Milisav Popović: GILZVITI

Ako je vjerovati Dušanu Smutljivom – kockaru i skitnici, kojeg su stari pamtili i kao Lažljivog, patuljci na Balkanu maltene bjehu domorodački soj, tj. svoji na svom. Drevna rasa. Neki čak tvrde da su bili ovdje i prije nego što se “slana bara” navukla preko Delarinskih dolina1.

Po njegovim riječima, sa ogromnim uvažavanjem treba “ustati i izgovoriti” ime Gilzvita2, jer da njih nije bilo:

“…malo ko bi, od sviju koliko nas ima, umio da odoji majčinu sisu na valjan način.
Oni bjehu tija što nas podučiše kaljenju, kuvanju i lovu.
…Ko zna da li bi nam se i strva viđelo da nam svoje rudnike ne ustupiše.”

– kazivaše Lažljivi Dušan po kojekakvim seoskim skupovima gdje bi mu mještani najgrđom prepečenicom platili da čuju alepske priče. Izgleda da je više bio predmet razonode i poruge – tzv. vašarska budala – nego istinski hroničar.

Međutim, kako drugih svjedočanstava nema sem ovih čuvenih „naklapanja3, prinuđeni smo da se u dobroj mjeri pouzdamo upravo u njih. Možda bi unekoliko trebalo da tješi “sablazan” da Dušan Lažljivi bješe, dokazano i provjereno, potomak čuvene vidarke Magde – koja je za dobrobit naroda mnoge kletve zavezala i velika zla spriječila da se ovaplote… A, opet, nesretna, sve na kraju plativši najvećom cijenom… Kažu da joj se neka omračena sila na prevaru približila i jašući na promaji u jednom naletu pojela srce…

Stoga, ako je i kap plemenite vještičje krvi preteklo u njegovim venama, onda postoji i tračak vjere da je baš priča o patuljcima jedna od rijetkih istina koju je Dušan za života prozborio.

Zato ćemo se i u ovom slučaju voditi tzv. segmentiranim besjedništvom i navesti djelove zborenja koje je ovdašnji čovjek uspio da sačuva:

Elem, kad se detaljno iskroje ostaci mitološke građe i potom u nju ukomponuju kockice iz Dušanovih predanja, prvo što grebe ka površini jeste to da su Gilzviti, “ponosni ali sujetni starovjekovnici”, ipak uvažavali neko “dvonožno” pleme… Iako bi neko pomislio da su Iliri, Goti, Vizigoti ili Starosloveni bili njihovi jedini mogući sagovornici, ipak je svjedočenje „ploče volšebnika4 znenadilo mnoge – nedokučivi Hazari bjehu jedini drevnokrvni predstavnici ljudske rase sa kojima su Gilzviti svjesno dolazili u dodir.

Međutim, kako se i o ovom narodu malo zna, njihov nestanak (ili bolje reći progon) uticao je i na mijenjanje patuljačke svijesti prema ljudima – jaz i nepovjerenje spram čovjeka nakon njihovog odlaska postadoše mnogo dublji. Nažalost, narušeni sklad više nikada nije uspostavljen.

Ipak, s vremenom su ustanovljeni kakvi­takvi odnosi. Doduše, previše tanani da bi mogli izdržati izazove vjekova koji su uslijedili.

No, ni kao takvi nijesu nastali iz “dinastijskih pobuda5– kako neke budale htjedoše – već iz puke nužde i prirodne upućenosti života na život. Na kraju se pak, sva ta usiljena komunikacija svodila na trgovinu. Ljudi bi od Gilzvita tražili određene rude ili posebno obrađeni kamen kako zbog svojih građevina tako i zbog osnova mostova čijoj izgradnji zadugo ne bjehu umješni.

Patuljci bi iz odabrane ljudske zajednice određivali samo jednog u kog bi imali “povjerenja” – ili u kog bi naprosto odlučili da imaju povjerenja. Ako bi se u procjeni i prevarili, deblji kraj bi ipak izvlačio nesretni čovjekoliki posrednik.

