Reda mora biti.

Tako je mislio narednik Kraut, krut kao kamen, konačan kao freska i bezdušan kao sat, dok je gledao niz praznu pustinjsku cestu.

Sjedio je na svom snažnom policijskom motociklu od osam cilindara, ne osjećajući prazninu u želucu niti vrućinu pod crnom kacigom i kožnom uniformom, naoružan do zuba, tek napola svjestan da je možda posljednji čovjek na svijetu koji radi svoj posao.

Nije se micao, tu pokraj kao ravnalom povučene pustinjske autostrade, kao izliven zajedno sa svojim vozilom, kao brončani spomenik nekog davno prohujalog vremena, dok mu je pregrijani zrak poigravao oko vrele kacige i spuštenog tamnog vizira na njoj, treperio oko crnog čelika mašine koju je opkoračivao a on mirovao, krut kao kamen, konačan kao freska i bezdušan kao sat…

Kolasky je bio sasvim drugi tip.

Ležao je zbog ubojstva oca koji mu nije htio dati kola. Zatim zbog ubojstva prodavačice koja mu nije htjela dati dnevni pazar. I najzad, zbog ubojstva policajca, jednog od onih kakav je bio Kraut.

Preživio je rat tako što je bio u zatvoru. Država se trudila da redovno prima antiradijacijske injekcije kojih za druge nikad nije bilo dovoljno. A tokom pobune, a zatim i bijega iz kaznione, priskrbio je sebi solidnu zalihu istih.

Trebao je jednu od tih injekcija svakih nekoliko dana, kao što su ih trebali i svi ostali. Ipak se njegova zaliha uvećavala iz dana u dan, sa svakim susretom sa drugim preživjelima.

Te ampule se više nisu proizvodile jer su svi laboratoriji u kojima su se pravile temeljito razrušeni i opljačkani. A preživjeli su ih morali imati. Jer inače ne bi bili preživjeli.

Ubijao je i s lakoćom uzimao šta je htio. Usput, kao da pripaljuje cigaretu, bez obzira da li se radilo o tim injekcijama, gorivu, dijelovima za motocikl ili dobrano ozračenoj konzerviranoj hrani; ubijao je i uzimao, već po navici.

I upravo tada, dok je jahao na svom brzom dvotaktnom motoru, pitao se šta ga čeka na kraju ove cesta što je vodila na sjever. Tamo na jugu, gotovo da više i nije bilo živih. Već sedmicama nije ni jedno živo biče osim pacova koji su nekako opstajali mutiravši i prehranjujući se bog zna čime.

A onda je u daljini spazio motocikl sa ljudskom prilikom na njemu. Vizir crne kacige je bio oslonjen na grudi pokrivene crnom kožom.

Definitivno mrtav, pomisli Kolasky. Inače ne bi stajao na suncu, tu nasred pustinje, na vrućini od koje je njemu samom ključao mozak.

Zaboravivši opreznost, ili ne našavši razloga za nju, isključi motor svoje bučne mašine te pusti da ga inercija njene težine dovede do narednika Krauta.

Pogled mu je zaokupljao posljednji model terenskog motocikla sa pogonom na sva tečna goriva, napravljen posebno za specijalni odred drumske kriminalne policije nazvan “Fantomi”, odred ljudi krutih kao kamen, konačnih kao freska i bezdušnih kao sat. Ljudi kakav je bio Kraut. Tu je bila i crna kožna uniforma sa razbijačima kinetičke energije koji su udare manjih metaka i sačme pretvarali u skoro bezopasna toplotna pražnjenja te pet ili šest ručnih raketa sa toplotnim navođenjem. Torba pričvršćena na naslon motocikla, činila se punom antiradijacijskog seruma. Pravo bogatstvo za nekog kao što je bio Kolasky.

Tek na kraju mu za oko zape kratka crna puška sa dvije široke cijevi, čiji su ga otvori gledali sa koljena bronzanog motocikliste.

– Dobar dan, građanine.

