Aleksandar Žiljak: NOĆ KADA JE ZAVRŠIO RAT

Bilo je nedjeljno jutro, oko osam sati, kad su Franjo Kozarac i Đuro Rogina krenuli iz Petruševca na Savicu, truckanje bicikala po prašnjavom putu uz nasip sudaralo se sa dalekom tutnjavom topova s Kupe.

“Kaj misliš, budeju noćas?”, upita Đuro.

“Šta?”

“Pa znaš, rokali po gradu… Veliju da su ovi tamo dobili nove avione, od Rusa, vrag im mater jebal…”

“Šta ja znam, valjda i ovi naši nekog palca rade.”

“Je, vraga!… Da delaju, ne bi bilo ove muzike odozdo…”

Nastaviše vožnju u tišini, bježeći od žena i dječurlije i od stalne kanonade i hoće li im poslati žuti papirić i plaća je već milijardu i po kuna, a možeš si time rit obrisati… Malo na miru da potegnu iz demižonke, toliko da se ugriju u hladnoći ranog studenog. Ribičija, štapovi i role bili su samo izgovor.

Franjo je pogledom pratio put ispred sebe. S desne strane šuma, s lijeve nasip, približavali su se željezničkom mostu. Odjednom, nešto privuče njegovu pažnju, on pogleda u nebo i zakoči, Đuro nekako nevoljko stane uz njega. Nije volio biti u blizini mostova: još se pamtilo kada je Most mladosti pao pogođen krstarećom raketom…

“Kaj si stal?”, upita.

“Šta ne vidiš, tamo gore?”, pokaže Franjo u zrak. Jato vrana i gačaca kružilo je nisko, njihovo je kreštanje paralo plavetnilo iznad nasipa.

“Ma daj, valjda su došle do smetlišta,” odmahne Đuro. “Idemo, kaj ti vredi ak’ kasno dojdemo?”

Franjo siđe s bicikla i gurajući ga popne se na nasip, Đuro gunđajući za njim. Krenuše prema mostu, ptice su se skupljale na tlu, našle su hranu u gustišu. Glasno su se otimale za komade, poneka bi punog kljuna pobjegla i skrasila se na zelenoj konstrukciji mosta da na miru jede.

“Kao da su našle crkotinu,” promrmlja Franjo.

“Baš si bedak, kaj nam sad to treba,” skoro procvili Đuro, još je od malena naučio gledati svoja posla.

Spustiše se niz nasip, graja je ptica postala zaglušujuća, valjda ih je bilo na desetke. U jednom trenutku, u nosnice im navre snažan zadah strvine. Približavali su se jatu.

“Franjo, jel’ to ne’ko najebal?” poviče Đuro kroz galamu. Ptice su se razilazile pred njima, odskakivale u stranu, polijetale, glasno protestirajući. One najupornije odbijale su napustiti mjesto desetak metara ispred njih. Franjo još nije mogao razaznati što to tamo leži, ali osjeti kako mu se želudac diže dok je pratio mrlje u uveloj travi, tlo se crnilo od zgrušane krvi, i tamo dalje, kad na tren ugleda nešto što je previše podsjećalo na crijevo, dvije su ga vrane čupale snažnim kljunovima, Bože, što je to bilo, nije imao snage zastati i konačno, kad mu se pogled zaustavio na gomili raskomadanih rebara, desna ruka, gdje mu je desna ruka, a glava, lica samljevenog u kašu, iskljucanih očiju, ležala je otkinuta nekih pola metra dalje, i Franji se zamrači, i sve postade daleko, i ostaci tijela, i Đuro kako povraća, i tutnjava topova na Kupi i graktanje i lepet krila svuda oko njih i negdje, možda s južne obale, duboki, gotovo žalobni zvuk, kao kad se puše na grlić boce…

*  *  *

Inspektor Marija Turk gnječila je prstima vrećicu gastala, pečenje u želucu postalo je skoro nepodnošljivo. Uze škare, odreza vrh vrećice i istisne si tekućinu u usta. Nepce joj oblije gadljiv okus kreme za zube, ona brzo posegne za čašom vode na stolu.

“Očito uživaš razgovarajući sa Starim,” primijeti Hrvoje Šagovac, njen mladi pomoćnik. Bili su sami u kancelariji, hrpe spisa pogurnute u stranu, stolovi očišćeni i već zatrpani novim slučajem.

Čekaj samo par godina pa da te vidim, pomisli Marija u sebi, ali ne reče ništa. Bila je preumorna, cijelu nedjelju su proveli na Savi, a osim krvavih ostataka nisu našli ništa suvisloga. Pogled joj pade na fotografije na zidu, uistinu ju je zanimalo što će joj poslati sa Sudske… Prisjeti se izjava ribiča koji su našli tijelo, pokušavala je u njima pronaći neki ključ. Uzalud, bili su samo namjernici koji su naletjeli na ostatke stare par sati.

“Ne razumijem što je htio s onim ‘Pamet u glavu!’,” ponovno će Hrvoje. Marija se vrati na razgovor s načelnikom Bečićem. Iznijeli su mu što su imali, a to nije bilo puno, tek pola čovjeka razbacano u krugu od nekoliko metara, djelomično pojedeno, identitet žrtve se pokušava ustanoviti… Odmah je ponudio rješenje: najvjerojatnije samoubojstvo bombom. I stavio na znanje da bi bilo jako lijepo da se time slučaj i zaključi. Uprkos činjenici da nigdje nije bilo nikakvih krhotina…

“Ti i dalje misliš da je u pitanju novi serijski ubojica?”, upita Hrvoje.

“Da, mislim,” odgovori Marija. “Samo Stari neće ni da čuje: to znači još mrtvih, histeriju u novinama, hračkanje po gospodinu ministru. Ako ovoga,” pokaže na fotografije, “ne uspijemo prepoznati, imat ćemo izbjeglicu iz Bosne, bez urednih papira, koji se raznio bombom.

“I znaš što? Molim Boga da je Stari u pravu…”

*  *  *

Ante Šušić pripali cigaretu u tišini svog Opela. Popravio je odijelo, zakopčao hlače, namjestio kravatu. Pogleda mladića koji je sjedio pored njega u automobilu, momak je spremao sto maraka u džep.

Stara stabla pokraj rukavca obraslog trskom nadvijala su se nad Opelom, zaklanjajući ga od pogleda sa strane. Ante Šušić je znao da noću na ovaj dio Jaruna malo tko zalazi…

“Gdje da te ostavim?”, upita mladića.

“Savska. Može?”

“OK,” složi se i posegne za mobitelom. Pritiskao je brojeve u mraku, kratkotrajna tišina dok se uspostavila veza. “Ti si? Da, imao sam neki posao, potrajalo je… Doma sam za sat vremena… Mali dobio jedan iz matematike? Ne uzrujavaj se, ispravit će… Dobro, vidimo se… Bog!”

“Luda žena,” promrmljao je dok je odlagao slušalicu. “Kao da ti danas više treba škola… Je l’ tako?” Momak se nasmije u tami. Ante Šušić se namjesti u sjedalu, posegne za kopčom pojasa…

Nisu se stigli vezati. Iznenadni prasak lima; probilo im je lubanje, samljelo mozgove u kašu, Opel je poskakivao dok je čupalo krov ne bi li se domoglo zalogaja…

*  *  *

Zavijanje sirena izbaci Mariju iz sna, i ona se psujući okrene na drugu stranu i umota u deke. Stan je bio hladan, noću se nije grijalo…

Kroz sklopljene je oči čekala da sirene jedna po jedna utihnu. Grmljavina s Kupe više se nije ni smatrala bukom, bila je poput automobila koji prolaze ili vrabaca ujutro ili noćne pucnjave pijanih vojnika. Čula je bunovne stanare kako se sjuruju niz stepenice u podrum. Kao da će im to pomoći ako stvarno udari, pomisli.

U njenu se sobu vratila tišina i ona pokuša ponovno zaspati. Znala je da je uzbuna skoro sigurno nepotrebna, u najgorem će se slučaju zaletjeti Migom, izbaciti svijetleće rakete, ispucati rolu filma i pravac Batajnica… Tek toliko da se još jednu noć ne spava.

U tom trenutku zazvoni telefon, jednom, drugi put, pustila ga je da zvoni, dugo, uporno, neumoljivo. Nije krivi spoj, već bi prestalo… Marija pruži ruku u mrak, prstima bijesno napipa slušalicu na noćnom ormariću.

“Bojim se da si bila u pravu,” Hrvojev glas, bilo je neke tjeskobe u njemu. Marija uzdahne. Osjeti kako je počinje peći želudac, i mjehur joj odjednom postane težak.

“Gdje?”

“Jarun. Ako znaš onaj rukavac, tamo gdje je kanu-klub, prema nasipu. Dvojica u automobilu. Našla ih je policijska patrola prije pola sata.” Znači, trojica u pet dana, a s onim prvim se nisu pomakli ni milimetra… San joj se već potpuno razišao, sa spavanjem je bilo gotovo.

“Neka zatvore pristup, po mogućnosti bar sto metara uokolo. I šalji kola po mene, nisam raspoložena sada voziti. Neka pozvone dolje i čekaju,” reče i spusti slušalicu.

Dok je izvlačila stopala umotana u posteljinu, pokušavala se prisjetiti ima li još gastala u kući.

*  *  *

“Znači, ipak je serijski,” zaključi Bečić otpuhujući dim cigarete.

“Nažalost. Tijela su u sličnom stanju kao i ono kod Petruševca,” odgovori Marija. Hrvoje je držao notes u ruci, spreman pribilježiti. Revni smo, pomisli Marija, bacivši pogled na njega.

“Dobro, što je s tim krovom?”

“Probijen odozgo,” uzdahne Marija. “I to točno gdje bi trebale biti glave. Koje, usput, nismo našli… Nalaze sa Sudske imate, možete ih pročitati, meni ih je za sada dosta.” Namjerno je prešutjela da su se sva tri nalaza svela na opis stanja tijela. Kovač je bio vrlo neodređen, čak je nakon prvog slučaja sugerirao da provjere da li su u Maksimiru svi medvjedi i tigrovi na broju. To se međutim, nije usudio i napisati…

Bečić ugasi cigaretu i provuče prste kroz kosu. Djelovao je umorno, izgleda da je stvar već došla i do pomoćnika ministra. Šušić je, navodno, imao poznanstava… A nađeni su i dokumenti njegovog suputnika. Marin Glažar, homoseksualna prostitutka. Što ćeš sada podvaliti, zlobno se zapita Marija, još bijesna na kratak članak u crnoj kronici o samoubojstvu ručnom bombom. “Što kaže psiholog?”

