Darko Macan: IRINA

Damjan je bio probdio zadnje dvije noći – o previše je toga trebalo misliti – stoga mu se umalo dogodilo ono čega se najviše bojao: zakunjao je taman pred pad ograde.

Srećom, djevojka je bdjela, nervoznih prstiju u prljavim tamnim uvojcima, i primijetila je iskrenje kod stupova stotinutridesettri i stotinutridestčetiri. Udarila je visokog dječaka laktom pod rebra: – Damjane! Iskre!

Damjan se učas razbudio pa su on i djevojka pognuti potrčali ka ogradi. Na korak od nje su zastali. Nije se mogla uočiti razlika između ograde kakva je bila do prije trenutak – nevidljiva i letalna – i kakva je bila sada. Tko zna da li su obavijesti bile točne? Tko zna da li se između stupova stotridesettri i stotridesetčetiri doista noćas, na nekoliko minuta, otvorio prolaz u Grad?

Damjan zgrabi ranac s ono malo stvari što je zvao svojima i baci ga prema ogradi. Ranac proleti i prigušeno pade u mrak s druge strane. Ograda je, izgleda, doista pala. A vremena za daljnje pokuse ionako nije bilo.

– Hajdemo! – zapovijedi Damjan, zgrabi djevojku za ruku i potrča.

Zadržavali su dah dok su prolazili između stupova – kao da bi im to išta pomoglo! – i odahnuli tek kad su se našli s druge strane. Ni trenutak prerano: dok su se još čudili što su cijeli, ponovo je zaiskrilo i ograda se uz miris ozona zatvorila.

Damjan je čvrsto zagrlio djevojku. Disali su s olakšanjem onih koji su nadživjeli svoju nadu. Damjan je zatim podigao ranac i njih je dvoje nastavilo kroz mrak.

Bili su korak bliže Gradu.

* * *

Dok nije upoznala Damjana, Irina se nikad nije poželjela vratiti u Grad.

Iako je bila rođena u Okolici, Irina je bila ono što niti jedan od prognanika, razvlaštenih, seljaka ili skitnica nije bio. Ona je, po majci, bila Građanka.

Irinina je majka još kao djevojka Grad napustila svojom voljom, iz protesta protiv podizanja Ograde. Nije bila jedina koja je to učinila – takvog je bunta među studentima bilo podosta – ali je bila jedna od rijetkih koji se nisu, nakon godinu-dvije spavanja u nezagrijanim metalnim gljivama, podvijena repa vratili u Grad. U Okolici je upoznala Irinina oca, dobila Irinu i umrla desetak godina kasnije, od pokvarene vode i umora životom.

No, prije no što je umrla, Irini je povjerila tajnu povratka u Grad.

* * *

Damjan je oklijevajući stupio na crvenu ploču. Začuo se škljocaj, ali nečujne se zrake smrti nisu aktivirale. Prema uputama, iduća ploča na koju je trebalo stati bila je bijela, zatim plava. Damjan učini još dva oprezna koraka, znojeći se obilno jer se boja pločica sa svakim korakom mijenjala.

– Prati boje, ne moje korake – šapnuo je djevojci, za koju se nadao da ga slijedi, da je šapat smrtonosnih zraka nije dosegao prije njegova.

* * *

Irina je tajnu povratka u Grad čuvala u svome srcu i nikome je, prije Damjana, nije povjerila. Znala je koliko tajna vrijedi i kolike su lažne tajne kružile, ali nije je željela prodati za novac, položaj, ni usluge.

Grad je bio san i moglo ga se kupiti samo snom.

Damjan je stigao s otopljenim snijegom, lastama i proljetnom kolonom izbjeglica. Bio je visok i naočit, smijao se zanosno i često. Irina se zagledala u njega, a on joj je poklonio zub planinskog vuka.

Na snu o ljubavi zahvalila mu je tajnama svoje majke, jedinom sigurnom ulaznicom u Grad o kojem je, kao i svi pobjezi, sanjao.

* * *

Držeći se za ruke i čvrsto žmireći, mladić i djevojka preživjeli su hodnik halucinacija, tko zna koju po redu zamku. Vid im je govorio kako trunu, čuli su crve kako im hrskaju u mesu, osjećali smrad tkiva u raspadanju, ali pod dlanovima su ćutili topao dlan onoga drugog i znali da je sve ostalo laž.

Na izlazu ih je, pak, čekalo neugodno iznenađenje: troglav, metalan zmaj. Spavao je dok ga nije probudio smijeh njihova trijumfa, a sada se razmatao, uvijao, pružao kandže i pirio jaru u bakrenim ždrijelima.

U uputama Irinine majke nije bilo ni riječi o zmaju! A opet, te su upute bile tako stare da se moglo, trebalo očekivati kako će Grad nešto u svojoj obrani promijeniti. Umjesto stražara za koje je znao lozinku, pred Damjanom se podizala prepreka koju nije znao prijeći!

Osim ako … Iz sveg glasa Damjan povika riječ koju je trebao reći stražarima i zmaj zastane. Boja se njegovih ždrijela ohladi, a on se svije ustranu i propusti sitnog činovnika.

– Građanin? – hladno ih pogleda činovnik.

– Da, da! – poviče Damjan s golemim olakšanjem. – Građani! Jesmo!

– Tko od vas dvoje?

* * *

Irina je svome dragom Damjanu odala sve tajne, osim jedne. Kanila mu je odati i nju, ali u posljednji čas, pred stupovima stotinutridesettri i četiri. Odala bi mu je, pustila ga u Grad i došla za njim iduće godine, kad ograda ponovo padne.

No, on ju je izdao. Omamio je da prespava dan pada ograde pa krenuo u Grad s nekom djevojčicom s kojom se i provukao pored planinskih vukova.

Izdao ju je, ni prvi ni posljednji. U Irininih šezdeset sijedih proljeća mnogi su dječaci prešli planine i nudili joj snove koji su bili samo snovi, u zamjenu za tajne koje im je ona rado otkrivala. Sve tajne, osim posljednje.

U Grad je odjednom mogla ući samo jedna osoba. Povratnik ili tuđinac, Grad nije mnogo mario jer je i svježa krv bila potrebna, ali masovnom se ulasku trebao zapriječiti put. Samo je jedna osoba zato mogla proći pored stražara.

Ali ne ona koja progovori prva.

* * *

– Ja sam Građanin! – povikao je Damjan kada je shvatio da neće oboje proći. – Ja! Ja! Ja!

* * *

Tamo vani, Irina je čekala novo proljeće i onoga tko joj neće lagati.
/* */