Glas kao da je dolazio odnekud daleko, iz nekog tunela, a ne iza vizira crne kacige narednika Krauta.

Kolasky ga pogleda zabezeknuto. Kao da je čuo kako sasušeni pustinjski kaktus progovara.

– Do… Dobar dan – jedva odgovori od iznenađenja.

– Molio bih vaše isprave – reče mirno brončani.

– Is… isprave!?

– Vozačku dozvolu, prometnu dozvolu i, dakako, knjižicu vašeg motocikla.

Tip mora da je poludio od vrućine, pomisli Kolasky. Ostaje samo da prihvati igru i pokuša se nekako izvući iz ovoga.

– Nemam – reče. – Ostalo mi kući, na televizoru. Oprostite mi ovaj put.

– Ime, građanine.

– Molim!?

– Recite mi svoje ime – mirno će Kraut.

Kolasky više nije mislio da je tip lud. Sad je već bio sto – posto siguran u to.

– Tom… Tom Kolasky.

– Ime oca, molim.

– Eugen.

Kolutao je očima, od čuda opuštenih ruku, dok je čovjek sa puškom na koljenu uperenom u njegove grudi, palcem ukucavao njegove podatke u džepni digitalni podsjetnik.

– Datum i godina rođenja? – upita opet mirni glas.

– 14 prosinac 1999.

Kolaski nije mogao vidjeti oči iza neprobojnog tamnog stakla, ali je osjetio da su prvo pogledale u minijaturni ekran podsjetnika, pa u njega.

– Tom Kolaski… Više ubistava, pljačke, nasilništva. Osuđen na električnu stolicu. Kazna preinačena u doživotnu robiju.

Narednik, zastavši na trenutak, dodade:

– I bijeg iz zatvora.

Kolasky se uhvati za glavu. Nije mogao povjerovati da se to njemu dešava. Pokuša sebe uvjeriti da sanja. Nije išlo. Narednik Kraut je sjedio na svom crnom motociklu, tu pred njim, krut kao kamen, konačan kao freska i bezdušan kao sat.

– Ti si lud! Ti si lud sto posto! Država više ne postoji, policija više ne postoji, ljudski rod ne postoji, života više skoro da i nema a… a ti sprovodiš zakon! Pusti me da idem, spodobo!

– Cijenio bih kada biste otvorili vašu torbu, pažljivo i polako. Hvala.

Kolasky nevoljno otvori torbicu, prinese je i pokaza njen sadržaj policajcu.

– Ne idete nigdje, građanine. Pored svih prekršaja koje sam naveo, vozili ste pogrešnom stranom puta, brzinom upola većom od dozvoljene. Količina seruma koji posjedujete implicira na nedozvoljenu trgovinu. Smatrajte se uhićenim. Imate pravo na šutnju i branitelja. Sve što kažete može se upotrijebiti protiv vas. Ako nemate novca da platite branitelja, država…

Tom Kolasky munjevito posegnu za kratkom automatskom puškom okačenom na motocikl.

Plotun iz policajčeve dvocjevke mu gotovo istog trenutka raznese ruku i dio ramena.

U sljedećem trenu Kolasky je ležao na prašnjavoj pustinjskoj cesti što vodi na sjever. Život mu je polako isticao iz tijela i gubio se u suhom pijesku.

Policajac iznad njega je stajao držeći u ruci radio stanicu, kao po navici. Kao u ona davno prohujala vremena kada bi pozivao službu hitne pomoći da dođe po ranjenog policajca, povrijeđenog slučajnog prolaznika ili lopova pogođenog pri pljačci.

Znao je dobro da više nema koga zvati. Ipak, palac lijeve ruke mu je naviklim pokretima ukucavao broj hitne službe, šaljući uzaludan signal svijetu koji već odavno nije postojao.

Narednik Kraut je stajao pored svog crnog motocikla, sa radio stanicom u lijevoj i kratkom puškom u desnoj ruci, krut kao kamen, konačan kao freska i bezdušan kao sat.

Jer, reda mora biti.