“Sanja nema konkretne zaključke. Prva žrtva još nije prepoznata, pa ne znamo što im je zajedničko. Možda homoseksualci, ali nije sigurno. Brine je iživljavanje na tijelima i kanibalizam…”

“Očito se radi o fizički jakoj osobi,” doda Hrvoje. “Žrtve svladava iznenadnim napadom, sigurni smo da ih onesposobljava prvim ili drugim udarcem.”

Bečić posegne za novom cigaretom. Prstima je prebirao po fotografijama. “Tragovi?”

“To najviše zbunjuje. Jede žrtve na licu mjesta, razbacuje dijelove tijela, neke komade kida i odnosi… Nakon takvog klanja trebao bi biti krvav od glave do pete, kud god krenuo ostavio bi otiske stopala…”

“A otisaka nema…”

“Nema,” bespomoćno zaključi Marija.

“Što dalje?”

“Raspitivanje uokolo, provjere sumnjivih, trebam nekoliko ljudi za sve to. U suštini, čekamo dok ne napravi grešku, dok ga netko ne vidi… Da se mene pita, pojačati patrole, pogotovo na usamljenim mjestima. Neka dečki malo manje drže šankove. Možda i rezerva specijalaca i vojna policija…”

*  *  *

“Hrvoje ovdje. Čuj, daj malo iskaze onih ribiča.”

Marija odloži sendvič, i stade prekapati spise. “Što će ti?”, upita punim ustima, petljajući sa slušalicom.

“U vezi onog Glažara, ovdje po barovima znadu za njega. E sad, kažu da ga je Šušić pokupio u diskoteci negdje oko jedan. Mi smo našli tijela oko tri i dvadeset. Odu kolima okolo, obave fuk ili što već, ubiju ih, pojedu ih, i patrola dođe recimo sat vremena kasnije. Pratiš?”

“Dalje.”

“Znači, vrijeme smrti negdje između pola dva i dva, OK? E, a ovdje mi neki frajeri tvrde da su u to doba išli na tribine da pišu grafite…Dobro, priznaju da su bili malo pod ljepilom, ali kunu se da su oko dva i deset čuli duboko zavijanje, kao sirena za maglu. Hvala na pitanju, uzbuna je bila u tri i pedeset.”

“Čekaj malo, ona dvojica su…” Marija otvori iskaze Kozarca i Rogine i stade prelijetati preko njih. “Da našla sam, čini im se da su čuli udaljeni zvuk, kao da netko puše na bocu.”

“A to je, gospođo inspektor, sličan zvuk.”

“I što bi to trebalo značiti? Objavljuje ulov, što li?”

“Mene pitaš?”

*  *  *

Dan je bio sunčan, ali svjež. Gole su krošnje stabala oko Gaja urni prigušivale daleke detonacije, uokolo je bilo svega nekoliko ljudi. Negdje dalje, s groblja, dolazili su zvuci posmrtnog marša.

Marija nikada nije odlazila na Mirogoj za prvi studenoga. Nije mogla podnijeti gužve, puna groblja onih koji bi jednom godišnje dolazili umiriti savjest… Ona je imala svoje vlastite Dane mrtvih…

Kiša je već gotovo isprala zlatnu boju sa slova na mramornoj ploči. Denis Turk, 1992-1999. Njen je sin, bila je samohrana, poginuo kasnog studenog popodneva zajedno s još dvadeset i troje ljudi u eksploziji u Ilici. Bio je s njenom tetkom u šetnji gradom, ona je umrla od povreda tri dana kasnije. Službeno, na Ilicu je pala raketa zemlja-zemlja, ispaljena oko Banja Luke. Dvadesetak mrtvih manje-više, u danima kada su ginule stotine u pokušaju da se vrate Vinkovci i probije na Baniju.

Marija odmota ružu iz papira i položi je na mramor. Rukom je nježno prelazila po izblijedjelim slovima, ostala je tako, pustila da vrijeme prolazi pored nje, zatvorena u samoću i bol.

Odjednom, tišinu prekine zavijanje sirena. Ljudi uokolo počeli su brzo napuštati Gaj urni, televizijski toranj povrh groblja bio je primamljiv cilj… Marija nije čula sirene, niti dvije daleke eksplozije negdje južno od Save, niti kasnije, prestanak opasnosti. Tek je pred smiraj dana ustala i, uz tiho doviđenja, ponovno se uhvatila u sumanuti ples smrti svuda oko sebe.

*  *  *

Ovo nije moguće, ovo se ne dešava meni, ovo nije mogućeeee…

Petar Žunić je ležao u travi ispod živice, njegovo je tijelo poskakivalo dok je nešto oštro trgalo njegov kaput, paralo košulju, osjetio je kako se remen hlača zateže, puca poput vrpce od papira, nešto mu se toplo razlijevalo po gaćama… Htio je pomaknuti ruke, ali ostale su mu mlitavo ležati u travi. Na tren se prisjeti prasaka kao kad pucaju grane. Polomilo mu je obje podlaktice.

Vrištao bi, ali krik nikako da se stvori, nikako da se prevali preko njegovih usana. Gdje su svi, zašto mu netko ne pomogne? Ali ponoć je i Prisavlje je prazno, nitko ne vidi što se događa iza guste živice, ni vozač automobila koji upravo prolazi desetak metara dalje.

Osjeti udar u preponama, zatim oštra bol, deranje kože i mišića, snažan okus vlastite krvi, trganje crijeva i nečije požudno mljackanje, tupost umjesto boli i prisjeti se neke emisije koju je jednom davno vidio na televiziji…

Nekoliko je lavica oborilo zebru, pritislo je svojom težinom, snažnim čeljustima otvorilo joj kožu, stalo joj proždirati iznutricu. Zebra je još bila živa, bez glasa je otvarala usta, jedva je još bila u stanju zagrepsti blato kopitom. Razgoračenih očiju, u nevjerici, promatrala je pojilo oko sebe, život ju je polako napuštao i ona položi tešku glavu na tlo i preda se…

A negdje u pozadini spiker je objašnjavao kako životinja upada u šok izazvan gubitkom krvi i postaje potpuno neosjetljiva na bol…

*  *  *

Pola sata kasnije, tamna je prilika dahtala zadovoljno na krovu Kockice, rashlađujući krv na noćnom zraku. Udahnula je punim plućima i pustila dubok, žaloban zov da se razlije nad nasipom i niz rijeku i dalje, u dubinu noći, dokle god seže njeno lovište…

I nije je zasmetalo kad se njen zov pomiješao sa iznenadnim zavijanjem sirena iznad grada…

*  *  *

Marija je znala da će stvari kad-tad izmaći kontroli. Tijelo u Prisavlju vidjelo je barem dvadesetak građana i, bez obzira na razgovore s urednicima, glas će se proširiti. Stari je bio izričito nezadovoljan, tražio je rezultate. A na osnovi čega, odvratila je Marija, kad tragova nema…

Već su imali četiri tijela, a nigdje uobičajenih nalaza. Nije bilo dlake ni vlakana odjeće, o otkinutom dugmetu mogli su samo sanjati. Kao da je napadač bio potpuno gol, bez ijedne vlasi… I, najgore od svega, nigdje nikakvog otiska stopala. Zar ispari u zrak?

“Izvolite?”, glas poslužiteljice prekine Marijine misli, vrati je u vrevu policijske kantine.

“Šnicl s pireom. Zelenu salatu,” naruči gurnuvši pladanj ispred sebe.

“Kolač? Puding?”

“Može puding.”

Uzela je pladanj s hranom i pažljivo balansirajući stala se probijati između stolova. Ljudi su uokolo razgovarali, prepričavali tračeve, komentirali… Našla je prazan stol u kutu, sjela za njega. Za susjednim stolom dva su policajca pila kavu.

“…ti kažem, samo su se pokupili,” dijelovi njihova razgovora miješali su se sa zveckanjem vilice i noža na njenom tanjuru.

“Što, pa nitko ih nije dirao.”

“Ne znam, frajer mi veli da su samo došli s kamionima, kombijima, izgleda da su i bogata braća priskočila s mercedesima. Potrpali su sve što su mogli i pokupili se.”

“Sva tri naselja?”

“Svi, velim ti.”

“Ha, ciganska posla…”

*  *  *

Vinko Cifrek pogleda na sat. Pola dva… Stanica pred Velesajmom bila je pusta, čekao je noćni tramvaj. Široke avenije prazne, sve osim gradske rasvjete pogašeno… Netko je u daljini pripucao iz pištolja.

Baš sam blesav, pomisli, pocupkujući ne bi li se zagrijao, mogao sam ostati spavati kod Jože, kad smo već povukli do kasno, sigurno mu ne bi smetalo… Istina, Joža je za dva dana imao kolokvij iz statike i nije zgodno…

I tada, uz zavijanje sirena, grad je utonuo u mrak. Vinko im opsova mater, sada će sav promet stati do kraja uzbune. Pitao se da li uopće čekati tramvaj, ili poći pješice, barem do kolodvora.

Jedna po jedna, sirene su utihnule i Vinko je mogao osjetiti tjeskobu iščekivanja. Svuda je zavladala tišina, tek je negdje od sigetskih nebodera dolazio lavež psa.

Prolazile su minute, Vinko se već ponadao da je uzbuna lažna, da su Migovi skrenuli na neki drugi cilj. Frka na Kupi se izgleda stišala, već pet-šest dana nije onako gruvalo…

Sam u tami, nije primijetio sjenu koja je strpljivo čekala na nadstrešnici…

*  *  *

Večer se spustila nad Prilaz, Marija je umorno prekapala po torbi tražeći ključeve haustora, sastanak kod pomoćnika ministra nije bio nimalo ugodan. Još jedan gastal.

Histerija se polako širila. Srećom, tijelo je pronađeno rano ujutro, stigli su oprati krv prije prometne špice. Svejedno, počeli su razmišljati da je skinu sa slučaja. Nije znala kako to prihvatiti, gurali bi joj nemoć na nos svakom zgodom. S druge strane, bar bi svalila sve to s leđa… Cijela grupa tapkala je u mraku, u dva tjedna nikakve niti za koju bi se povuklo klupko, a grad je već osjećao da se nešto događa.

Marija zaključa ulazna vrata za sobom, upali svjetlo u stubištu. Jedva je čekala da se baci u krevet, osjećala je kako snaga istječe iz nje.

Prvo pošta. Ugurala je ključić u bravu, otvorila vrata sandučića. Prazan, osim ružičastog podloška za piće, presavijenog na pola. Kavana “Bonn,” gore u Tkalčićevoj.

