baterije su nove i trebale bi izdržati osam sati, a kako ovo sve skupa neće trajati duže od tri sata, sigurni ste s njima. Voda nije hladnija od osam stupnjeva, tako da će vam biti toplo u odijelima. Ako zaostanete, pamtite put, označen je planinarskim oznakama, tko ne zna kako one izgledaju, može vidjeti ovdje. Crveni krug s bijelom točkom u sredini, tako da ne skrećete s puta. Možete nas i sačekati da vas nađemo kod tih oznaka, ali vam još jednom skrećem pažnju da ne skrećete s puta da vas ne pojede baba ljuta.

Smijuljenje na glupu šalu plećatog instruktora bebi face od strane ženske populacije koja mu se neprestano upucavala, od traženja pomoći prilikom oblačenja odijela do stalnih glupavih zapitkivanja, više Luki nije niti išlo na živce. Jedino dobro u svemu tome je bila ljubomora «superHrvoja», koji je od njega tražio mušku solidarnost, što više nije u centru pažnje, pa su čak i relativno kulturno komunicirali dok mu je Hrvoje pomagao da prođe neke neugodne uspone.

– Ima li netko kakvo pitanje? Ako ne, da krenemo. Sada slijedi plivanje duž kilometar dugog špiljskog hodnika do podzemne dvorane, gdje ćete predahnuti, a onda se vraćamo nazad. Ne bojte se, ovaj turistički dio rudnika je osiguran i ma kako vam se trošan činio, prošao je sve inspekcije i siguran je.

Ulasku u tunel rudnika prethodilo je stavljanje plastičnih kaciga s naglavnim svjetiljkama i baterijama montiranim na njima, koje su uključene bacale tanke snopove blijede svijetlosti, dovoljne da osvijetle u mnoštvu mlazova skučeni prostor okna rudnika. Plivanje i nije bilo nešto strašno, ali je Luka, već pomalo umoran, počeo zaostajati, tako da je na nekoliko minuta bio sam s Hrvojem u uskom oknu u kojem ih je svega pola metra dijelilo od poduprte stijene iznad njihovih glava. Ne razmišljajući, ponukan tišinom i prisnošću zajedničkih tegoba, Luka počne razgovor.

– Hrvoje, nije ti bilo ono u redu.

– Koje ono?

– Znaš, ne zajebavaj, nisi me morao otkriti pred svima.

Oporost u Lukinom glasu je natjerala Hrvoja da zaustavi Luku rukom, nakon čega je počeo plivati oko njega, što je u skučenom prostoru obasjanom lampama davalo njihovim sjenkama izgled čudnih spirala.

– Bucko, sereš, a dobri smo si?! Očito ti treba poduka iz pristojnosti. Vidimo se u povratku.

Naglim pokretom Hrvoje je uhvatio Lukinu kacigu i potegao je. Uz jedva čujni zvuk kidanja plastičnog podbradka i malo Lukine kože, kaciga je u sekundi već započela svoj svjetlosni ples u vodi. Luka kriknu, ali već je bilo kasno. Hrvoje je snažnim zamasima počeo plivati naprijed. Još u šoku od boli i straha, Luka se u panici počeo kolebati, što je bilo dovoljno da Hrvoje odmakne na razdaljinu za koju je znao da ga ne može stići. Zaronivši za kacigom zatvorenih očiju, uspio ju je zahvatiti iz trećeg puta, zahvalan što i dalje daje svijetlost. Plivajući u mjestu, shvatio je da u hladnoj vodi neće dugo moći tako, pa je odlučio otplivati dalje slijedeći oznake i hrabreći sam sebe.

– Kurvin sine, pokazati ću ja tebi. Mogu ja i sam. Pokazati ću vam ja svima da Luka može. Jebite se svi zajedno, pička vam materina…

Plivajući i psujući, Luka je odjednom shvatio da mu svjetiljka treperi i da ne zna gdje je. Uhvatio se dlanovima za nespokojnu sigurnost kamenog zida i nastavio dalje uz njega plivati, dugo nakon što se ugasila svjetlost. Znao je samo da se ne smije uspaničiti i da treba izaći u prvi hodnik na suho. Dugo je plivao i skretao čas ulijevo čas udesno, osjetivši u jednom trenutku da se upro nogama o dno. Nakon nekoliko koraka, Luka je izronio do pasa, kada je shvatio da odjednom vidi obrise zidova i granicu vode i kamena. Izašavši na podest, pred njim se otvorila podzemna dvorana čiji krajevi su bili lelujavi od svjetlosti, neodređene udaljenosti. Svjetlost je bila… čudna. Prelijevala se u svim bojama, neuhvatljiva za postojanost jedne boje. Lelujala je svugdje i nigdje. Zidovi dvorane s čudesno isklesanim bravurama u stijeni, oživljavali su u svijetlosti slikama svijeta koji Luka, upoznat sa svim čarima kompjuterske animacije, nije prepoznavao kao nestvarne.

