KUĆA BEZ PROZORA, Adnadin Jašarević
(Zalihica, Sarajevo, 2007)
Piše: Bojan Bogdanović
PRIČE KOJE SU NEDOSTAJALE
Svijet u kome živimo neiscrpan je melting-pot beskrajnih mogućnosti. Stvarnost koja nam se dešava, samo je jedna od beskonačnih varijanti na slici Velikog Igrača. Moguća je, pa i još vjerovatnija, zaigranost naših vlastitih sinapsi, čija se promiskuitetna priroda magično ostvaruje pod okriljem starog šizofreničnog boga Hypnosa.
La vida es sueno, kaže španski pjesnik. I vice versa, varira na zadatu temu naš autor: San je život! U tom smislu – Pjesniku je sve dozvoljeno, pa i posumnjati u realitet priče (contradictio in adjecto) Poa, Melvila, Stokera, Šelijeve…a zatim ga nadograditi/usmjeriti u potpuno neočekivanom pravcu, principom – šta bi bilo, kad bi bilo…?
– Kada bi, umjesto pod morem, Mobi Dik vrebao pod ustalasanom crnicom zemljom, a ludo uporni Ahab ga i tu pronašao i priveo moru, njegovom/svome jedinom poznaniju…
– Kada bi strašni Minotaur, umjesto metaforično podvojene mitološke zvijeri, personifikovao znanje, početak i kraj, bezvremeni entitet koji sve zna i pamti sve što se dešavalo, od Utnapištima preko Ašure Maze, pa do dana današnjih. Onaj koji može materijalizovati Levijatana i Behemota i pridružiti im se u trojstvu Božijih zvijeri, tih čarobnih riječi što jesu suština čovjeka, Božijeg djeteta…
U maštovitoj lepezi književnih junaka usmjerenih prema hipotetičnim (paralelnim?) budućnostima, kojima se inače, čak i u «otkačenoj» fantastici, rijetko ide, a koje bi i sam Embrouz Birs nazvao «snovima ludog filozofa», u ovoj knjizi našli su se i Prometej i Robinzon, Poov gavran, zatim veseli duo iz La Manče, onda Herkul Poaro, vlasnik malih sivih ćelija, Frodo Begins, prstenonosac i anti- Faust (kako ga naziva autor priče)…
Po jednoj Aristotelovoj ideji, oživljavajući tuđe poetizovano iskustvo, pjesnik priziva prošlost koja je budućnost. Jer, ako se imitativnom reprodukcijom ponovo stvaraju prauzori, slika je most koji želja postavlja između čoveka i stvarnosti. I onda nije nikakvo čudo tvrdnja, da je pjesnik – dijete, koje pušta na volju svojim najdubljim i najprirodnijim težnjama – profesionalni imitator. S tim što imitacija postaje originalna kreacija.
Posmatrajući događaje na njihovim različitim nivoima, autor, koji je u ovom slučaju «filozof sa osjećanjem za psihološko i poetsko», uočava manjkavost datih konstanti u svojoj mladalačkoj lektiri, te upućuje čitaoca na moguće/željene pravce dešavanja. Iznenađujućom fleksibilnošću imaginacije on vješto dozira reduciranje nekih detalja, izbjegavajući tako višak kazivanja, što je inače uobičajen prigovor ovom žanru. Lepršavo pripovijedanje ni u jednom trenutku ne zaprijeti zadatoj fabulativnoj supstanci. Na svima nam poznatoj matrici dragih priča iz mladosti, ostali su noseći elementi, uz čiju pomoć prepoznajemo autentični ambijent – pretekst, na koji onda biva dodat imaginativni implant. Dakle, tehnika koja bi se mogla svesti pod fantazmički konstruktivizam.
Izuzetno kreativnom, čak elegantnom nadgradnjom već poznatih obrazaca (ukoliko se na terenu fikcije uopšte može govoriti o nekim obrascima), čitalac neosjetno biva naveden na preispitivanje književnih, društvenih, psiholoških, pa i vlastitih datosti, što ga logično odvodi na zaumne, imaginativne izlete.
Osim već pomenute inovativnosti, uočljiv kvalitet je besprijekoran, čak elegantan pripovijedački stil, što je dosta rijetka pojava u ovoj književnoj vrsti. Jezička supstanca iz koje su priče rađene izaziva osjećaj manirizma, onog pozitivnog, i što je najvjerovatnije, vješto planiranog efekta.