Nemoj me još i ti jebati, cvileći opsova u sebi. Jer, to je bio poziv. Uzme papirić, otvori ga. Večeras, 24, bolnica. Našvrljano jedva čitljivim rukopisom Steve Švercera. Znala je da je važno, da se mora odazvati.

Stevo Švercer je bio Veza.

*  *  *

Marija zakrene volan udesno, zamračeni su farovi jedva osvjetljavali nekoliko metara ispred automobila. Zaboravljeni betonsko-čelični kostur nikad izgrađene bolnice izdizao se u noć, iznutra osvjetljen treperavim bljeskovima vatri.

Vozila je polako kroz tamu, ostavivši razvaljenu ogradu gradilišta za sobom, šljunak je škripao pod gumama. Konačno zaustavi golf nekoliko desetaka metara od glavnog ulaza. Ugasila je motor, s druge je obale noć zaparao kratki rafal iz automatske puške. Provjerila je metke u Smith & Wessonu, uzela iz pretinca još jedan okvir i stavila ga u džep. Rukom posegnu za teškim magliteom, upali ga na tren, toliko da provjeri baterije. Svjetiljka je bila dovoljno dobra da razlupa nekome glavu.

Izišla je iz automobila, zaključala ga. Osvrnula se uokolo, nigdje nikoga. Stevo mora da je parkirao negdje podalje, uvijek je bio pažljiv… Krenula je preko raskaljužanog šljunka do ulaza.

Stevo Švercer je bio sitan trgovac, nikad previše uspješan, ali se uvijek nekako snalazio. Jednom je upao u sranja, smatrao je dobrim po zdravlje nestati par mjeseci iza rešetaka, dok se gužva ne stiša, i Marija mu je pomogla…

Tada se to smatralo krupnom uslugom. Stevo je veći dio prometa radio na onoj strani: u vrijeme kada je Zadar bio pred padom, on je redovito vozio za Tompu. To su bili dani kada bi mu to mnogi zamjerili. I Marija… Dani mržnje, dani prije no što je saznala istinu…

Prošla je između betonskih stupova na ulazu. Upalila je svjetiljku, snažni je snop obasjao nedovršene zidove, razbijene boce i opuške po golom podu, zapišane uglove. Veliki grafiti SAVA WARRIORS na zidu zamišljenog predvorja, u plavim i žutim bojama, iskežena lubanja u slovu O. Dinamo 4ever, B na treću i opscenosti u spreju svuda uokolo. Cijeli prostor u teškom smradu prašine, vlage, urina i govana. Ispod grafita, kartonska kutija od Končareve škrinje za duboko zamrzavanje iz koje je dopiralo glasno, pijano hrkanje. Znala je da ih uokolo mora biti još…

Marija krene prema stepenicama, dogovoreno je mjesto bilo na prvom katu. Negdje u uglu kroz snop njene svjetiljke protrči štakor. Na stepenicama nije bilo nikoga, pijanca u kutiji su valjda najurili na sam ulaz.

Na prvom katu dvadesetak skitnica, većina je spavala po uglovima, umotana u ofucane deke iz Caritasa i pokrivena kartonima. Neki su se grijali oko vatre potpaljene u benzinskoj bačvi. Marija je osjećala njihove željne poglede na sebi, znali su da je žena koja dođe ovamo ili vrlo, vrlo perverzna, ili murjakinja… Netko jedva primjetno pljune za njom. Nije previše brinula zbog njih, bili su jedva nešto višeg statusa od onog u prizemlju. Oni pravi živjeli su gore, više.

Trebalo je proteći nekoliko godina dok su obje policije shvatile da im ponekad valja nad nečim skupiti glave i zajednički poraditi: ludilo rata stvaralo je dobru klimu za one koji su pravdu na jednoj strani izbjegavali prelaskom na drugu.

Tako su, u tajnosti, stvorene Veze.

Marija se zaustavi na kraju glavnog hodnika, Stevo je stajao na vratima koja su vodila na čelični kostur požarnih stepenica.

“Zvao si me?”

“Doveo sam čovjeka iz Beograda, hoće da te vidi.”

“Baš mene?”

“Tebe.” I nakon kratke stanke: “Dođite, majore.”

Čovjek je tiho izašao iz tame susjedne prostorije. Da ga Stevo nije najavio, Marija ga ne bi ni osjetila. Nosio je tamni kaput, u ruci diplomat kofer.

Marija mu namjerno uperi svjetlo u lice. Oči su mu se jedva primjetno stisle, ničim drugim nije pokazao nelagodu. Iskoristila je priliku da ga bolje pogleda. Čvrstog lica, gustih, tamnih brkova, stisnutih usana. Prodornih, smeđih očiju pod gustim obrvama. Da li joj se učinilo, ili je u očima bio trag neke daleke tuge? Mogao bi biti vrlo blag, pomisli Marija. Ili vrlo opasan… Ili oboje.

“Ja sam Marija Turk. Tražili ste me?”

Čovjek posegne u unutarnji džep kaputa, izvadi iskaznicu i pruži je Mariji. “Major Svetozar Jović, Vojno-obaveštajna služba Jugoslovenske armije,” predstavi se tihim glasom. Marija baci pogled na njegovu sliku u uniformi, preleti preko teksta u iskaznici. Rođen ‘61. u Kragujevcu. Sigurno je u aktivnoj službi barem dvadeset godina, pomisli.

“Ja se ne bavim vojnim pitanjima,” odgovori Marija hladno. “Bojim se da ste zvali pogrešnu osobu.” Pogledom potraži Stevu, ali on je nestao tiho poput sjene. Ostala je sama s Jovićem.

“Ne bih rekao. Informacije koje nosim,” on pridigne kofer, “tiču se ubijanja koja istražujete već od početka mjeseca. Bezuspješno, ako sam dobro obaviješten?”

Marija kimne glavom. Osjetila je neki strah pred tim čovjekom, uočila je tečnu ijekavicu kojom je govorio. I tko mu je, dovraga, rekao što se događa, uputio na nju? Vjerovala je da se sve drži unutar ministarstva. Osim ako…

“Možemo li negdje razgovarati na miru, gospođice? Bojim se da nemamo previše vremena…”

*  *  *

“Ne obazirite se na nered, u zadnje vrijeme mi nije do brisanja prašine,” reče Marija paleći svjetlo u dnevnoj sobi. Jović je ušao za njom, pogledavši uokolo. Stari namještaj, stol, luster iznad njega, prozori zastrti crnom plastičnom folijom pribodenom na okvire.

Skinuo je kaput, tražeći gdje da ga ostavi. Marija mu ga uzme, baci pogled na etiketu. Standard konfekcija. Na sve računaju, pomisli, voljela bih vidjeti čije gaće nosi.

“Mogu li negdje oprati ruke?”, upita Jović iz sobe.

Marija mu pokaže kupaonicu i izvadi čist ručnik. Ostala je stajati na vratima, držeći ga u ruci. Jović je skinuo odijelo, futrola s pištoljem zatezala mu je košulju.

Otkopčao je rukave košulje, zavrnuo ih, otvorio pipu. Marija je gledala kako pušta vodu da mu moči ruke, nasapunao je dlanove, istrljao ih, pažljivo je sapunao među prstima, očistio je nokte, iako se nisu činili prljavima. Potom je isprao ruke i ponovo ih stao sapunati. Bilo je nečeg neurotičnog u tome, kao da ih pere poslije prljavog posla… Definitivno opasan, zaključi Marija.

Konačno je oprao ruke, Marija mu je pružila ručnik. Obrisao je ruke i pažljivo ga, bez ijednog nabora, složio na prečku pored umivaonika. Zakopčao je košulju, ponovno obukao odijelo. Vratili su se natrag u dnevnu sobu.

“Mora biti nešto važno, kad mi šalju čak majora,” opazi Marija, ne bez sarkazma. Nije reagirao na njeno podbadanje, kao da je upućeno nekom drugom. “Dosta ste visoko, zar ne?”

“Jesam.”

“Ne bi mi škodilo da svojima isporučim majora jugoslavenske obavještajne službe, što mislite o tome?”

“Nećete to učiniti. Koliko znam o vama, niste takav tip.”

“Imala bih dobar razlog…” Ako toliko znaš, da vidimo kako ćeš se izvući, pomisli Marija. “Vaša raketa mi je ubila dijete…” Jovićevo lice ostane mirno, Mariji se samo na trenutak učinilo da je stegnuo zube, morao bi znati…

“Tog dana nismo lansirali na Zagreb. Provjerio sam, o tome se vodi evidencija… Mi vam nismo ubili sina.” Rekao je to bez imalo opravdavanja. U sobi nasta tišina.

“Znam,” reče Marija tiho. Jović na tren podigne obrvu, odgovor ga je zatekao. “Dvije godine kasnije sam naišla na rezultate očevida: automobil sa sto kila eksploziva u prtljažniku. Istraga je obustavljena odozgo, u javnost su dali priču o raketnom napadu.”

“Pogledala sam popis poginulih, i među njima našla poznatog privatnog poduzetnika, do grla umiješanog s ovima na vlasti. Tu sam prestala istraživati…”

Jović protjera prste kroz kosu. “Nikada niste zaželjeli saznati punu istinu?”

“Istinu?”, nasmije se Marija. “U zadnjih petnaest godina zaboravila sam što ta riječ uopće znači.

“Znate li koliko sam ubojstava istraživala samo da bi mi rekli neka zaključim slučaj i zaboravim? Da je ovo,” Marija pokaže rukom prema prozoru, “ostalo samo na onom prvom lešu na Savi, nikom ništa, samoubojstvo ručnom bombom. To je objavljeno u novinama.”

“I vi to prihvaćate?”

Marija nemoćno slegne ramenima. Osjećala je kako je želudac peče. Željela je što prije završiti, povući se u svoju samoću. “Rekli ste da nemamo vremena.”

Kimnuvši glavom, Jović podigne diplomat kofer, brzo prstima izvrti kombinaciju i otvori ga. Izvadio je na stol sedam velikih žutih koverti, na svakoj ime i datum. Marija primijeti da je jednu ostavio u koferu. Otvorio je prvu, izvukao niz fotografija i poredao ih, kao da slaže pasijans.

“Albanska granica, kod sela Morina, 12. rujna. Dva graničara i pas.” Predosjećajući što je na fotografijama, Marija brzo preleti pogledom preko njih. U želucu joj se stade dizati prigušena bol. “Imate izvještaje, obdukcije, svjedoke?”, upita Jovića dok je slagao drugi niz.

“Sve je u kovertama, ali ne pomaže puno. Hvosovo, željeznička stanica pokraj Peći. Dežurni otpremnik vlakova i njegov pomoćnik, 15. rujna.