Gilzviti su, na drugoj strani, često zavisili od travarskih preparata i gorkih napitaka neophodnih oslabljenom ili ranjenom organizmu. Cijenili su sposobnost ljudskih mudraca, druida ili vidarki u vještini odabiranja i pripremanja magijskog korjenja. Začudo, izgleda da Gilzviti ne bijahu vični nijednom obliku travarenja,6 iako su i te kako bili povezani sa runskim izvorima u prirodi.

Gilzviti su, poput Hazara, nekako tajanstveno nestali sa svojih vjekovnih ognjišta… Po druidskim spisima, ako se iko smije usuditi da se na njih pozove, “nestanak” Ponosnih 7 se čak dogodio u jednom danu.

Famozni “izgon” je ostao neobjašnjen i od strane istog druida koji je sačinio dio spisa, ali nedvosmisleno se upućuje da nikako(!) nije bilo dobrovoljnog odlaska patuljačke rase sa ovih prostora .

Smatra se da su Balkan, a samim tim i gorske šume i planine Crne Gore, napustili nepunu deceniju nakon odlaska Hazara.

* * *

Šta se uistinu dogodilo niko nikada neće saznati . Iako se izgon zbio baš u vrijeme kada su Crnom Gorom vladali surovo mračnjaštvo i brojni sukobi između ljudi (i ostalog toplokrvnog soja) sa jedne i demona s druge strane, Gilzviti ipak bjehu mnogo otporniji – te se ne bi moglo podvesti pod opšti zaključak da ih j sivilo pojelo (poput rusalki i nekih rodova vilenjaka koji su istrijebljeni pod prvim naletima omanjih trupa i Trokloka).

Još čudnije je to što su na našim prostorima obitavali uglavnom bradati8 patuljci – pa kad se ima u vidu brojnost te odvažne kaste, onda sa potpunom zabrinutošću treba upitati one koji se bave hronologijom upisa straha: Šta je to prestravilo Gilzvite?

Ovome treba dodati jedan detalj koji malo ko zna… Kažu da će doći vrijeme kada će se u Goliji, u porodici Babića, roditi dijete koje će nositi u sebi spomen na te događaje “i koje će na vr’ dvadeset tri mjeseca po rođenju“ zboriti jezikom Gilzvita – na tabanima će imati runske vede… Iako Starogolijani pamte ovo drevno proročanstvo, sa zebnjom se očekuje dijete – jer, drugi dio medalje tvrdi da će se tada pojaviti i sila koja je prognala Ponosne.

Iako bi se moglo pomisliti da ovdašnji Gilzviti nijesu bili vični građevinarstvu kao njihovi sunarodnici u ostalim djelovima Balkana, ipak su na jednom posebnom mjestu u Zaboravljenoj gori izuzetnom graditeljskom vještinom demantovali takve tvrdnje.

Sve neimarsko znanje, vanvremenost u magijskom kroćenju kamena, mukotrpni rad i svaka graška znoja vjekovimasu uklesavani u čuvenu nekropolu – Grad vječno usnulih Gilzvita. bješe to prvo i poslednje zdanje koje su patuljci otkrili svijetu. Svako je mogao da posjeti sveto mjesto, i dok god je poštovao mrtve nije mu prijetila opasnost od srditih bradonja.

Zbog mrtvih, tj. zbog duša svojih upokojenih, sazdali su i jedinu građevinu unutar nekropole koja će ih, u vremenima što su stupala, koštati suvog opstanka i preispitivanja potrebe da za sobom ostave bilo kakvog graditeljskog traga.

* * *

Kapelna kapija – kako je nazvaše hroničari – bješe u stvari visoka struktura u obliku luka sačinjenog od najfinijeg kamena – nalik slonovači. Nalazila se u centru grada, a njene stope, načinjene od mrkog zlata, bjehu ukopane u grobovima pored dva gilzvitska ratnika. Najhrabrija koja su živjela među patuljačkom vrstom – kazivalo se.

