Adnadin Jašarević: O, MOJ BOŽE!

Rano je jutro Dekade. Nikoga na ulicama. Naravno… Svi spavaju… Ne i ja. Neka svi zaborave svoje dužnosti za Dekadu, ja neću. Ja, Roger. Roger 13… Zvjeram lijevo-desno. Očekujem valjda da će se iz sjenovitih pobočnih uličica neko ipak pojaviti. Zbunjen sam… Koračam kroz utihli grad, bulevarom obojenim u sivo… i mislim… Svijet se promijenio. Ne tako davno odlazio sam do Hrama u društvu. Brojnom. Svi su žurili zauzeti mjesto u Velikoj dvorani. Sjećam se, hiljade su, moji sugrađani u redovima, kao postrojeni u regimente, čekali ispred svetilišta. Sjećam se…

Koračam pustim Čapekovim trgom pognute glave. Ta tišina, recimo apoteoza tišine… Pritišće mi pleća ka tlu, stišće ramena ka prsima… Moji koraci odjekuju poput udaraca čekiča.  Nikada se nisam osjećao tako usamljenim… Nedostaje mi mrmor tisuća glasova, brujanje motora, čak i guranje s prolaznicima koje me negda smetalo… A najviše od svega, da, sretanja na velikom platou pred Hramom, u vrtovima od opsidijana… Kako smo onomad govorili, da: “Slava Zakonodavcu!” Da, nekad bilo… Izbijam na plato, među uzvišene oblike vajane stoljećima, rukom Ulisa, Hala, Lamana… Tek ovdje, pod otvorenim nebom, sav taj neispunjeni prostor, praznina me salijeće, kao da me nastoji zdrobiti u parčiće… Eh, sad, i vjernik poput mene, nepokolebljiv, nalazi utjehe u mnoštvu… Obraćati se Bogu bez podrške samotan je posao… Kako je majušan, tih do nečujnosti, moj glas upravljen ka nebu… Kako je moćno glasao odzvanjajući uz tisuće drugih…  Podižem pogled ka visokim kulama Hrama koliko da se utješim. Podiže se se sred platoa, tvrda citadela, savršenog oblika, glatkih robusnih zidova, čista, mračna uprkos izlazećem suncu… Djeluje tako snažno da i ja, neznatan kakav jesam, koračam ka kapiji uspravljene glave, djeleći makar iluziju snage što je osjećam u tom posvećenom mjestu. Žurim kraj statua koje prikazuju zaboravljene stvorove iz mrtvih šuma i mrtvih vremena… Kapija je otvorena. S lijeva, uz stepenice, postavljena je bista koja prikazuje Zakonodavca. Stajem lice u lice sa našim Učiteljem. Njegovo lice djeluje kao da je istesano grubim, oštrim potezima. Snažno je, lice koje je pripadalo osobi što ne zna za neuspjehe, onome koji nikada nije ustuknu pred nedaćama. Nisam snažan dovoljno ni za puki svakodnevni život, ali, pred njegovim licem uvijek osjetim čvrstinu u sebi, kakva inače ne progovara… Zahvalan, konačno okrećem glavu, namjeren ka kapiji.

Kapija je širom otvorena, nalik na raširene ruke prijatelja. Ulazim u veliki hol donekle umiren, iako ne mogu shvatiti zašto drugi ne razmišljaju poput mene. Kako su mogli zaboraviti!? Što se to promijenilo u njihovoj svijesti? Ne doći, pokloniti se pred simbolima Zakonodavca i svemoćnog stvoritelja… Ne znači li to i da su zaboravili Zakone, da više nisu ono za što su stvoreni? Prelazim dugački hol smjerno. Kao da osjećam poglede proroka na tjemenu… Znam da su ovdje samo njihove biste sazdane od rijetkih metala, puki simboli, ali opet… Njihova lica trebalo bi da nas podsjećaju na tradicionalne vrijednosti, na patnje i bol, uzvišena htijenja… Kako god, čini se da malo ko danas osjeća potrebu da ih se prisjeti… Ili se možda plaše tih upornih pogleda, ako ne i ispitivačkih… Ne i ja… Prilazim oltaru sazdanom od simboličkih vretena jednadžbi, algoritama i čarobnih formula što pokreću univerzum. Sada klećim. Izgovaram litaniju, kao i u bezbroj dekada unazad stotinu godina: “Jedan je bog, a Isaac Asimov je njegov prorok…

/* */