Aleksandar Žiljak: MUCICA

“Pa i nije loše za prvi dan”, promrmlja zadovoljno Ivana, bacivši pogled na sat. Istina, do zatvaranja salona ima još dosta, ali tko navečer dovodi kućnog ljubimca na šišanje? Dva sata vrtnje palčeva, možda bi mogla zvrcnuti u kafić preko puta da joj Martin donese kavu. Momak ne izgleda loše, pomisli Ivana, zapravo pravi komad. Nije joj promaklo kako je i ona njemu zapela za oko. Pustit će da se stvari razvijaju koji dan, recimo do vikenda, a onda bi možda mogli skoknuti iznad grada, pa tko zna što će se sve dogoditi …

Zvonjava prekida Ivanu u sanjarenju, to ulazna membrana najavljuje mušteriju. Ivana zakoluta očima. K vragu, a baš se ponadala!

“Šefica nije ovdje?” Žena pred Ivanom je od glave do pete u novcu. Ivana je odmjerava, nada se ne pretjerano uočljivo, i zbraja. Cipele plus crne hlače plus crveni kaputić plus šal plus torbica … pa, barem par tisuća, na rasprodaji. Samo, ta žena ne kupuje na rasprodaji. A tu su i narukvica i prstenje i naušnice, vjerojatno i neka ogrlica, skrivena pod šalom. I frizura i šminka, diskretna, ali vrhunska, kakva se ne dobiva za male novce. I sve to uz tip-top ispeglanu karoseriju, kako bi zločesto rekao Ivanin brat, mehaničar: nema boljeg od fino sređenog oldtajmera.

“Bojim se da je danas spriječena …”

“Jooj, a ja baš moram s Mucicom sutra na put, a ne može mi ići ovakav … Vi ste ovdje nova?”

“Da, ja sam Ivana. Prvi dan na poslu. Gazdarice nema, žao mi je.”

“Hmmm, što sad? A Mucica mi je baš …”, žena očito nema povjerenja u neku tamo početnicu i u Ivani se meškolji povrijeđeni profesionalni ponos. Jesam li ja završila s najboljim ocjenama ili nisam, misli si, šta me sad tu baba zafrkava, kao da ne znam i sama ošišati nekakvu pudlicu?

“Nema problema, gospođo, ja ću vam ga srediti!”

“Stvarno?” Ivana kima glavom. “Imate pravo, mislim da ćete moći s Mucicom na kraj! Nije vam on težak, znate …”

Gdje je taj Mucica, pita se Ivana. Žena je ušla bez ikakvog paščeta ili mačke ili što već tko ne drži kod kuće. Ali, ulazna je membrana ostala otvorena … “Dođi, Mucice! Taako, samo uđi … Je l’ da ćete ga moći fino urediti? Samo skratite, ja idem još malo okolo, pa ću doći za sat, sat i pol, može?”

Mucica pomalo nećkavo ulazi u salon i Ivana smjesta proklinje svoj profesionalni ponos i najbolje ocjene i dugi jezik. Mucica zastaje, malo njuši, a onda prilazi svojoj gazdarici i lizne joj dlan. Ivana gleda u nevjerici, a onda se trgne. “Ovaj … Gospođo … Mucica … A koja vam je on vrsta?”

* * *

Korapski je pozemni tipavac životinja duga tri metra, mjereno od tupe njuške do vrha kratkog repa, i visoka metar i pol u plećima. Prednje su mu noge naoružane jakim kandžama, petnaestak centimetara dugim, i upravo njima maše, držeći Ivanu na sigurnoj udaljenosti. Dlaka mu se vuče skoro do tla, dolaze topliji dani i Ivana ne sumnja da bi mu šišanje koristilo. Ali, kad je Mucičina vlasnica otišla, a Ivana se s uzdahom primila škara … Dobro da ju je upozorio prijetećim gunđanjem: Ivana nikad iz Mucičinih sitnih, tupih očiju ne bi posumnjala da takvo stvorenje može imati ubojite namjere. Valjda ne prepoznaje njen miris. Ali, što je ženi bilo na pameti, zašto je nije upozorila?

Ovo sam si sama kriva, Ivana proklinje dok Mucica sjedi na stražnjim nogama, zarastao u metar i pol dugu dlaku, i svako malo zareži dok kandže fijuču kroz zrak.