Kapelnu kapiju su sazdali meštri vični kamenopisu9 uz korišćenje najbritkijih niti10 izvučenih iz grumena najčistijeg crvenog zlata koji se mogao pronaći u planinskim vrletima.

Protkan magijskim žilama i isklesan iskonskom čistotom, luk je trebalo da olakša put dušama do Hrama svjetlosti, a potom i do samog Kodra.11 Međutim, kapija se nije otvarala samo zbog mrtvih… luk je uslišavao i zahtjeve živih.

Na svu žalost, kako će se ubrzo ispostaviti.

* * *

Putevi koji bi se ispod njegovog svoda otvarali ne vođahu samo do nebesa… već i do onih mračnih kutaka svijeta na kojima ni tračak svjetlosti ne bi mogao opstati.

Vrlo brzo, mnogobrojni vješci, Usoljenici, psoglavci i zli ljudi shvativši blagodeti takvog portala – prikradali bi se po kakvoj olujnoj noći Kapiji i molili je da za njih otvori određene puteve… otud bi u naš svijet dovodili zlo sa kojim su Gilzviti teško izlazili na kraj.

Po predanju, izmoreni od brojnih bitaka sa povratnicima shvatili su šta su svojim blagorodnim umijećem stvorili – kletno predvorje koje je vodilo u dolinu gube i grijeha.

Odlučni da svemu stanu na kraj, Gilzviti su prikrili tragove nekropole najjačim runama znanim njima i svijetu… i za svaki slučaj, ulaz u tu opsenu prepriječili i branili poput ulaza u vojno utvrđenje. Nijedno biće nije moglo proći njihovu stražu… bar ne živo.

Jedan meštar je, čak, sročio stihove upozorenja koji su, po predanju, bili ugravirani na kori svih Zaštitnika po Crnoj Gori.

Iako je gilzvitske pojmove nemoguće u potpunosti upodobiti ljudskom govoru a da se pri tom ne zakine na autentičnosti, najpribližniji prevod tog teksta glasi ovako:

“Unutar sjeni,na hvat od odra,
gorostasna medra12 vode do Kodra.
Čuvaj se puta, kud god da hodi,
ako iko uđe, ne ostaju gordi.
Zato…
Ako si živ i nisi naš
ne zalazi unutra, vrati se, marš!”

Naravno, danas su mnogo jasniji razlozi zbog čega je Kapija bila toliko zanimljiva “kvarnim” stvorovima. Vojskovođe (od ljudskog soja) željeli su da ugrabe portal za sebe, kako bi hitro upadali na tuđe teritorije i skrnavili zatečene protivnike – otimajući pri tom sva njihova bogatstva, a ujedno spaljujući sve ono što nijesu mogli ponijeti sa sobom.

Demoni, uvijek željni svoje vrste, imali su “lukavu namjeru” da uz pomoć gilzvitske magije dopru do izvornog soja nečasti (koja se po predanju nalazi negdje daleko na sjeveru zemlje) – i iste dovedu na vječno gošćenje ljudskim i vilinskim mesom u ovdašnje gorske predjele.

Čak je i Starpanja žudio za putevima koje je Kapija na njegov zahtjev mogla da otvori. Opijala ga je pomisao da po svijetu mogu postojati kolonije i kolonije raznorodnih podivljalih vila koje ne bijahu ni pod čijom kontrolom, pa ni pod njegovom “upravom”… a moć koju bi mu one donijele, kada bi ga zakletvom 13 prihvatile za oca, učinile bi ga najmoćnijim Drevnim koji je ikada vladao zemljanim izvorom.

Za vješce, vukodlake, psoglavce i svu ostalu nakarad suvišno je i pominjati… njima bi Kapija bila novo gnijezdo.

Začudo, jedino vampiri zazirahu od gilzvitske građevine – a vjeruje se da su upravo oni bili sposobni da ovladaju njome – uz svoje opačinske načine. Možda su se klonili lešina koje su i iz raka čuvale sjajni Luk.