– Uđi maleni, došao si do kraja puta.

Glas je odjednom bio svugdje oko Luke. Težak. Star. Bezvremen. Bestjelesan. Nije odzvanjao prostorom. Samo je bio tu. Osjetivši napad panike, Luka se okrenuo, pokušavši pobjeći nazad u sigurnost vode. Glas ga je zaustavio.

– Nema više vrata. Stigao si, a ja sam te oduvijek čekao. Tebe i ostale. Ja sam Trs. Stariji sam od ovih stijena, bio sam gospodar zemlje dok nije došla tvoja rasa. Moja djeca su naseljavala svijet, održavala ga u ravnoteži. A onda ste došli vi. Moja djeca su vas hranila i pojila, a vi ste se okrenuli protiv njih i podčinili ih sebi. Uništili ih boleštinama, vezali žicom, rezali i parili protiv njihove volje i učinili vjekovnim robljem, a mene prevarom zarobili ovdje.

Znoj je polako počeo oblijevati Lukino lice, dok mu je nepoznati glas titrao kroz lubanju.

Nagli potres zdrmao je tlo pod Lukinim nogama dok je gledao kako se veliki stalaktit koji se spojio sa stalagmitom ispred njega u središnjem dijelu dvorane počeo raspadati. Dijelovi su padali s njega kao stara kora s drveta… tada je shvatio da to i jest kora. Koža stvorenja koje mu je govorilo otpadala je, a ono se počelo pojavljivati ispred Luke. Drvene kože i zalenkastih izraslina, mesnatih i nalik na lišće, visoko i savinuto, nebrojenim metrima se širilo u visinu. Nagla misao je prošla Luki kroz glavu:

–… TRS… pa on liči na vinovu lozu…“

Otresavši sav kamen sa sebe, stvorenje se sagnulo i pogledalo Luku u oči svojim tamnim, kvrgavim izraslinama, koje nisu imale ništa životnog u sebi.

– Da, ja sam praotac svih trsova svijeta, pripadniče nezahvalne rase. U vašim ranim godinama, moja djeca su napravila pogrešku i prigrlila vas, štiteći vas od svih zala, a vi, vi ste samo snivali kako da za sebe osigurate naše darove i prevarili ste nas. Mene su vaši lukavi znalci zarobili ovdje, na planini prapočetka i vječno obilježili moje stanište imenom Boranya, vinska majka. A moju jadnu djecu su lišili uma i nazvali ih Trsovima, da pamte da su vječni zatočenici svoje dobrote i moje sramote. A srž moje biti ste nazvali pićem bogova, nektarom kojega zaslužujete, lijekom za sve. Moju djecu ste podijelili u plemena, rasuta po svijetu…

Luka nije osjećao ništa osim čudne topline u slabinama koja se naglo širila niz njegove noge. Malaksalost ga je obuzela dok je sve više gubio boju u licu.

Naglo, stvor je digao jednu granu s lišćem i zabio je kao strijelu u Lukinu nogu.

– Pinot.

Druga noga.

– Graševina.

Lijeva ruka.

– Traminac.

Desna ruka.

– Rizling.

Odjednom se masa grana zabila u Luku, i dok je nekontrolirano ispuštao sokove svog tijela i dalje je sa svakim ubodom kojega je osjetio čuo nabrajanje.

– Malvazija, teran, savignon, merlot…

Odjednom više ništa nije čuo. Samo je osjetio misli koje mu upućuje stvor.

– Ovo je moja osveta, sva vaša krv, tebe i svih budala koje dođu ovdje, ide u moju djecu i vraća vam se kroz alkohol kojega tako cijenite i volite. Uništava vas i sve više ne funkcionirate bez alkohola.

A ja, ja ću dočekati kraj svijeta bez vas.

* * *

„Netrpeljivost između somelierskog i enološkog lobija, ove godine je prerasla u zajedničku hvalu na sajmu „Vinovite“ i jednoglasnu odluku. Baranjska vina su ove godine zasluženo zlatna. Njihova vrlo bogata aroma je esencija same zemlje, umjereno jakog alkohola, snažnih i punih okusa kao posljedica bogatog ekstrakta, još uvijek živih i poticajnih kiselina koje nježno škakljaju nepce. Ne atraktivna na prvi dojam, ona se kao i većina velikih vina otvaraju postupno. Desetak minuta u čaši, otkriva nam pravu raskoš. Konačno su neopravdano zapostavljena vina došla tamo gdje im je mjesto. Na sam vrh.“

                                                                                Hrvatski vinski glasnik, 31.08.2007.

/* */