Meri Šeli - Frankenštajn

Ratko Radunović: 195 GODINA OD ROĐENJA FRANKENŠTAJNA

Ratko Radunović:

195 GODINA OD ROĐENJA FRANKENŠTAJNA

 

 

Frankenštajn - Meri ŠeliOvog mjeseca (jun 2011. godine) navršava se 195 godina od kako je 19-godišnja Meri V. Šeli (1797-1851) krenula pisati kvazi-epistolarni roman koji je eventualno izrastao u Frankenštajna, ili modernog Prometeja objavljenog dvije godine kasnije, 1818.

Šelijin roman, obzirom da ga je napisala upravo žena i to u okviru “muškog” žanra koji bi generalno trebao da bude lišen romantičnih elemenata (kao, recimo, u natprirodnoj gotici En Redklif), na neki način predstavlja prekretnicu, kako u književnosti pred-viktorijanskog doba, a tako i u filozofskoj misli iste ere. Frankenštajn, naprotiv, nipošto nije nastao spontano, već se najvećma radi o svojevrsnom odgovoru na doba kad je razvijena Evropa, kulturno i tehnološki, tek počela da se raskravljuje iz zatucanosti srednjevjekovne hibernacije. Pa, ipak, svi se možemo složiti da je sa opisom očito bezbožnog svijeta gdje se nauka i tehnologija otimaju kontroli i kreću svojim ništa manje nabusitijim smjerovima, Šelijeva stvorila izuzetno moćnu metaforu koju je pogotovo danas naprosto nemoguće zanemariti – o čovjeku kao svojem vlastitom najvećem neprijatelju.

Deterministička perspektiva po pitanju Šelijine knjige i te kako pomaže u ovome slučaju, jer su svi uslovi za nastanak takvog djela već bili na svom mjestu, jasno oblikujući djevojčine misli i htjenja u čijim je venama odveć kolala pobunjena krv. A razlog tome su prije svega Šelijini roditelji – u onom dobu zasigurno najprominentniji engleski slobodoumnici; Meri Volstonkraft, Šelijina majka, koja je inače umrla na porođaju, bezmalo je utvrdila okvire današnjeg feminizma, dok je njen otac, Viljem Godvin (Kejleb Vilijams), bio istaknuti romanopisac i politički filozof-anarhista.

Iste godine kad je počela pisati svoj prvi roman, Šeli je uveliko živjela sa Persi Biš Šelijem koji je, poput Lorda Bajrona, bio aristokratski radikal. Međutim, Bajron je bio regent i plemić, kog je društvo tetošilo prije njegovog egzila, dok se Šeli, još na Iton koledžu – mada je i tada bio revolucionarni mislilac i otvoreni ateista kome razmišljanje na vlastitu ruku nije bila strana navika – već nalazio u nekoj vrsti egzila. Vjerovao je u pacifizam, vegetarijanizam i slobodnu ljubav, dok je za brak mislio da samo škodi ženama.                 

Filozofski gledano, Šeli je bio i platonista; držao je da je svijet oko nas daleko manje realističniji od svijeta formi i ideja od kojih je u stvari i satkan. Neumorno je gutao knjige (isprva je bio nadahnut radikalizmom upravo iz Godvinove knjige, Politička pravda) i bio je veliki pobornik empirijskih nauka, eventualno postavši skeptičan prema svemu što je sadržavaloanarhični karakter. Naime, taj ateista je počeo sa konstrukcijom novih vlastitih mitova, što se moglo naslutiti iz njegove ambiciozne lirske drame, Oslobođeni Prometej.

S druge strane, legenda o nastanku Frankenštajna ništa manje nije popularnija od samog djela. Roman se rodio u vidu literarnog eksperimenta unutar socijalnog eksperimenta, odnosno u početku kao standardna “priča o duhovima” u svojevrsnoj igri koju je predložio sâm Lord Bajron (ili možda njegov doktor, Džon V. Polidori) u vili Diodati, kod Ženevskog jezera, u Švajcarskoj, 1816., dok je Šelijina polu-sestra, Kler Klermon, bila u vezi sa njim. Naposljetku trudovi Persija Šelija i Lorda Bajrona da napišu uzbudljivu, stravičnu pripovijest nisu urodili plodom, dok je Polidori uspio napisati prilično cijenjenog Vampira (1819). Tom društvu se, potom, pridružio i Metju Luis, tvorac fantazmagoričnog gotskog romana, Monaha