Danas je teško odrediti gdje je nekropola tačno sagrađena. Manjkavost relevantnih spisa i kontinuiranog uvida u istoriju Gilzvita učinila je svoje – ni arheolozi poneseni mitološkim tragovima nemaju pojma gdje su zbilja bile gilzvitske naseobine. Međutim, ako se čovjek može usuditi i pouzdati u njihovu narav, želja da žive unutar golemih brda, u predjelima gdje ljudska noga nije kadra kročiti – moglo bi se zaključiti da je grad mrtvih izgrađen upravo na nekom od “nedokučivih mjesta” u centralnoj regiji Crne gore – na nekada ledenim planinama.

Postoje naznake da je nekropola izgrađena na jednom od tri moguća lokaliteta: Praga (blizu planine vojnik – mjesto gdje se nekada uzgajala stoka), Jasenovo Polje – surova kamena okolina isprepletena blagim zelenim ravnicama (tu se ukrštaju putevi za planinske vijence) i Bukova Dola – starovjekovno katunsko mjesto (izvor kamene magije počiva baš u ovom području).

A kako se o Kapelnoj kapiji uopšte zna?

Malo je onih na Starom kontinentu koji su upoznati sa poslednjim dokazima o postojanju gorske nekropole. Ipak, nije sve prepušteno prahu i moru zaborava jer velelepnost i jezivo dostojanstvo tog zdanja bješe zabilježeno na brojnim skicama neupamćenih autora, koje su opet nekim neznanim stazama stigle do Londona14. Tamo vjerovatno i dan­danas počivaju – u nekoj od memljivih arhiva nekog smrdljivog podruma.

Koliko god se smatrala neprocjenjivom skrivena zaostavština koja svjedoči o arhitekturi i kulturi Gilzvita i jedinstvenom magijskom portalu u srcu nekropole, ovi crteži su osim deskriptivnog prikaza u sebi nosili daleko važniju priču o pravim razlozima pada grada usnulih.

Naime, slike jasno govore da su ga razrušili, niko drugi do odmetnuti Kentauri pod vođstvom jednog moćnog Usoljenika – nalik crnom djetetu sa izrazito plavim očima, kom se roda i porijekla nikad nije doznalo.15

* * *

Napali su u noći kada se mladi mjesec krunio i pod svojom presvlakom sakrio brojne zvijezde . Skrnavitelji grobova su izgleda dobro znali da pod „skrivenim zvijezdama“ snaga patuljaka biva prepolovljena i da „molitveno dozivanje“ istih neće biti uslišeno .

Iako su brojno bili daleko nadmoćniji od Gilzvita, neobična upornost i hrabrost bradatih ratnika na koncu je trijumfovala nad hitrom preciznošću i ubojitošću Kentaura kopljanika i njihove sabraće .

Poluljudi (ili polukonji) ipak su uspjeli da razruše dobar dio nekropole i pri tom desetkuju najjače pleme Ponosnih koje je ikada živjelo u Crnoj gori… ali, uz sav trud i ratničku vještinu, ipak se nijesu mogli domoći Kapelne kapije. Luk je ostao netaknut. Doduše, njegove stope bjehu zalivene potocima gilzvitske krvi .

U ranu zoru sve već bi gotovo…Nažalost, i Usoljenik i preostali Kentauri utekoše ka istoku16, tako da pobješnjeli ratnici nijesu uspjeli da saznaju razloge krvoločnog napada.

* * *

Nakon ovog krvoprolića, gilzvitski meštri sazvaše preživjele sunarodnike i zamoliše starešine da im dozvole da učine poslednji napor za veliku magiju – jer opsenarska skrivenost grada i Kapije više nije pomagala.

“Kad tad, Nekropola će pasti, a Luk će postati pukotina kroz koju će za vazda curjeti opačina“ – zborili su.

Nedugo potom, mudra odluka je pala i nekropola bješe razorena munjama i upokojena brojnim molitvama.

Mrtvi su, da ne bi postali zli dusi, zauzvrat tražili poravnanje u vidu žrtvovanja – meštri su bez oklijevanja prerezali sebi grkljane zlatnim nitima i pustili krv nad humkama drev­nih ratnika… svi do jednog .