“Prijepolje, 20. rujna. Privatni autoprijevoznik, nađen u kamionu pokraj ceste. Tu je izbio na Lim.”

Jović nastavi otvarati koverte i redati fotografije po stolu. Mjesta, datumi… Loznica, 30. rujna. Prije toga nestanak dva policajca Republike Srpske kod Višegrada, tijela nisu nađena… Potom u dvadeset dana, četiri žrtve. Dvije u Brčkom, po jedna kod Bosanskog Broda i Jasenovca. Sva tijela raskomadana, djelomično pojedena. Svi ubijeni noću, bez svjedoka, bez tragova… Marija uoči blizinu rijeka, Lim, Drina, Sava… Jurila je kroz redove gusto kucanog teksta, sve joj je to već bilo poznato… Tek bi joj tu i tamo pogled zapeo na opisima zvuka, poput lovačkog roga, ili sirene za maglu, ili kao kad se puše na grlić boce…

“Dobro,” zaključi konačno, “sad barem znam otkuda je došao… Jedno mi samo nije jasno: sad kad je vaša briga prešla na drugoga, zašto su vas poslali?”

Jović uzdahne, ponovno otvori kofer i izvadi iz njega posljednju kovertu. Bila je nešto veća, stavio ju je na stol pred Mariju. “Zbog ovoga…”

*  *  *

Brusilica se stenjući vukla Savskom prema Vjesnikovom neboderu, prazna ulica pružala se u nedogled, semafor na križanju sa Slavonskom pozivao je Fehima Šabanovića neka požuri.

Polako, bolan, stignemo, pomisli on uvlačeći dim cigarete, ima vremena. Stara kola, zrela za otpad, ionako nisu mogla brže. O novoj se brusilici pričalo već dvije godine, i nikako da je nabave.

Naravno, propustio je zeleno svjetlo…

Raskrižje je bilo bez ijednog automobila. Mrtav grad, pomisli Fehim Šabanović. Uzbuna skoro svake druge noći i budale što se pijane klate po ulicama s pištoljima… Nitko više da promoli nos. Bacio je pogled na neboder sa desne strane, potom na semafor. Još uvijek crveno.

Cijeli je ZET pričao o tijelu koje su našli jučer rano ujutro, na stanici kraj Velesajma. A kondukterka Jasna mu je u povjerenju rekla da toga ima još po gradu, samo neće da kažu, kao, da se raja ne uplaši. Ma boli njih za raju, promrmlja, da im je do raje ne bi svega ovoga ni bilo…

Crveno je prešlo u žuto, i on zakrene ručicu, kola su polako krenula, sad će i zeleno…

U tom se trenutku staklo pred njim razleti uz prasak, nešto mu zgrabi glavu i povuče ga, cigareta mu ispadne iz usta, tijelo poleti prema naprijed. Osjetio je bol u licu, stotine mu je noževa kidalo obraze, krv je prskala na sve strane, po odijelu, po komandnoj ploči, po razmrskanom vjetrobranu, po iskrivljenom brisaču, slani okus tople krvi dok ga je izvlačilo iz kabine, htio je zaurlati, ali prije no što je stigao noževi su mu ušli u usta, zgrabili jezik i isčupali ga u jednom potezu. Krv mu je pokuljala u grlo, refleksno je zakašljao i bujica mu se slila niz bradu. Noževi su mu prešli preko vratnih žila, život je istjecao iz njega u mlazovima.

*  *  *

Smirivši bol u želucu s dva gastala umućena u mlijeku, Marija ponovno uzme povećalo. Pogleda jednu od fotografija snimljenih noću, magnezijeva svjetlost dala je oštre, kontrastne sjene.

“Znadu da ste ovo snimali?”

“Znadu, ali nam ne mogu ništa. Prve snimke smo uzeli dva sata nakon pada. Onda smo sljedećeg jutra nadletjeli još dva puta. Tek oko podneva su Albanci dovukli rakete i kamuflažne mreže…”

Olupina je ležala na planinskom proplanku, dijelova razbacanih uokolo, neki su gorjeli. Trup se raspao na četiri komada, jedan je bio u plamenu. Rep je imao tri plohe, bilo ih je teško nazvati krilima ili stabilizatorima. Jedna je bila otkinuta, odbačena nekoliko desetaka metara dalje, deformirana gotovo do neraspoznatljivosti. Preostale su dvije podsjećale na izvitoperena slova T. Nos je letjelice bio teže oštećen, ali se dalo razaznati malene prozore kabine. Ljudi su iz ovakvih olupina izlazili živi, pomisli Marija.

“Kada ste rekli da je pao?”

“Desetog rujna, u 2 sata i 37 minuta.”

Dva dana prije prvog slučaja, prisjeti se Marija datuma. “I što je to, u stvari?”

Jović slegne ramenima. “Ne znamo. Objekt je gubeći visinu ušao u naš zračni prostor iz Rumunjske. Bio je oštećen, ali se njime nije pokušavalo upravljati. Naši lovci su ga gonili skroz u sjevernu Albaniju.”

“Niste ga gađali?”

“Ne, a ni Albanci. U to smo sigurni, pratili smo ga sve do pada. Kasnije smo pokušali kompjutorom složiti dijelove u cjelinu.” Ploterom izvučen crtež bio je prilično šaren, svako je dio bio iscrtan svojom bojom. Zdepasti se trup sužavao pri repu i završavao plohama postavljenim u obliku obrnutog slova Y. Nije bilo krila koja bi ga nosila kroz zrak. Ali, ako je u pitanju svemirska letjelica…

“Možda neki američki ili ruski orbitalni projekt?”

“Ne vjerujemo,” odmahnu Jović glavom. “Znali bi gdje je pao, i izvukli bi ga, svidjelo se to Albancima ili ne. Koliko znamo, nitko nije ni registrirao incident.”

Ili barem nisu shvatili o čemu se radi, pomisli Marija tjeskobno. Zaključci su se nametali sami. Letjelica nije bila sagrađena na Zemlji; što god bilo u njoj, izvuklo se iz olupine… I bilo je gladno…

Tišinu presiječe zvonjava telefona.

*  *  *

“Više nisam na slučaju,” reče Marija kroz žamor ljudi za susjednim stolovima. Jović je šuteći vrtio čašu među prstima. “Uzela sam i neplaćeno, puna mi ih je kapa…”

“Smatraju da ste nesposobni, zar ne?”

“Ma, njih smeta galama koja se polako diže. Da nalazimo leševe gdje ih nitko ne vidi, jebalo bi im se koliko sam ja sposobna. Uostalom, očekivala sam to već jučer.”

“Niste im rekli?”

Marija odmahne glavom. Krajičkom oka primijeti na ulazu u kavanu Ciganku s djetetom u naramku. Prišla je prvom stolu, ljudi su se pravili da je ne primjećuju. “Ja sam ta koja već petnaest dana skuplja crijeva po ulicama,” vrati se Marija razgovoru, “zašto da im sve dam na tanjuru? Osim toga, malo je teško objasniti odakle mi informacije…”

“To mi otežava posao,” promrmlja Jović. Ciganka je obišla nekoliko stolova, bila je sve bliže njihovom.

“Nismo stigli raspraviti, što je vaš posao?”, upita Marija. Ciganka im je prišla, sada ju je i Jović uočio, posegao je rukom u džep. Dijete je spavalo, umotano u prljave krpe, galama kavane nije ga ni malo smetala. “Zašto ste me uopće tražili?”

“Ne ovdje,” odgovori Jović. Pružio je ženi novčanicu od tisuću kuna, ona zahvalivši ode dalje. Jović primijeti podsmjehljive poglede za susjednim stolom. “Ne treba mi njeno prokletstvo,” reče skoro za sebe.

Marija ga pogleda, mislio je ozbiljno. Osvrnula se za Cigankom, drugdje je bila slabije sreće. Marija slegne ramenima i vrati se šalici čaja pred sobom. Prinijela ju je ustima, i odjednom zastala. Za ime Božje, pomisli, pa tamo su bila tri naselja. I odjednom su otišli, bez ikakva povoda. Skoro je ustala i pošla za Cigankom, ali se u posljednji trenutak predomislila, ta žena možda i nije odatle. Zar je moguće da su ga vidjeli? Ili čuli? Pokušavala si je predočiti cijelo to područje, močvara nije prikladna za skrivanje u kasnu jesen. Gdje bi mogao biti, okolo je izgrađeno… I tada se nasmiješila, bilo je tako očito…

“Nešto nije u redu?”, upita Jović. Marija konačno otpije gutljaj i pogleda ga.

“Ne ovdje. I ne večeras…”

*  *  *

“Susjedima neće biti čudno?”

“Što? Što dolazite već drugu večer za redom?”, nasmije se Marija. “Nije prvi put, ne bojte se.” Izvadila je čaše i bocu konjaka, natočila i otpila.

“Slavimo nešto? Nisam znao da na vas tako dobro djeluje kad vas najure sa slučaja.” Marija se zavalila u fotelju, Jović je uzeo drugu čašu sa stola i ostao stajati. “Ili vam treba publika dok se opijate?”

Odšutjela je na njegovu primjedbu. Gledala ga je otpijajući gutljaj po gutljaj konjaka. Ispraznila je čašu, pružila je Joviću, on slegne ramenima i natoči joj. “Ne pomažete mi,” promrmlja.

“Po što ste, zapravo, došli?” upita ga Marija. “Onog trena kad su počela sranja po Zagrebu, mogli ste samo protrljati ruke i zaboraviti na sve. Čemu toliki trud?”

Jović iskapi čašu, uzme bocu i ponovno je napuni. “Po našim procjenama,” započne, “letjelica nije dulja od dvadeset i pet metara. To nam izgleda premalo za međuzvjezdana putovanja… Mislimo da je služila za vezu između brodova unutar Sunčevog sistema.” Zastao je otpivši malo konjaka. “Sasvim je moguće da se negdje među vanjskim planetama nalazi jedan ili više svemirskih brodova, možda čitava flota.”

“Ne čini vam se da pretjerujete?”

Pogledao je Mariju preko ruba čaše. “Deset noći kasnije, nadlijetala su nas dva objekta. Jedna lovačka patrola ih je uočila, kružili su petnaestak minuta nad južnom Srbijom i Albanijom.” Marija se uspravi u fotelji. “Tih petnaest minuta svi su radari nad središnjim Balkanom bili izvan igre, potpuni snijeg na ekranima. I to sistemi koje usavršavamo već godinama…”

“Očekujete invaziju?”

“Teško je reći,” slegnu Jović ramenima. “Činjenica je da se na ovom prostoru ne zna tko pije, tko plaća. I činjenica je da nam treba tijelo. Zato sam i došao k vama, da vas upozorim.”