Govoreći o književnosti čiji su radovi, osim onih najreprezentativnijih, danas sasvim s pravom ostali u zapećku, prvi gotski roman, Otrantski zamak (1765) Horasa Volpola publikovan je, recimo, pod pseudonimom. Obzirom da je taj naslov postao prilično popularan, tek je u drugom izdanju Volpol priznao čije ime stoji iza tog zlodjela. S druge strane, Lord Bajron nije krio da ga je uvrnuto Luisovo remek-djelo Monah (1796) zbilja šokiralo, dok je za roman Vatek (1786) ekscentrika Viljema Bekforda (koji ga je prvobitno napisao na francuskom jeziku), kazao da ga bukvalno drži kao svoje jevanđelje. Naime, i Slika Dorijana Greja toliko toga duguje gotici i, između ostalog, Bekfordovom Vateku.

16. juna te 1816. godine Meri Šeli je zauzvrat počela pisati najpoznatiji engleski horor roman, posvetivši ga ocu, čija je pak striktna, ustaljena gotska naracija donekle bila i razbijena brojnim pričama unutar priče i nešto sentimentalizovanijom retorikom. Kao i kod Volpola što je počeo pisati Otrantski zamak nakon košmara koji mu nije dao mira, Šelijeva je u magnovenju snoviđenja “ugledala blijedog izučavaoca nesvetih znanjâ kako kleči pokraj te tvari koju je sâm sastavio. Ugledala sam i odvratan fantazam ispruženog čovjeka, a, potom, i posredstvom neke moćne mašine, kako pokazuje znake života.”

Ipak, sve ono što je u gotici bilo trivijalno i što je Džejn Ostin ismijavala po pitanju takvih sve učestalijih saspens-štiva u nekolicini svojih romana – duhovi, taktilna strava, prominentni ženski likovi – bezmalo je nestalo na uštrb nadasve višeslojne storije. Za Frankenštajna se na taj način sigurno može reći da predstavlja možda i najveći roman iz romantičnog perioda književnosti, čija je gotika bogme ispunjavala najveći dio. Frankenštajn je u stvari faustovski san o beskrajnoj moći, međutim Viktor Frankenštajn, zahvaljujući nauci, nema potrebu da pravi bilo kakve paktove sa Đavolom, koliko da kuražno kidiše na Njega.        

Riječ je o mladom švajcarskom naučniku, Viktoru Frankenštajnu, opsjednutim idejom da prokreira život galvanizujući mrtvu materiju. Đavo protiv kog se u stvari bori jeste zaostali sistem vjerovanja, a čovjekovo odmetanje od svega isprogramiranog počiva u odvažnoj pomisli da se udalji od svih standardnih praksi u ondašnjoj medicini, i posveti se izučavanju onoga što je u startu proglašeno nemogućim, dakle nešto što je u modernom društvu, danas, u potpunosti validno. Jer će jedino tada naučnikove ambicije neposredno doći do izražaja.

Šelijin roman tako dramatizuje razliku između starog vjerovanja i novoga, između razdoblja gdje su se sve stvari odvijale na ustaljene načine i ere u kojoj je najednom sve dovođeno u pitanje, a čemu je nadasve moderni Bajron-Šeli kružok oštro oponirao. Upravo zbog ovakvih pojedinosti, popularni britanski autor, Brajan Oldis (A Billion Year Spree), još je u 1970-im zagovarao fakat da Frankenštajn jeste prvi izvorni naučno-fantastični naslov, roman koji pruža unikatno prvo sučeljavanje čovjeka sa naukom i to putem slike dualne prirode čovječanstva uoči rasplamsavanja naučne ere.     

Čudovište koje, potom, stvara Frankenštajn – većina knjige sastoji se od sagledavanja svijeta iz vizure samog Čudovišta – nije nužno zlo, nego postaje takvo zahvaljujući maltretmanu i odvratnosti koju prema cjelokupnom eksperimentu, a pogotovo prema Biće, osjeća Viktor Frankenštajn, njegov tvorac. A ostali ljudi koji ga sreću samo nadograđuju mržnju i prezir nataložen u njemu. Samo po sebi, Čudovište koje čita Geteove Jade mladog Vertera, jeste tabula rasa u svakom smislu – u potpunosti prazna glava koju vrijedi napuniti informacijama i emocijama, i pripremiti za život. Na neki način, Frankenštajnovo Čudovište može se vidjeti i kao Biće koje uči da postane čudovište. Na njega se, dakle, može gledati i kao na otjelotvorenje zla inherentnog u čovječanstvu, ali kome prestravljeni ljudi ne pružaju nijednu šansu da ono ostane prikriveno i barem na sigurnoj distanci.

