Ivana Pomazan: U DRUŠTVU KOSTURA

Polako počinjem osjećati lice. Čudan bradati čovjek kistom mi gladi kosu. Moči ga u kanticu, a onda opet gladi. Priča čudnim naglaskom. Zaista čudnim. Razabirem tek svaku sedmu riječ. Žbuka. Nebulozno brbljanje. Kist. Mumljanje. Vino. Tišina. Beram. Smijeh. Opet me gladi. Osjećam se mokro. Smrdljiva mi se tekućina cijedi niz lice. Mračno je i ne mogu se micati. Ništa mi nije jasno, ali živ sam. Krajičkom mokroga oka opažam kostura kraj sebe. Dođe mi da ga gađam zlatnicima koje držim u ruci.

„Ja sam nepotkupljiva“ odzvanja mi u ušima. Prmjećujem da se kostur ne miče. Možda je u istoj gabuli kao i ja. Nema zdjelice, a bogme mu i noge čudno stoje. Čvrsto me drži za ruku.

Strah jenjava. Glasovi plove sve dalje, a iz mene isparavaju kemikalije. Mora da sam gadno bolestan. Kroz rupicu na zidu probija se tračak svijetla. Vidim Krista kako moli na Maslinskoj gori. Pitam ga što se događa. Otkud ja na Maslinskoj gori? Ne odgovara. Niti se miče. To ja zovem koncentacijom. Dugo ga promatram. Ne trepće.

Čuje se škripanje vratiju. Brdo ljudi me promatra zadovoljno kimajući glavom. Koji je ovo vrag? Dvanaest apostola?

„Plodna je bila ova 1474. godina“, razlijeva se iz jednih usta „pa da nazdravimo“. Zrakom se širi ugodan miris. Čujem mljackanje i smijanje. Prostorija je nekako svijetlija. Krist još moli, a vidim i krštenje u Jordanu. Samo trenutak, da remiziram. Godina je 1474., a Krist moli na Maslinskoj gori. Nije li on već davno umro? I kako istodobno može biti u Jordanu i na Maslinskoj gori?

Odvratni mi kostur steže ruku. Hvata me jeza. Mora da sam skroz na skroz prolupao. Pokušavam se osvrnuti oko sebe, no vrat mi je zažbukan. Čekam. Zlatnici u ruci postaju sve teži, a ja ne nalazim snage ispustiti ih.

Povremeno se u prostoriji sakupi gomila ljudi. Jedan stoji nasuprot mene pa mu mogu dobro vidjeti lice, a ostale vidim tek s leđa. Oni neko vrijeme naizmjenično pjevaju i mumljaju, a zatim odlaze ponosni na sebe. Ne znam zašto. Zašto me ne spase? Ja sam živ! Na izlazu mi nekolicina uputi samilosni pogled. Teško im je pogledati me u oči. Zanimljiviji im je Krist u svojoj vječnoj molitvi, a mene kao da se boje. Kao da ih podsjećam na njih same.

Vrijeme prolazi. Ne znam tko sam ni što radim ovdje. Valjda sam pretrpio amneziju. S vremena na vrijeme ispadne mi dio lica ili odjeće. Tješim se da je to od vlage. Rijetko spavam. Kad i uspijem sklopiti oči, probudi me škljocanje fotoaparata. To me tako iznervira. Oni me slikaju umjesto da me spase. Pretvaram se u osmo svjetsko čudo. I to trulo.

Nekoliko sam puta čuo kako me ismijavaju i zaključio da ih više neću slušati. No toga dana jedan je pričao užasno glasno.

Gledao me i objašnjavao: „Ovo je Ples mrtvaca. Povorka započinje kosturom gajdašem koji svirkom i nogama pokreće ples i daje mu ritam. Kosturi simboliziraju smrt. Oni redom odvode u grob predstavnike crkvene i svjetovne vlasti, a zatim i debelog krčmara, dijete, prosjaka, vojnika te trgovca“. Gomila bulji u mene i odobrava glavama. Vrlo ritmično i uvježbano.

Sveznalica nastavlja pištati: „Ova beramska povorka završava anegdotom. Pogledajte trgovca koji zlatnicima pokušava podmititi smrt. No, nepotkupljiva smrt hvata ga za ruku i odvodi u grob.“

Dok se zrakom lome zvukovi pljeska za sveznalicu, a mene obasipaju svjetlosni šokovi, samo mi jedno prolazi mozgom. Ako ga uopće imam.

„Ja sam freska na zidu“. A kostur do mene se ceri. I ceri…
/* */