“Tijelo?”

“Da, tijelo koje ćemo pokazati našima i vašima, sve u nadi da će konačno shvatiti da je vrag odnio šalu i početi se pripremati…” Posegao je za bocom.

Marija je ustala iz fotelje, odložila čašu na stol, uzela Jovićevu čašu. “Mislim da smo oboje dovoljno popili. Ne prija mi kad sam potpuno pijana, sve mi se vrti…”

“Nisam siguran da vas potpuno razumijem,” odvrati on. Marija mu je prišla, vrhom prstiju ga pomilovala po obrazima, pustila da joj prsti skliznu do njegovih usana.

“Recimo to ovako: vi biste mi mogli  biti posljednji i ja bih vama mogla biti posljednja.” Približila mu se, poljubila ga, on u prvom trenutku nije odgovorio, potom ju je uhvatio za ramena, privio ju uz sebe, osjećao je njene grudi na svojim prsima, njene dlanove kako šeću po njegovim leđima, ljubili su se polako, dugo, njihove usne stapale su se u jedno, jezici su im se mješali, ostavši bez daha razdvojili su se na trenutak…

“Znam gdje je kurvin sin,” reče Marija i povede ga u spavaću sobu.

*  *  *

“… ti bandu četničku!”, uspravi se Jović u krevetu. Sirene su parale noć, sa stubišta su se čuli usplahireni susjedi. Brzo posegne za satom na noćnom ormariću, baci pogled na kazaljke. Pola dva. Nečije su ga ruke povukle natrag u toplinu posteljine, prisjetivši se gdje je, opustio se… Zavijanje je prestalo, u sobu se vratila tišina.

“Bandu četničku?”, nježno ga je zadirkivala Marija. Privila se uz njega, njen obraz počivao mu je na ramenu. Osjećao je miris njene kose.

Jović uzdahne. Zašto joj ne reći, sutra ionako više neće biti važno. “Postoji vojni logor, pokraj Beograda, dovoljno blizu da smo brzo u gradu, dovoljno daleko da nam nitko ne viri kroz prozore. Zovemo ga ‘Mala Endehazija’. Neslužbeno, naravno…

“Tu se pripremaju agenti koji prelaze ovamo.” Krpe sna su se razišle ispred Marijinih očiju, pažljivo je slušala Jovića. “Prvenstveno učimo jezik. Pazi se na sve: dijalekt, naglasak, rječnik, da nam se ne bi slučajno omakao srpski. Oni koji idu kao vjernici uče katoličke obrede.

“Čitamo vaš tisak, gledamo HTV, u svakom trenutku znamo što se događa u Hrvatskoj. Pratimo sport, kino, kazalište, što se traži po videotekama, što se oblači, koji je tečaj marke, gdje se odlazi na večere… I tako za svaki grad u koji idemo. Neke stvari utjerujemo u podsvijest do iznemoglosti, baš za situacije poput ove. Odatle ‘banda četnička’…”

Marija je šutjela, osjećala je u njemu napetost, pritisak, gotovo da je znala što će sljedeće reći.

“I to je u redu dok sam na obuci i dok sam ovdje, među vama. Imam svoj lik, svoje ime, znam koje sam škole završio, gdje sam radio, za sve imam papire, sve je u kompjutorima, sve se može provjeriti. Ali što kad sam u štabu, ili kad šetam po Beogradu, kad trebam biti Svetozar Jović, Kragujevčanin, što onda?

“Onda treba prebaciti sklopku, prestati glumiti, biti ono što sam od rođenja…”, Jović se sarkastično nasmije. “Problem je što sklopke nema i što ponekad  nisam siguran što sam ja, a što maske. I sve mi se više čini da ni ne radim ništa drugo nego nosim maske, samo ih promijenim kako krenem na koju stranu svijeta. A onda se upitam tko je iza maske, i ima li koga uopće?”

Dvije eksplozije negdje iz daljine zatresle su prozore. Marija se privila uz Jovića, čekala je nove udare, ali ih nije bilo. Ležali su jedno uz drugo u tami, osluškivali ritam svoga disanja, tonuli natrag u san.

“To će sutra završiti,” promrmlja Marija. “ovako ili onako, završit će…”

*  *  *

Idealno skrovište, pomisli Jović provlačeći se za Marijom ispod iskrivljenih parovodnih cijevi. Dovoljno velika, uočljiva, svima pred nosom, u susjedstvu džamiji, Borovju, Šancima. Točno da nitko ni ne pomisli… S druge strane, potpuno napuštena, još od one zimske noći, prije pet godina, kad su eskadrile krstarećih projektila izbacile iz igre sve veće energetske objekte u gradu. Neki su se dali popraviti, ali toplana na Savici, s urušenim halama, razorenim ložištima i dimnjakom prebijenim na pola više nije bila upotrebljiva.

Sama je Savica, nekim čudom pošteđena izlijevanja mazuta iz zapaljenih rezervoara, ostala pticama, ribičima i Ciganima, koji su u tri naselja jedini živjeli uz razrušenu toplanu. Dok nisu ispraznili svoje potleušice, pobrali kokoši i, vukući za sobom pokoju kravu, praćeni lavežom pasa otišli tko zna kuda…

A negdje unutra, u mreži cijevi i kotlova, nepoznato je čudovište imalo svoj brlog.

*  *  *

Spremao se u lov kada je vidio automobil kako se parkira u šipražju pored ograde. Bilo ih je dvoje, mužjak i ženka, činilo se da je ona vodila, provalila je vrata ograde, išla je naprijed među napuštenim vagonima – cisternama. Stvor ih je pratio pogledom dok su se približavali ruševinama, vidio je toplinu njihovih tijela, njihova daha, otisaka koje su njihove cipele ostavljale po šljunku.

Znao je da su im oči neadekvatne za tamu koja ih je okruživala. Vidio je naočale koje su nosili i znao je da imaju opremu za noćno gledanje. I oni su pošli u lov.

Na njega.

Poveselio se, bilo je vrijeme da mu lovina dođe sama… Pustio ih je neka zađu u ruševine, među cijevi, neka prođe nekoliko minuta. Ostavivši svoju osmatračnicu na dimnjaku, nečujno je kliznuo u noć…

*  *  *

Marija pogleda na sat. Deset i dvadesetpet. Osvrnula se, Jović je bio iza nje, mogu biti napadnuti sa svih strana. Srušeni betonski blokovi, zgnječeni parovodi, kablovi koji su visjeli sa stropova, zatrpana čelična vrata… Svugdje toliko tamnih uglova, mjesta gdje njihove naočale nisu prodirale, tajnih prolaza i čeličnih konstrukcija… Ako se zvijer odlučila sakriti, bili su bespomoćni.

Međutim, zvijer nije bila plašljiva. Istina, napadala je noću, ali na mjestima gdje ju je uvijek netko mogao vidjeti. I mirno bi, izazivački, nasred ulice, komadala svoju žrtvu. Marija je znala da neće morati tražiti zvijer.

Zvijer će potražiti njih.

*  *  *

Promatrao ih je iz tame, sakrivši se među odvaljenim cijevima. Izbio je ispred njih, ženka se upravo izvlačila ispod srušenih čeličnih stepenica, pričekala je mužjaka prije no što su krenuli dalje.

Osvrtali su se uokolo, činilo se da su svjesni da su na njegovom terenu. Morali su znati da ga neće naći dok to on sam ne odluči… Izazivali su ga, željeli su da ih napadne, pouzdavali su se u moć svog oružja. Ali, znao je, oružje treba usmjeriti. A za to treba znati odakle napad dolazi, tek tada ima smisla pucati. A to sve traje…
Treba se popeti iznad njih, pustiti ih da prođu, zgrabiti prvo mužjaka, mužjaci su obično jači, povući ga gore, presjeći mu grkljan, rasporiti utrobu, istresti krvavu kašu van, na tlo, zaliti njome ženku. Nakon toga s njom ne bi smjelo biti problema…

Povukao se dublje u mrak. Znao je dobro mjesto, konstrukcija neće popustiti i štitit će ga kad ženka počne pucati u panici. Bešumno im je odmakao i, kada je bio siguran da ga ne mogu vidjeti, podigao se u zrak, penjao se uvis dok se nije uhvatio za čelični nogostup. Prebacivši se preko ograde pojurio je naprijed, gdje mu ništa neće smetati. Zavukao se tako da ga ne mogu opaziti, da lako izjuri van i spusti svoje kandže na žrtvu ispod sebe. Sada je trebalo samo malo strpljenja…

Iznenada, tišinu je noći prekinulo škripanje kočnica, lupanje vratima, trk ljudi dok su opkoljavali ruševinu, megafonom iskrivljen glas…

*  *  *

“Ubit ću ga,” prošapće Jović iza cijevi.

“Nećeš, bogami!”, odbrusi Marija. “Ja ću, samo ako ga dohvatim…” Gotovo su osjećali kako im policajci zatvaraju izlaz. Bečić je valjda doveo čitav vod, pretražit će svaki kutak da ih nađu.

“Da znaš da si uvijek bila pomalo dosadna,” izazivao je megafon. “O da, tu i tamo, kad bi dovela nekog jebača. Samo, u našem poslu to brzo dojadi, čovjek počne tražiti nešto bolje, uzbudljivije… Zadnje dvije noći nisu bile loše, dosta smo naučili…”

Marija je bjesnila u sebi, jedva se suzdržavala, samo su to čekali. Koliko dugo su je snimali? Možda nikada neće saznati. A imali su sve kao na dlanu, svu njenu samoću, sve njene veze, prolazne i trajnije, sve uredno pohranjeno na kompakt – diskovima, dio njenog života ukraden i negdje zaključan, Bečiću ili tko zna kome na zabavu…

“Pitaš se kako smo snimali?” Bečić je zašao u ruševinu šaljući ljude ispred sebe. Megafon je odjekivao među cijevima. “Da znaš samo kakve divne stvari rade Japanci. Maleno, možeš postaviti gdje ti srce želi, a s par komada pokriješ cijelu sobu. Nema više mrtvih kuteva gdje se sjedi i piše dnevnik. Danas, kad te Veliki brat gleda, onda te gleda. Poslije samo montiraš, kao u Hollywoodu. Hoćeš melodramu, hoćeš pornić? – samo reci! Ili, kao u tvom slučaju, špijunski film!…”

*  *  *

Postalo je zanimljivo, svatko je lovio svakoga. Nije mogao ni zamisliti da ovo dvoje, dvadesetak metara ispred njega, zaslužuju toliku pažnju. Mužjaci koji su išli za njima brzo su napredovali ruševinom. Prebacivali su se od zaklona do zaklona, štiteći se uzajamno, spremni na rafale iz mraka. I oni su bili opremljeni naočalama za noćno gledanje, par će se teško izvući neprimijećen…

U cijeloj zbrci, pomisli stvor, možda bi i zaboravili na njega. Da je htio, nikada ga ne bi pronašli…

Ali, gdje je tu zabava?