Međutim, Kapelnu kapiju nije bilo moguće razoriti runskim magijama ili jakim maljevima… bješe satkana od svih vrlina koje su krasile Gilzvite, a takav materijal je nemoguće uništiti.

Znali su to dobro meštri, i prije nego što su Kodru poklonili svoje živote, runom su naredili Kapiji da samu sebe pošalje nekud daleko… i da to čini vavijeka.

Za svaki slučaj, ako bi iko ikada bio dovoljno spretan da “uhvati” Kapiju, mudri gilzvitski čarobnjaci su od stopa luka napravili ključeve bez kojih bi putovanje kroz Kapiju bilo nemoguće. Pločice su povjerili na čuvanje najhrabrijem među Gilzvitima – čuvenom Midijanu Srnom17

Malo ko zna da su ga prethodno darivali besmrtnošću… Kako bi vječno stražario nad blagom.

* * *

Midijan Srni vjekovima bješe junak kog su voljeli svi kojima zlo nije bilo milo.

Sve njegove priče, podvizi i herojski epovi zahtijevaju posebnu knjigu… Ovdje treba istaći samo kako je okončao svoju sagu.

Bješe ubijen… na prevaru. I to, od koga bi drugo, nego od izdajničkih ljudi.

Neko je golemo žudio za ključevima od Kapelne kapije.

Proburažen ženskom rukom – budala bješe zaljubljena u neku ljudsku kurvu – nožem umočenim u kletničku suzu, umirao je šest jutara… u zoru sedmog dana duša mu je konačno usnila Kodar.

Međutim, pločice koje su otključavale Kapiju ne bijahu kod njega. Bijesni što i “mertav čuvaše blago”, ljudi mu raskrojiše snažne grudi, iščupaše srce i baciše u bunar.

* * *

Tokom noći Morena je sišla sa visokih planina, došla do sela i ispila svu vodu iz bunara… “Nagnula ga je ko da pije iz pehara”.

Kažu da je od tada u njenim, za vazda prokletim venama prostrujala krv snažnija nego kamen na kom je ostavila dubok trag desnog dlana.

Umjesto kraja (jer njega i nema)

Tek negdje nakon Drugog svjetskog rata došlo se u posjed kamenih pločica koje su bile neka vrsta ključa Kapelne kapije.

Materijal je, po navodima tadašnjih stručnjaka, bio od nepoznate vrste rude i po načinu lijepljenja slojeva stijene upućivao na porijeklo zanatlije – bješe to majstorsko djelo nekog drevnog gilzvita koji je načinio tvorevinu kojoj vrijeme nije moglo da naudi.

Pločice bejahu osjetljive na dnevnu svjetlost i vatru. Izložene ovim činiocima nijesu odavale svoju “tajnu” – čak bi se sažimale i kvrčile do trećine svoje prave veličine… ali, čim bi se našle u kakvoj dobro zamračenoj prostoriji, i nakon što bi se na njihovu površinu djelovalo prostim dahom iz grla, na pločicama bi se pojavila iskričava slova. Zapis je, po svjedočanstvu, otkrivao bajalicu kojom se kontrolišu vrata. Tekst je ispisan ćiriličnim pismom, i zahvaljujući nepoznatom čovjeku, prepisan na dio tkanine koji je nakon dugo vremena došao u naše ruke.

Pločice su uništene, kao i većina onih koji su znali za njihovo postojanje. Kažu da to bješe djelo bića koje naliči na drevne patuljke…

* * *

U svakom slučaju, bez obzira na to što vjerovatno bajalica ne bi mogla da djeluje ako nije pročitana sa gilzvitskih pločica, na ovoj stranici prvi put bilježimo riječi runskog zapisa (u izvornom obliku):

Nean Gilzvit Varkouhtor
da se otvori

Nean Gilzvit Norfinder
da se Kapija zatvori.

—————————————-

[1] Delarina – drevne doline po kojima se sada prostire Jadransko more.