Drugi kritičari vezuju Čudovište za samoga autora, pojašnjavajući to faktima da Meri Šeli prije svega sebe nije smatrala lijepom ženom i da je i te kako bila svjesna da skladišti veliku količinu umne snage u tijelu krhke djevojke koja istovremeno sazrijeva i donekle se osjeća izolovanom usred odista revolucionarnih umova onoga vremena, kao i putem krivice koju je odvajkada osjećala prema smrti vlastite majke, što je preminula donoseći nju na svijet.

Svako ima svoje tumačenje i predstavu o tome šta Čudovište treba da predstavlja. Na primjer, naučnik Tomas Edison, Šelijino djelo upotrijebio je donekle i u marketinške svrhe, prilikom snimanja prve 16-minutne filmske adaptacije ovoga romana iz 1919.; Viktora Frankenštajna okružio je aurom ludog, nekonformističkog naučnika poput Nikole Tesle čija nepouzdana i neobuzdana naizmjenična struja jedino i može izroditi nakazu poput Šelijinog bezimenog protagoniste.   

Bilo kako bilo, Šelijina sofisticirana struktura romana naglašava blisku vezu različitih perspektiva i dotiče se brojnih briga tog doba. U vremenu kad će teorija evolucije samo pridodati goriva na vječnu i nadasve zapaljivu debatu oko prirode i središta života, kao i po pitanju preovlađujućeg argumenta glede vrijednosti nauke nasuprot religiji, egzistencija Čudovišta zasigurno personifikuje najveće strahove javnosti.

Majkl Dirda, književni kritičar Vašington Posta i dobitnik Pulicera za kritiku, u kolekciji recenzija Classics for Pleasure (2007), piše da, “čitati Šelijin roman – što je, uostalom daleko kompleksniji nego što su to filmovi bazirani na njemu – znači shvatiti da nam spisateljica nudi, prije svega, filozofsku bajku, arhetipsko putovanje prema smrti, utemeljujuću knjigu moderne naučne-fantastike, kao i poemu (u prozi) skoro jednaku Kolridžovoj “Pjesmi o starome mornaru” i Bajronovom “Manfredu”.                   

Meri V. Šeli okončala je Frankenštajna prije nego što je navršila dvadeset godina. Mjuriel Spark, znameniti škotski autor, je za temu svoje prve knjige upravo uzela ovu spisateljicu naslovivši je Dijete svjetlosti: ponovna procjena Meri Šeli (1951). Sparkova vidi Šeli kao fundamentalno intelektualnu “klasičnu” ličnost 18. vijeka u stalnom konfliktu sa darmarom tinejdžerske romanse Romantične ere, nelegitimnom djecom, ljubavnim trouglom, bizarnim idealizmom, Alpima, jedrilicama, skandalom, ucjenom i preuranjenom smrću.

Naposljetku se samo još jednom osvrnite na teme Šelijinog prvijenca: konzistentna međupovezanost seksa, rođenja, i smrti; refleksija čudovišta i njegovog tvorca; konflikt između instinktivnog dobra i društvenog sagledavanja kriminalca; moć prirode da ublaži i civilizuje; ljudsko strijemljenje za duhovnim razumijevanjem i ljubavlju. Naime, sjenku ovog romana pronalazimo u tako raznovrsnim djelima kao što su Dikensova Velika iščekivanja, Igoov Zvonar Bogorodične crkve, Stivensonov Doktor Džekil i gospodin Hajd, a toliko se još pisaca okušalo u tvorbi revitalizacije ovog naslova samo u drukčijim okolnostima, od Brajana Oldisa pa do Pitera Ejkrojda.                             

Meri V. Šeli je imala tu nevjerovatnu sreću da za roditelje i prijatelje ima prominentne intelektualce, kao i da se uda za grandioznog aristokratskog pjesnika. Bez tih prednosti nadasve je sumnjivo da bi Frankenštajn uopšte i ostao u štampi, ili da bi, u krajnjem slučaju, sadržavao tako sofisticiranu sliku koja generalno u potpunosti iskače iz standardne gotike, najposlije postavši daleko više od tek priprostog kurioziteta iz Romantike. Štaviše, ono više nikada nije zaboravljeno. 

 

(tekst objavljen u rubrici “Art” podgoričkih “Vijesti” juna 2011. godine)