*  *  *

“Nije ozbiljno shvatio,” reče Jović. “Vodi ljude ravno u smrt. “

“Zvijer se možda neće ni pojaviti,” odgovori Marija. “Puno je ljudi, svi su naoružani…” Uokolo prigušeni glasovi, kratke komande, odjeci čizama. “Što da radimo?”

“Probijamo se. Mičemo svakoga tko nam se nađe na putu.” Jović zastade na trenutak, okrene se prema Mariji. “Jesi li sa mnom?” Učinilo joj se da je jedva primjetno stegao rukohvat puške. Željala je vidjeti mu oči u tom trenutku, bojala se onoga što bi u njima pročitala.

Prije no što je stigla odgovoriti, kroz ruševinu se razvuče vrisak.

*  *  *

Rafal mu je još odjekivao u ušima. Zagrizao je jače u grkljan, zubi su utonuli dublje u meso, jezikom je požudno lizao toplu krv, nije pustio ni jednu kap da mu pobjegne. Mužjaci su ispod njega vikali, dozivali se… Sada je bio na sigurnom, tu ga ne mogu naći. Prstima je opipavao tijelo pod sobom, klizeći niz odjeću zapeo je za remen. Izvadio je pištolj iz futrole, znao je kako se koristi, drška i okidač su mu dobro sjedili u šaci. Odložio ga je u stranu. Beskoristan… Osjetio je pod prstima dvije ručne bombe. Otkvačio ih je s remena, razmišljao je oprobavavši njihovu težinu u ruci… Konačno je odlučio, napeo je trbušne mišiće i bombe su skliznule u tobolac koji se otvorio.

To sigurno nije zabava, pomisli stvor, ali moglo bi zatrebati. Ovo više nije bio lov, ovo je postao rat.

*  *  *

“Počelo je,” prošapće Marija. “Ovo bismo mogli iskoristiti.”

“Zaboravila si po što smo došli ovamo,” promrmlja Jović. Stezao je pušku, dva su policajca bila desetak metara ispred njih, osvrtali su se na sve strane, cijevi njihovih pušaka klizile su uokolo. Krik je davno prestao odjekivati, nije se više ni pucalo, samo se još čula galama.

Pridigao je pušku, Marija je gledala kako ju prinosi ramenu, još ih nisu primijetili, nišanio je, znala je da ih odavde ne može promašiti, zaustavila je dah, stezanje prsta na obaraču, dva pucnja i dva tijela kako se stropoštavaju na tlo. Potom tišina.

To su mi bili kolege, pomisli Marija, bili smo u istoj službi…

“Brzo,” povuče je Jović za rukav. Krenula je za njim, preskačući leševe na betonu, nije se više ni osvrnula na njih. Služba se već davno okrenula protiv nje…

*  *  *

Mužjaci su češljali hodnik dvadesetak metara ispred njega. Petorica… Provukavši se između cijevi, krenuo je za njima, prsti su mu grabili po betonu, hvatao je brzinu, svakim trenom im se približavao i još ga nisu osjetili.

Razjapljenim se čeljustima zaletio u prvoga, zagrizao mu u bok, urlik, krv mu je zalila cijelo lice dok je kidao meso s rebara, vidio je užas u očima ostalih, puške kako se okreću prema njemu, ali užas ih je usporio, paralizirao, trebalo je samo stegnuti kažiprst, desnom rukom je odgurnuo pušku u stranu, lijevu je zatjerao svom silinom u grudni koš i rasjekao srce, oslobodio se tijela, krenuo dalje, treći je zapucao, izmakao se u stranu, rafal je zagrmio iznad njega, zamahnuo je nogom, kandžama je razderao trbuh, topla, ljepljiva masa se rastresla po betonu. Preostala su dvojica stala trčati hodnikom, stvor je pojurio, sustigao ih, bacio se prvome na leđa kidajući mu vratne žile, potom je skočio na drugog, jednim zamahom ruke odsijekao mu glavu, otkotrljala se negdje u stranu, ispod cijevi.

Zastao je, bilo je gotovo. Osvrnuo se uokolo, nikakva pokreta, nikakva zvuka, osim dva pucnja negdje dalje. Ima vremena… Posegavši ispod cijevi dograbio je glavu, uhvatio ju objema rukama i zagrizao u lice…

*  *  *

Dobro je nanjušila, pomisli Bečić, otpuhujući dim. Sumnjao je u njenu procjenu da se stvorenje skriva u toplani, činilo mu se preblizu centru grada. Možda negdje dalje, na južnoj obali nizvodno od Jakuševca, gdje stvarno rijetko tko zalazi, ali praktično u samom gradu?…

Neka, bit će tri muhe jednim udarcem.

“Što sad, gospodine načelniče?” prekine ga zapovjednik odreda.

“Koliko misliš da smo izgubili?”

“Osam ljudi mi se ne javlja…”

Bečić se na trenutak zamisli. Puno. Previše, nisu pravo ni počeli… “Ništa. Povuci ljude tako da zatvoriš izlaze iz ruševine. Kad je to gotovo, javi se.”

“Na što smo to naletjeli, gospodine?” Bečić je osjetio nelagodu u zapovjednikovu pitanju. Strah, počinje ih hvatati strah.

“Ni ja ne znam više od onoga što sam vam rekao. Nisam očekivao da će to čudo biti ovdje. Idi sad i zapamti: Turkovu i Jovića hoću žive, nemoj da ti dečki tu useru!”
Zapovjednik se izgubio u tami i Bečić je opet ostao sam sa svoja dva čuvara, nervozno su promatrali mrak oko sebe. Kad bi sve išlo kako treba, pomisli, riješio bi se Turkove, uvijek je bila problematična, uhvatio bi Jovića, imalo bi ga se što priupitati, a što se tiče čudovišta…

Bio je nemalo iznenađen kad je vidio prekjučerašnji disk. Kada su još analizirali sliku dobivenu iz lustera, odakle su kompjuterom izvukli sadržaj većine fotografija… Jović ih je tako slagao, ni da je znao za kameru ne bi bolje.

Konačno se dočepao nečeg krupnog, jedne od onih stvari na kojima se napreduje. Da se samo sve odvijalo postupnije, ali dobro, zaključi Bečić, bit će malo više posla no što je očekivao.

*  *  *

Marija odskoči među cijevi, krhotine su bušile lim i zabijale se u zidove, zaglušena eksplozijama tromblonskih mina jedva je bila svjesna što se događa. Nasumce je ispalila rafal, trebalo se izgubiti prije nego je sustignu. Hodnik je zavijao udesno, trčeći je udarila o cijevi, odbila se, pala na pod, ustala, privukla se suprotnom zidu, zašla za ugao, sada je ne mogu pogoditi.

Došavši do daha pridigla je pušku, provirila iza ugla. Iz mraka je odjeknulo nekoliko pucnjeva, jedan kraći rafal, potom je paljba prestala, samo galama, dozivanje, netko je psovao na sav glas.

Nije vidjela Jovića. Sjetila se kako ju je odgurnuo u stranu, trenutak kasnije tamu je presjekao rafal, nekoliko metaka prozujalo je iznad njih, uzvratio je, Marija je već trčala niz hodnik kada su mine udarile, prvo jedna, odmah za njom i druga.

Čekala je, možda se provukao ispod neke cijevi, nije se usudila dozivati ga. Galama niz hodnik nije se stišavala, došlo ih je još nekoliko. Jovića nigdje.

Ostala je sama.

Daleko, izvan ruševine, gradom su zatulile sirene.

*  *  *

“Je l’ živ?”, bijesno upita Bečić. Zapovjednik kimnu glavom, nije se imalo puno za reći. Ljudi su bili nervozni i, kada je Jović počeo pucati, ispalili su dvije mine. Sada je ležao na tlu, nekoliko krhotina ga je zahvatilo… “Mislim da će se izvući, pri svijesti je,” odgovori konačno.

“Previjte ga i iznesite van. Dva čovjeka s njim i vozi na kirurgiju, osim liječnika i osoblja nikavog drugog kontakta. Čim bude mogao, ide u zatvorsku.”

“Što ćemo s uzbunom?”, upita zapovjednik.

“Što i svake noći, natezati ga dok ne prođe,” odbrusi mu Bečić. Zapovjednik se brzo izgubi, ostavivši ga da psuje… Obavili su tek trećinu posla, a ni to kako treba. Još i prokleta uzbuna, kao da već nije bilo dosta sranja…

*  *  *

Znači, našli su ih, pomisli stvor promatrajući policajce okupljene oko ranjenika, previjali su ga, ženku nije vidio, pobjegla im je… Kliznuo je između cijevi i betonskih blokova, privukao se bliže. Mužjak na podu bio je ozbiljno povrijeđen, iznijeti će ga van i voziti u bolnicu.

I sigurno će ga netko pratiti, barem dvojica ili trojica će otići odavde. Živi. Zašto bih to dopustio, odluči, povlačeći se natrag u tamu…

*  *  *

Marija se još samo mogla skrivati u ruševinama i nestati u povoljnom trenutku. Zavučena među cijevima, izvukla je stari okvir iz puške, nije znala koliko je ispucala, bolje je uzeti novi… Osluškivala je, bili su negdje daleko, pregrupirali su se. Nije imala puno vremena.

Iskobeljavši se iz tijesnog skrovišta tiho je krenula prolazom, držala se sjena tražeći zaklone iza odvaljenog betona, cijevi i sažvakanog čelika. Postalo je skoro neprohodno, jedva se probila ispod parovoda i nogostupa.

Konačno je naišla na mjesto gdje se urušila krovna konstrukcija. Tu je morao udariti jedan od projektila, deka i zidovi su jednostavno pali gnječeći sve pod sobom. Pogledom je tražila gdje da prođe, opsovala je u sebi, morat će se penjati preko raskomadane armature.

U tom trenutku, učinilo joj se da je čula nešto ispred sebe. Zaustavivši dah povukla se u tamu, osjetila je cijevi iza leđa, uvukla se još dublje, znojnim dlanovima stezala pušku.

Tada ga je opazila.