Da bi priča bila interesantnija, očito je da ovaj autor nema problem sa onom vječnom Frojdovskom dilemom: eskapizam ili ne? On je evidentno na liniji zagovornika književne fikcije (U ovom slučaju je fikcija na fikciju) kao bjekstva od svakodnevnog sivila svijeta. Time potvrđuje Frojdovo zagovaranje književnosti na eskapističkoj osnovi, kao nužnu sublimaciju frustriranog pisca-sanjara, koji nesebično stvara sanjarije i za nas ostale.
Svako čitanje je psihoanalitičko dekodiranje, ne samo teksta, nego kroz njega i samoga autora, a onda i sosiopolitičkog i sociofilozofskog konteksta u kome je radio ono što je radio.Po toj logici, naravno, tek pisanje jeste suštinsko dekodiranje, ali ovaj put introspektivno -ekstraspektivno, što znači sučeljavanje sa sobom (voljnim ili ne), i podvrgavanje okamina uvriježenih u simbolu i mitu, u svakoj priči ponaosob, onom hipotetičnom. I sve to uz maksimalni lux interior, i svu onu tminu i sjenu poetske duše, iz koje vrebaju čudni ishodi.
– Šta ja hoću? Ništa. Da to kažem. I da ti to primiš k znanju. Već je bilo takvih pokušaja s moje strane, i zato znam da to nije moguće…
(Ovo pismo Elze Aragonu …Aragornu?, moglo bi biti sasvim odgovaruća poslanica A. J. čitaocu, a istovremeno, rezignacija i pokušaj pojašnjenja vlastitog književnog putešestvija).
Fantastičke proze sabrane u «Kući bez prozora» definitivno profiliraju A. Jašarevića kao majstora fantastike i fantazmagoričnog. Talenat u ovom prilično deficitarnom žanru, autor je iskazao i kao pisac,utemeljitelj i glavni i odgovorni urednik «Prometeja», prvog bosanskog almanaha za fantastiku, kao i autor brojnih fantastičkih tabli stripa.
Jašarevićeva pripovijedačka vizura je oštra, bez imalo fabularnog pretjerivanja i raspričanosti, te je usredsređenost pripovijedanja upravo onaj momenat na koji treba obratiti pažnju. Oneobičavanje je osobina fantastike, ali je ono ovdje postavljeno na glavu tako što je namjerno izbjegnuta, ovoj vrsti svojstvena, narativna struktura, a na račun forsiranja arhaizovane preciznosti. Književne i teorijske matrice gurnute su u drugi plan jednom, na prvi pogled, haotičnom strategijom pripovijedanja, da bi se negdje na kraju (ili nedugo poslije čitanja) hijerarhijski poredak pročitanog uspostavio sam od sebe, a razriješenje (baš kao kod Agate Kristi) stiglo vještim poentiranjem.
Ono što bi se moglo zamjeriti, izvjesna je fluidnost likova koji se naziru kroz «zatamnjenu blendu», maglovito. Autor se vjerovatno oslanja na učitanost onih za koje piše, pa tako ne osjeća potrebu za bilo kakvim, pa čak i neophodnim, eksplikacijama. Na kraju, čitanje ipak završavam sa jakim osjećanjem usklađenosti i preciznog odabira priča, na prvi pogled nespojivih po bilo kojoj logici ili književno-teorijskoj praksi ( pa i fantastičkoj), u istu ravan, odnosno knjigu.
Time sam se, mislim, primakao onoj Paskalovoj ideji o simetriji, koja se osjeća ili podrazumijeva, a o kojoj se govori samo kad je nema. Sudbine stanovnika «Kuće bez prozora» teško da se mogu se ukrstiti na bilo koji način, osim poetskom imaginacijom.
U ovom «slučaju», to je fluidno osjećanje neizbježnosti sudbine, koje, kao lajtmotiv, provijava kroz sve radnje i misli stanovnika «Kuće», vezujući ih u zajedničkoj misiji potrage za «Zlatnim runom» , odnosno postizanju mjere/simetrije u prihvatanju neminivnog, na samim temeljima svoga bića.