[2] Gilzviti – naziv za patuljke koji je u Crnoj Gori ostao kao zaveštanje hazarskog naroda. Po lingvističko-etnološkom tumačenju Gilzvit je onaj koji „doziva zvijezde“.

[3] Zbunjuje ispoljeni animozitet nekih autora iz naroda kada je u pitanju ovaj čovjek. Skoro svaki dokument iz tog doba sadrži riječi pokude prema Dušanu Smrdljivom… a opet, većina njegovih besjeda sačuvana je u izvornom obliku.

[4] Još jedan vid drevnih zapisa koji se kriju u porodicama kao najveće blago. Po zborenju, ploče umiju da čitaju samo slijepi ljudi (prstima prelazeći preko sitno ugraviranog teksta). Za sve ostale, šara je apsolutno nečitljiva.

[5] Postoji papirusni spis (u domu vasića) da je neki starovjekovni plemić ponudio svog retardiranog sina (patuljastog rasta) kao mladoženju gilzvitskoj visokorodnoj kćeri – u ime “krvnog povezivanja ljudi i nižih stvorova”. U znak odmazde, i pretrpljene uvrede, gilzvitski noćnici su preklali carevića i na njegovo tijelo nakačili glavu pseta.

[6] vrlo čudan podatak ako se ima u vidu da su po povijanju travčica na vjetru umjeli da prepoznaju koja vlat vene, a koja sadrži zdrav sok.

[7] Predanja i usmena zaostavština upućuju na ogromno poštovanje prema gilzvitima. Bjehu to hrabri ratnici, snažni rudari i srčan narod. Zato su ih i nazivali Ponosnim.

[8] Jaku i gustu bradu su mogli nositi samo vojevnici, starešine i rudari – tj najsnažniji među patuljcima.

[9] Kamen se u njihovim rukama oblikovao poput gline. Sposobni da mu udahnu magijsku tvorebnost, gilzvitski meštri nijesu pri tom gubili dodira sa drugim izvorima magije. Stijene ne mogahu da ih otrgnu od vode, vatre i drveta… kao što bi činili drugim magovima.

[10] oštre niti izvučene iz grumena zlatne rude predstavljaju još jedan “način” nesvojstven drugim bićima. niko nikada nije ovladao tom sposobnošću. osim u kamenopisu, zlatne niti su korišćene i u borbi prsa u prsa. Takvo oružje u rukama gilzvita, po predanju, bješe ubojitije od malja – koji sve mitologije, greškom, pripisuju kao osnovnu snagu kod patuljaka.

[11] Kodar – gilzvitsko nebo (nalik našoj predstavi raja).

[12] Medra – luk sazdan od najčvršće stijene (gilzvitksi).

[13] Iako zakletva ne odgovara pravom opisu rituala kojim vile u svoje vene „natakaju“ krv Drevnog, ovaj izraz je odomaćen u svim leksikonima koji se bave Starpanjom i njegovom svitom.

[14] Vjeruje se da je negdje u 17. vijeku, pošiljka koju su sačinjavale dvije ploče volšebnika i sijaset dragocjenih skica Luka koji je „pojeo samog sebe“, stigle do Londona i Britanskog etnološkog muzeja.

[15] U tzv. Tivatskoj knjizi (nalik registru moreplovaca) ne postoje podaci o takvom Usoljeniku.

[16] Ranjeni Kentauri, koje su njihovi kukavički ostavili da leže i trunu na kamenim pločama, bjehu mučeni na grozomorne načine… Međutim, nijedan od njih ne priznade da razloge napada. Na kraju su umrli jezivom smrću, ne od ruke Gilzvita, već pregrizavši sopstvene jezike.

[17] I ljudi su slavili Midijana Srnog, jer bješe prvi koji je ubio jednog Neovatrenog. Narod pamti i njegov čuveni megdan sa Svarogom „od tri oka i pet ruku“ – kog su prethodno zaposjeli demoni. Ubio ga je presijecanjem trupa zlatnim nitima.

/* */