“U redu, smiri se, diši duboko, mora postojati način da se s ovim kosmatim čudom izađe na kraj.” Da li da zovem šeficu, pita se Ivana dok posiže za mobitelom u džepu svoje kute. Nije baš dobro za prvi dan, mogla bi žena pomisliti da se ne zna snaći. Slaba korist što je pod povećalom ošišala četiri džepne pudlice (svaka duga dvadeset centimetara), pincetom potrijebila krpelji malteškom patuljastom slonu (nije li to bio posao za veterinara?), očistila uške aldebaranskom zecoliku (pola metra duge!) i ulaštila oklop vistarijskoj oklopnjači (najzahvalnija mušterija, samo se uvuče i nemaš brige). Slaba korist, ako šefica pomisli da ne zna izaći na kraj s običnim korapskim pozemnim tipavcem.

Ivana odustaje od šefice. A možda ima nešto u ladici, kakve upute ili bilješke? Samo, stol je na drugoj strani salona, a između je Mucica.

I tako Ivana polako kreće put stola, leđima uza zid, ne skidajući pogleda s tih kandži. Male crne okice je prate s nepovjerenjem, ali ako Mucica do sad nije nasrnuo, nada se Ivana, neće valjda ni dalje.

Stol ima nekoliko ladica, u jednoj je vidjela par notesa i bilježnica, zna da je jedna za predbilježbe. Ivana otvara ladicu, vadi sve iz nje. Ne skidajući očiju s Mucice, prelistava bilješke. Da, evo, Mucica zakazan danas za osamnaest i petnaest, čak je malo i uranio. Ali, uputa nema, pa nema. Ivana prevrće dublje u ladici, nalazi samo zabačene olovke i jedan stari upaljač. A onda nailazi na malu trubicu … Hmmm …

Loša ideja! Čim je zatrubila, jednom, drugi put, Mucica se propeo i zaurlao i natrag sjeo, sve držeći kandže ispred sebe. Samo, sad mu je pogled prestao biti tupav i postao definitivno bijesan. “U redu, u redu, imaš pravo, i meni je probilo uši!”, pomirljivo će Ivana vraćajući trubicu u ladicu.

Da proba na mreži? Ivana baca pogled na sat. K vragu, izgubila je već deset minuta, a dok nađe kako se šišaju korapski pozemni tipavci … Zna što je čeka, za maturalni je imala higijenu i četkanje aldebaranske snježne mačke. 357 000 sajtova o aldebaranskoj snježnoj mački, uglavnom o seksu među aldebaranskim snježnim mačkama i seksu sa aldebaranskim snježnim mačkama. I svega tri stranice suvislih uputa o četkanju aldebaranskih snježnih mačaka. Tako je sa svim egzotičnim ljubimcima, a ako za tipavca u školi nije čak ni čula …

“E, jebem ti ja te kokoši, napunile se parama, pa ne mogu imati što i sav ostali svijet! Pudlica, doga, perzijanka, sijamka? Ne, milostiva si mora imati pozemnog tipavca! Šta uostalom vidi u tebi, samo tu sjediš i režiš!” Mucica ne odgovara, ali ni ne spušta kandže. K vragu, ne može mu ni prići … A da proba s nježnim riječima?

“Dooobar si ti, Mucica, dooobar … Evo, sad će tebe teta Ivana malo podšišati, vruće je tebi … Samo da te ja malo sredim, odmah će ti biti lijepo svježe …” Ivana mu se hoće približiti, u jednoj joj rucu četka, u drugoj škare. Nije napravila ni koraka, a već su prema njoj zazujale kandže. Ivana odskače, ali shvaća da je Mucica već davno mogao od nje napraviti rezance. Ovako je samo upozorava i drži podalje. Samo, ova pat-pozicija može trajati u nedogled: neće valjati kad se žena vrati i zatekne svog Mucicu jednako obraslog kao što je bio kad ga je ostavila.

“Možda Martin nešto zna”, ponada se Ivana dok uzima mobitel. Ako je nosio kavu njoj, nosio je i svima prije nje, i možda zna …

“Da?”, nestrpljiv Martinov glas s druge strane. Ivana čuje žamor gostiju i muziku, kafić je prepun.

“Ja sam, Ivana.”

“Čuj, malo mi je gužva, zvat …”

“POOOMAGAAJ!”

“Da pogodim, Mucica? Vidio sam kad ti ga je žena dovela.”