Stvor se popeo na hrpu betona, jednom se rukom držao za armaturu, okretao je glavu, pogledao je u nebo iznad sebe. Marija se stisnula u mraku opčinjena snagom njegovih udova, okretnog tijela i dugačkog repa koji se stalno uvijao i oplitao oko njega. Nije mu mogla dobro vidjeti lice, glava mu se produžavala u cijev…

Bila je to jedinstvena prilika. Stvor je očito nije opazio, obuzet nekim svojim mislima. Podigla je pušku, prislonila kundak na rame, imala ga je na nišanu, mora ga pogoditi prvim metkom, nije se usudila disati, treba se odlučiti, samo se treba odlučiti, povuči obarač…

U djeliću sekunde, bila je potpuno obavijena repom, bolno joj je stegnuo obje ruke, zakrenuo pušku u stranu, morala ju je ispustiti da joj ne iščaši šaku, snažna ruka pritisla joj je usta, nije stigla ni pisnuti. Osjetila je kako ju nešto moćno povlači natrag niz prolaz, među cijevi, u tamu. Opirala se, mlatarala nogama, ali uzalud, bilo je jače od nje… Dva, prostruji joj dok ju je odvlačilo, bila su dva…

Bacila je zadnji pogled na stvora u ruševini. Posegao je rukama u noć, i nečujno, bez odraza, poletio.

*  *  *

Nije uspjelo, procijedi Jović u sebi. Ležao je na podu fiata, jedan je policajac sjedio nad njim. Dvojica su bila naprijed, vozač je izvlačio kombi iz kruga toplane, poskočili su dok su prelazili preko tračnica, šljunak je škripao ispod guma, odbijao se od kotača, bubnjao po šasiji…

Obuzimala ga je tupost, znao je da je sve propalo, gubio je svijest, Mariju će uhvatiti prije ili kasnije, ako ih prije toga zvijer sve ne pobije…

A on im je pao u ruke…

Došlo je vrijeme da zagrize.

Sišli su s pružnog nasipa, zakrenuli uz ogradu toplane. Ubrzavali su, gustiš uz prašnjavi put izranjao je iz noći osvijetljen zamračenim farovima, grane su greble po boku vozila, zapinjale za mreže na prozorima, strugale po krovu. Začuo se tup udarac, vozač je opsovao, činilo se da se neka grana otkinula…

Jović je znao da će biti brzo, ampula u kutnjaku probija se snažnim zagrizom, cijankalij ubija gotovo trenutačno… Da vidimo i to čudo, pomisli, tu famoznu Smrt.

Smrt je odčupala mrežu s vjetrobana, glavom probila staklo, iskeženi su se zubi zarili u vozačev vrat, u hropcu je naglo ukočio, čeljusti su mu kidale žile, komadale dušnik, pregrizale jednjak. Krv je prskala posvuda, suvozač je vrišteći posegao za vratima, ali Smrt je bila brža, dugački prsti zarili su mu se u čelo, probili lubanju i odmah izašli van, izvukavši sivu kašu i komade kosti. Policajac pored Jovića bio je mrtav sljedeće sekunde, stvor mu je zgrabio glavu i uz krckanje kralježaka njegovo se tijelo skljokalo sa sjedala na pod.

Stvor je kliznuo u kola, nadvio se nad Jovića, jezikom je oblizao krvavu njušku, potom i prste. Kao da je pojeo prasence na Adi, pomisli Jović, fali još samo rakijica i muzika…

*  *  *

“Ne želim te ubiti.” Rep je pustio Marijine ruke, klonula je na pod. “Ali hoću, ako mi budeš stvarala probleme…” Stvor je stajao iznad nje, skinuo joj naočale s lica, otkinuo opasač s pištoljem. Pogledala je uokolo.

Nekada je to morala biti alatnica, uz betonske zidove stajali su metalni ormari razvaljenih vratiju. Žarulja na stropu bila je zaštićena mrežastom rešetkom. Za rešetku vezana mala svjetiljka obasjavala je prostoriju plavičastim svjetlom. Vrata alatnice bila su zatvorena.

Čučnuo je pred Mariju, mišići su mu svakim pokretom klizali pod sjajnom tamnom kožom, desna mu je ruka mlitavo visila uz tijelo, dugim prstima lijeve oslanjao se o pod. Povrijeđen je, pomisli Marija, možda pri padu… Rep se igrao oko stvora, izvijao se u zraku, omatao mu se oko gležnjeva, konačno se nekoliko puta obavio njime.

Gledali su se u tišini.

Lice stvora izduživalo se u zatupljenu njušku, snažni su mišići davali ubojitu moć čeljustima naoružanim oštrim zubima. Krupne, prodorne oči nepomično su zurile u Mariju, motreći svaki njen izdisaj, svaki treptaj kapaka, ne bi im promakao ni najmanji trzaj mišića. Stvor nije imao cijev na glavi, tek manju krijestu. Disao je kroz nosnice na zatiljku, mesnati poklopci ritmično su se otvarali i zatvarali.

Prolazile su minute, šutnju su prekinuli povici izvana. “Naći će nas,” prošapće Marija, nije bila sigurna koga se treba više bojati… Stvor je posegao za svjetiljkom, alatnica je utonula u mrak.

“Neće, ako budemo tihi.” Njegovi su topli prsti dotakli Marijin obraz. “Da, pitanja…” Marija je kimnula glavom, bila je sigurna da ju stvor vidi u tami. “Odakle početi?”

“Možda od početka,” predloži Marija. “Od imena…”

“Ne znam želim li ti reći svoje ime, niti želim li čuti tvoje.” Osjetila je tugu u glasu stvora. “Tako će biti lakše ubiti te, ako budem morala…”

“Nije li već bilo dosta krvi?”, upita Marija.

“Živjeli smo uz rijeke,” reče stvor, potpuno je prečuvši. “Mužjaci su bili teritorijalni, plodili su ženke koje su prolazile njihovim područjima. Naravno, ja sam ženka.

“Mi nemamo maternice…”, započela je priču staru koliko i pamćenje. Povela je Mariju do obala širokih rijeka mutnih plićaka, gdje su ženke ovipozitorima polagale oplođena jajašca unutar ljuštura velikih školjki. U njihovom mekom tkivu mladi su se razvijali i rasli, dok ne bi došlo vrijeme da ih neozlijeđene napuste i pridruže se majkama na obali. Ovisnost je trajala milijunima godina, a onda su školjke počele naglo izumirati.

“Tada smo već bili razvijeni.” Ženkini su se prsti igrali uvojkom Marijine kose. Zašto mi priča sve ovo, pomislila je, zašto joj je stalo da ih upoznam? “Spretnih ruku, velikog mozga i, nažalost, nadmoćni svemu oko nas. Nije bilo pritiska okoline koji bi nas potjerao preko one zadnje stepenice do razuma. Dok nismo ostali bez školjki…”

Bila je slučajnost što su se vezali uz M’Ha-nee, malobrojnu rasu, slabo prilagođenu surovom okolišu, ali rasu koja je brzo učila i već izrađivala primitivna oruđa… “Kada smo vidjeli da M’Ha-nii mogu nositi i rađati našu djecu, počeli smo brinuti za njih. Lovili smo im, branili ih, gotovo ih uzgajali… I učili smo od njih, u nama su razvili razum.

“Zajedno smo počeli graditi civilizaciju…”

*  *  *

Bili su ispred, trojica, u lovu na ženku. Ili na njega… Nisu mogli znati da je zaustavio kombi i pobio njihove kolege. Obavio je to tiho i brzo, teško će otkriti vozilo, zaklonjeno vagonima od pogleda iz toplane. Ranjenog mužjaka na podu je poštedio, ako preživi dok ga nađu, pričat će…

Izvadio je ručnu bombu iz tobolca, vrijeme je istjecalo… Stegnuo je ručicu osigurača, povukao alku, bacio bombu i skočio iza betonskog bloka. Čuo je kako udara u pod, kotrlja se, netko od trojice ispred njega je povikao, ali prekasno, bljesak, detonacija, pljusak kuglica zasuo je cijeli hodnik.

Izjurio je iz zaklona u oblak prašine i dima, dvojica se nisu micali, treći je vrištao, zario mu je prste u prepone i u jednom potezu povukao prema vratu.

*  *  *

“Civilizacija nam je bila stabilna, predobri smo u ubijanju da si dopustimo luksuz međusobnog ratovanja, a ovisnost o drugoj rasi naučila nas je poštivati svijet oko nas… Ne znači da smo bili naivni. Nudili smo prijateljstvo, ali i odbijali svaki napad. Postali smo sila, kolonizirali stotine zvijezda, trgovali s desetak okolnih rasa, bili smo na vrhuncu…”

Šapat je utihnuo. Fascinirana, Marija je šutjela, čekajući da ženka nastavi. Osjetila je kako se odmiče, ustaje, počinje šetati po alatnici. Zastala je, teško uzdahnula, kao da se prisjeća nečeg dalekog i bolnog.

“Vjerojatno su nas napali biološkim oružjem, ali to nikad nije dokazano. Epidemija je izbila iznenada, skoro posvuda. Umirali smo u milijunima, ekonomija je kolabirala, obrambeni sistem se raspao. Poslije bolesti došla je glad, za njom agresija ratobornih susjeda. M’Ha-nii nisu oboljevali, ali bili su kap vode na dlanu, bez nas potpuno bespomoćni. Za manje od godinu dana naši svjetovi bili su hrpe radioaktivne prašine…”

“Ipak, stigli ste ovamo…”

“Nekoliko je izoliranih kolonija ostalo pošteđeno. Potrpali smo što smo mogli u brodove i pobjegli… Lutali smo svemirom, dograđivali naše brodove, rudarili po asteroidnim pojasevima. Tako opstajemo već petsto godina… Mi sami možemo i dalje, ali M’Ha-nii izumiru… Da ih smjestimo na neku planetu, možda bi se oporavili, tko zna… Ovako…

“A onda smo uhvatili vaše radio i televizijske signale. Brzo smo vas pronašli, s manjim smo se  brodovima  sakrili iza Jupitera i počeli vas proučavati, učiti vašu biologiju, povijest, jezike, raspravljati što da radimo s va…”

Prekinula ju je eksplozija i vrištanje…

“Kao da ste konačno odlučili,” primijeti Marija.

“Nije tako jednostavno,” odvrati ženka. “Zemlja je izuzetno pogodna za nas. Načeta lošim upravljanjem, ali ne nepovratno. Još važnije, vi biste mogli postati novi domaćini…”

“Šalite se! Pa koja žena…”

“Mnoge, samo da im se dobro plati, uvjeravam vas.”

Marija se htjela pobuniti, a onda je zastala. Kao da već ne prodajemo svoja tijela na prljavije načine,  pomisli, možda je u pravu… No, čemu onda ubijanja?

“Ali postoje i druga mišljenja,” nastavi ženka. “Promatramo vas i pitamo se da li ste prikladni za nas, da li da vas jednostavno zbrišemo. Oni umjereniji traže da vas ignoriramo i počnemo kolonizirati Mars. Nemate nas čime zaustaviti, dok biste vi izašli s nečim upotrebljivim, mi bismo ga potpuno zaštitili. Prije ili kasnije, netko od vaših bi već došao i pitao pošto ovo ili ono…”

Ponovno krikovi, nekoliko rafala, vrištanje…

“Kao što rekoh, postoje frakcije među nama. Jedna je htjela iskrcati svoje pristalice da izazovu neprijateljstva, spriječe kontakte, potaknu ostale da se odluče…”

“Vi ste jedna od njih?”

“Da. A i on je…”

“Ali…”

“Stvar je vrlo jednostavna: ne smatramo vas dovoljno dobrima. Preagresivni ste, psihički nestabilni, vaše vrijednosti su problematične, ne znamo kako biste utjecali na našu djecu. Ona se jednako vežu za domaćine kao i za nas. Bojimo se majčinstva samo radi naknade. I potpuno biste uništili M’Ha-nee, želimo ih sačuvati…”

“Pa nas želite istrijebiti?”

“Ne. Dovoljno je samo stvoriti situaciju u kojoj se neće moći raspravljati o vama kao domaćinima. Tada Mars ostaje kao jedina opcija…

“Naravno, otkriveni smo. Nas dvoje smo pobjegli, ali nam je oštećena letjelica. Jedva smo se spustili, tada sam izgubila ruku… Ugrađujemo si antigravitacijske generatore u tijela, njima upravljamo preko živčanog sustava, energija dolazi iz organske baterije u grudnom košu. Ništa posebno, mnogi to imaju…” Znači tako se napušta mjesto zločina bez otisaka, zaključi Marija. To objašnjava puno toga… “Kad se letjelica razbila, dobila sam strujni udar. To je poremetilo generator i presjeklo živčane veze…”

Tamu je presjekao neljudski vrisak.

“Od tada sam skoro bespomoćna, mrtav teret. On me prenosi, on me hrani, čekam ga dok se ne vrati iz lova…”

Marija je šutjela, pobit će sve što zatekne u toplani, a onda će možda doći red na nju… I tko zna gdje će se zaustaviti? S druge strane, pomisli, pitamo li mi krave kako im se sviđa u odrescima. Oni su jednostavno nadmoćniji i ne žele s nama imati posla. A mogli bismo toliko naučiti od njih…

Rafali, povici, krik, eksplozija, još nekoliko pucnjeva, urlici, ponovno rafali, tišina.

Ovaj svijet je na rubu provalije, razmišljala je Marija, lakše je uzeti Mars… M’Ha-nii su od njih napravili razumna bića, gurnuli ih korak dalje, spasili ih od propasti. Oni bi mogli slično učiniti za nas, otpetljati nas iz čvora vlastite gluposti, neznanja i pohlepe. Osloboditi nas… “Ubit ćete me?”

“Možda. Možda i ne, treba netko pričati što se ovdje dogodilo. To i jest smisao našeg dolaska…”

A sada  pažljivo… “Što bi bilo da neka naša žena postane domaćin vašem djetetu?”

Nastala je tišina, ženka nije odmah odgovorila. “Dokazalo bi se da je to moguće. Bacilo bi u vjetar sve ostale ideje. Mars je dugoročni projekt, mnogi su nestrpljivi. Uvuklo bi nas u prilagođavanje vaše civilizacije…”

Razmišljali ste o tome, znate što vas čeka, pomisli Marija. Prišla je ženki, dotakla njeno rame. Koža joj je bila glatka na dodir, gola, topla. “Je li to erotski čin?” pitala je.

“Neizbježno,” napeto odgovori ženka. Marija je pošla prstima uz njen vrat, do lica, dotičući joj usta. Priželjkuješ to, pomisli, zato toliko priče, bila si sama dok si čekala da ti se donese komad mesa. I ti si nestrpljiva, tko zna bi li ikad dobila dijete uz toliko malo M’Ha‑naa. Potajno si se nadala…

Ženka ju je dotakla lijevom rukom, zastala je nesigurno. Oklijevala je. Nećeš mi sada pobjeći, odluči Marija, trebamo jedni druge. Milovala je ženku, dlanom joj se spustila do prepona, zašla među noge, nježno ju dražila prstima, dobro je naslutila, osjetila je komad mesa kako se puni krvlju. Odahnula je, ženka se prepustila, više nije htjela natrag…

Ženka je raskopčala Marijinu vjetrovku, zašla joj pod košulju, topli prsti milovali su joj dojke. Njen je dah grijao Marijino lice, topao, vlažan jezik igrao joj je po usnama. Ženkino tijelo ju je pritislo uza zid, obvijala ju je repom, spustila joj hlače, Marija osjeti vrelinu ukrućenog ovipozitora kako ulazi u nju, obuzima ju, stapa se s njom, predaje joj novi život.

Sići ćete ovamo, veselila se dok su ju oblijevali prvi valovi užitka, učiti nas, otvoriti nam nebo. I, naravno, opirat će vam se, oni koji nas cijede, prisluškuju, truju tko zna od kada… Ubili su mi dijete, okrenuli nas jedne protiv drugih, da ne vidimo kako kradu… Mrzit će vas nemoćno, kada ih gurnete u stranu, učinite malima i nebitnima… Obje će nas proklinjati, pomisli radosno dok se znojna grčila pod ženkinim tijelom, omotana repom, prsti su joj šarali po snažnim leđima, gubila se, plima ju je nosila i bacala, zapljuskivala, obuzimala je…

Kasnije, sjedila je opuštena u ženkinom zagrljaju, znoj joj se hladio na čelu, po obnaženim grudima, milovala je ženkin zatiljak, osjećala se sigurnom, ispunjenom, po prvi puta nakon toliko godina.

“Lahissa,” šapne joj ženka u uho. “Zovem se Lahissa…” Marija je pogleda, nasmije se.

“Marija,” reče i položi glavu na Lahissino rame.

Negdje izvana, daleko, netko je nakratko pripucao.

*  *  *

Bečić je trčao niz prugu, spotakao se, pao. Okrenuo se, podigao pištolj, stvor je čučao na jednom od fiata. Vozilo se treslo dok se igrao s raskomadanim tijelom, čvrsto ga držeći zubima i bacajući lijevo-desno, udaralo je po krovu, crijeva su se rasipala iz rasporene utrobe.

Povukao je obarač, škljocaj praznog pištolja…

Stvor je pustio tijelo i ono je odletjelo nekoliko metara dalje, udarilo u vagon i palo na šljunak. Sada je ostao još samo Bečić, izbacio je prazan okvir i posegao za novim. Stvor se zaletio na njega, jurnuo je kroz zrak, Bečić nije stigao ni kriknuti, zubi su se zarili kroz odijelo u prsa, stvor je trznuo glavom, otkinuo komad mesa. Ponovno je zagrizao, ovaj puta snažnije, rebra su prskala u zubima poput čačkalica, zagrizao je u pluća, otkinuo zalogaj, progutao ga, zagrizao novi.

Podigao je glavu, pogledao oko sebe, ostavio je Bečića da iskrvari, bio je gotov… Poletjevši s pruge klizao je kroz noć do dimnjaka, popeo se na vrh. Njegov komad obale, pomisli zadovoljno. Njegovo lovište…

Zatulio je kroz tamu.

*  *  *

Marija i Lahissa su izašle u krug toplane. Raskomadana su tijela ležala posvuda po prolazima, težak miris krvi tjerao je Mariju na povraćanje. Dva tijela pred ulazom, još nekoliko po šljunku, među vozilima…

Izašli su na prugu, Bečić je bio među tračnicama, krv iz ogromne rane na prsima natapala je šljunak. Marija se prisiljavala zagledati u svaki leš, tražila je…

“Gore je,” reče Lahissa. “Zna za nas…” Marija pogleda u smjeru njene ruke, mužjak je stajao na dimnjaku i gledao ih. Krenula je niz prugu, prošla kroz otvorena vrata kruga, sišla niz nasip. Lahissa pođe za njom. “Ne znam hoće li nas pustiti,” reče.

Marija je bacila pogled prema dimnjaku, mužjak je i dalje stajao gore, ali sada je gledao u smjeru sjevera. Kao da je nešto opazio, pomisli. Pogledala je Lahissu, i ona se naprezala da bolje vidi.

“Što je bilo?”, upita Marija. Lahissa potrči do vagona, popne se na cisternu i uspravi se. Marija odjednom postane svjesna daleke grmljavine, poput avionskog motora, sjetila se da je svirana uzbuna i da još nije prošla… Grmljavina im se približavala, sve glasnija, ispunjavala ih je, uz štektanje protuavionskih topova nebom su zaigrali nizovi svjetlećih zrna.

Projurili su iznad njih, zaglušujući, dva su tamna obrisa praćena vatrom topova preletjela toplanu na možda stotinjak metara visine. Bili su nad Jakuševcem kad su napravili oštar zaokret i vratili se preko Dugava i Travnog, tutnjava se ponovno približavala toplani, sada nešto niže… Naglo su se spustili, preletjeli tik iznad nasipa, i zaustavili se skoro u mjestu nad gustišem. Grmljavina se stišala u brujanje, jedna je letjelica ostala lebdjeti s vanjske strane ograde, druga je ušla nad krug.

Marija je pogledala prema prvoj letjelici, nešto je moralo biti tamo kad je zastala… Potrčala je u mraku uz ogradu, letjelica je i dalje visjela u zraku. Bila je dugačka nekih tridesetak metara, drukčijeg tipa od one koja se razbila u Albaniji… Kombi je bio ispod nje, u šikari, otvorenih vratiju, vidjela je otkinutu mrežu, probijen vjetrobran zaliven krvlju, tijela na sjedalima…

Obišla je vozilo, Jović je ležao uz put. Pomakao je ruku, Marija mu je pritrčala, sagnula se nad njega. Grčevito ju je uhvatio za rame, pridigla ga je, dlanom mu je otirala znoj sa čela. Bio je slab, izgubio je dosta krvi. “Zakasnili smo…”, prostenje, “…ne smiju me uhvatiti…”

Marija je pogledala prema letjelici, vidjela je pilote u kabini, mahnula im je, uzvratili su joj pozdrav. Druga se letjelica spuštala u krug, sjela je na šljunak, ugasila motore… Lahissa je sišla sa cisterne, pošla prema Mariji. Nad Sljemenom je ponovno tutnjalo, stizalo ih je još…

Došli su da ostanu, pomisli Marija.

“Ne brini,” rekla je. “Gotovo je. Rat je završio…”

/* */