“Vrag da ga nosi, samo se tu propeo i reži i maše tim svojim kandžama i ne da mi ni blizu i …”

“E, slušaj, samo bez panike! Imaš u jednoj od ladica kutijicu. Svijetlo plava, sa cvjetićima i leptirićima i ključićem. Uzmi i navij … To ti je za male bebe.”

“Kutijica? Nisam našla kutijicu”, Ivana otvara sve ladice i prevrće po njima. “Bila sam našla trubicu …”

“Neee! Kakva trubica, to mrzi! Nađi kutijicu, mora biti tamo negdje …”

“Ali, nema … Ah! Evo je!” Kutijica je kič kakvog Ivana ne bi ni pogledala, zametnuta duboko u trećoj ladici. Očito, Mucica ne dolazi prečesto. “I to će ga umiriti?”

“Ne. Gledaj, nije to za njega …” Nije to za njega? “Nemam sad vremena da ti objasnim, samo navij, vidjet ćeš i sama. Nazovem te kasnije, u redu?” I Martin prekida vezu, a Ivana ostaje sama s Mucicom, sad joj je još manje jasno nego prije. Nije to za njega? Nego za koga onda?

Dobro, da vidimo, uzdahne Ivana i navija glazbenu kutijicu. Iz nje se razliježe tiha, zvonka melodija, neka prastara uspavanka. Mucica je i dalje propet, ispruženih kandži, ali Ivana primjećuje da mu se dlaka na trbuhu pomiče, kao da je nešto pod njom.

“Što je sad to?” Iz dlake proviri mala šiljata njuškica i onjuši zrak, a onda sićušna životinjica, ne dulja od Ivaninog kažiprsta, nestaje natrag pod dlakom. Još komešanja, treba možda minuta dok se iz Mucičine dlake ne istrese odrasla zebrasta rovka. Ivana je prepoznaje, česta životinjica po vrtovima, nazvana po popruganim leđima. Za njom izlazi još jedna, nešto manja. I nije sama! Zubima joj se za rep drži jedna sićušna rovčica. Nju za rep grize druga, ovu treća, Ivana broji šest malih. Tata zebrasta rovka, mama zebrasta rovka i karavana od šestero dječice. “Neću valjda i njih šišati?!” A onda karavana staje, mama se osvrće, gleda, potom tiho zapišti. Trenutak kasnije, i sedma mala rovčica izlazi iz dlake i zubićima se hvata za šestu. Sad kad su svi na broju, povorka se spušta na tlo pored Mucice i miče malo u stranu.

Mucica ih gleda, Ivani se na trenutak čini kao da ih broji, a onda, kad se uvjerio da su svi sišli s njega, spušta kandže. “Dakle, svašta!”, promrmlja Ivana dok sa škarama u ruci oprezno prilazi Mucici, spremna na svakakve podmuklosti. Ali, ogromna životinja, što ju je do pred koji trenutak prijetila rastrgati, sad pokorno čeka da je Ivana počne šišati.

* * *

“Shvaćaš, uspavanka im je znak da moraju van iz dlake dok traje šišanje. Žena ima istu takvu kutijicu, navije kad ga kupa. To su naučile prepoznavati.”

“Znaš, kao da ih je brojao!” Ivana otpija gutljaj kave. Radno vrijeme je završilo i svratila je Martinu u kafić. Morala mu je nekako zahvaliti za savjet i subota je već dogovorena.

Kad je Ivana završila šišanje, Mucica je izgledao zadovoljan. I rovke su izgledale zadovoljne, hitro su mu se popele uz nogu i zavukle se u dlaku. Zadovoljna je bila i Mucičina vlasnica. “Joj, baš ste ga lijepo uredili! A niste imali problema s njime, je l’ da niste? Dobar vam je on, moja Mucica mala!” Napojnica je ispala sasvim fina, nikako nije loše za prvi dan.

“Čuj, htio je vidjeti jesu li mu svi tu.”

“Ali, mislim, nije li on preglup da broji? I gdje ih je pokupio, uostalom?”

“Vjerojatno u svom dvorištu.”

“Nego”, Ivana se zamisli. “Jest da je bio zarastao, ali dlaka mu je bila potpuno čista. Nikakvih krpelji, buha, grinja, ničeg.”

“Ha”, namigne Martin, “što misliš, zašto ih tako ljubomorno čuva? Zebraste rovčice su poznati tamanitelji gamadi.”
/* */